Europski sport naprasno je ušao u novu eru. Ruska invazija na Ukrajinu za posljedicu je imala ekspresno izbacivanje ruskih klubova iz svih europskih natjecanja. Takav odlučni rez nema jednaku težinu za sve sportove, ali osobito jako pogođen je košarkaški univerzum. Naime, u trenutku suspenzije CSKA Moskve, Uniksa i Zenita, sva tri kluba nalazila su se među osam najboljih na euroligaškoj ljestvici, odnosno na pozicijama koje vode u doigravanje. Preslikamo li situaciju na nogomet, bilo bi to otprilike kao da je UEFA iz Lige prvaka izbacila sve engleske klubove.
Ipak, koliko god da su bile kvalitetne momčadi Zenita i Uniksa neposredno uoči egzodusa stranih igrača, ovi klubovi sami po sebi u europskim okvirima nemaju ni približno sličnu težinu kakvu svojim imenom nosi osmerostruki europski prvak CSKA iliti Centralni Sportski Klub Armije. Prvi u valu stranih košarkaša koji je napustio Moskvu bio je Gruzijac Tornike Shengelia, koji je taj protestni čin pojačao porukom u kojoj kaže kako ne vidi kako je moguće da i dalje nastavi nastupati za klub ruske vojske.
Dugo je vremena CSKA stvarno bio vojni klub. Prije gotovo 100 godina (29. travnja 1923.) osnovali su ga pripadnici Crvene armije, u doba kada je Sovjetski Savez u međunarodnoj zajednici bio nepriznat i posve izoliran. U svom početnom periodu stvarao je reputaciju u ondašnjem Sovjetskom prvenstvu, a krajem 1930-ih upravljačku je funkciju neko vrijeme držao i general Vasilij Staljin, Josifov sin.
Nakon Drugog svjetskog rata CSKA se probijao na europskoj sceni, a s vremenom su se u crvenim dresovima sve manje loptali pravi vojnici. Poslije kraja komunističke ere vrlo brzo se prometnuo u jednog od najmoćnijih europskih klubova s jakim internacionalnim štihom. Strane zvijezde na parketu i treneri na klupi postali su neizostavna pojava; vlasništvo i uprava otišli su u ruke oligarha i korporacija, dok je ruska vojska ostala samo u klupskom imenu, iz tradicijskih i marketinških razloga.
Euroligaški čelnici svjesni su da je nemoguće naći dostojne zamjene za ruske teškaše, a pogotovo za sponzore koje su za sobom privlačili
CSKA-ova je uprava na teži način shvatila da loša reklama ipak nije ujedno i dobra reklama. Vrlo brzo su počeli odlaziti i drugi strani igrači, redom nositelji kvalitete: Nijemac Johannes Voigtmann, Litavac Marius Grigonis, Danac Iffe Lundberg, Talijan Daniel Hackett, Amerikanac Joel Bolomboy, kao i Kanađanin Kevin Pangos, koji je potpisao za CSKA samo dan prije početka invazije na Ukrajinu.
No, ima i pozitivna stvar u čitavoj priči. Ako si je već Vladimir Putin poput Rodiona Raskoljnikova umislio da pripada ‘neobičnim’ ljudima koji po njegovoj teoriji imaju pravo prolijevati tuđu krv radi ostvarenja vizionarske ideje, pokazalo se da odgovorni u CSKA-u predstavljaju Dmitrija Razumihina, odnosno glas razuma u kultnom romanu Fjodora Dostojevskog. CSKA-ovi čelnici shvatili su da zaslužuju podnijeti dio kazne za zločine koje u Ukrajini čini agresorska vojska čije ime nose na dresu, stoga su prema Voigtmannovu svjedočenju pokazali potpuno razumijevanje za strane igrače koji su željeli hitno napustiti klub. Isto se, pak, ne može reći i za Uniks, koji je tužio Amerikanca Jarrella Brantleyja te od njega potražuje 250.000 dolara zato što je prvi odlučio samoinicijativno se pokupiti iz Kazanja.
Brzi povratak ili totalni remont?
Na primjeru moskovskog velikana najbolje se vidi sav očaj situacije u koju je preko noći zapala ruska klupska košarka.
Silna platežna moć, ako i potraje s obziro na promijenjene okolnosti, postala je beskorisna jer taj novac više ne može potrošiti da dovede dovoljno igrača željene vrijednosti. Najednom je na naplatu stiglo dugogodišnje zapostavljanje razvoja domaćih igrača u misiji konstantnog održavanja među elitom. Dakle, ne samo što je ruska publika ostala uskraćena za oglede s najboljim momčadima iz ostatka Europe, nego su i međusobni dvoboji domaćih klubova spali na mnogo niže grane od dojučerašnjih (premda je u Uniksu još uvijek Mario Hezonja, kao jedan od rijetkih preostalih stranaca).
S druge strane, ni Euroligi ne cvjetaju ruže. Elitno zatvoreno društvo iznenada je postalo manje elitno i prilično otvoreno te se užurbano traže zamjene za iduću sezonu (šuška se da su specijalnim pozivnicama najbliži bolonjski Virtus, Valencia i Partizan). Međutim, euroligaški čelnici svjesni su da je nemoguće naći dostojne zamjene za ruske teškaše, a pogotovo za sponzore koje su za sobom privlačili.
Pored svega toga, naravno, nastat će pravi kupus u tekućoj sezoni nakon brisanja rezultata ruskih klubova (primjerice, Bayern je imao negativni omjer 12:13, pa odjednom skočio s 11. na peto mjesto). Podatak da će takav rasplet biti službeno amenovan tek iza 21. ožujka najbolje pokazuje očajničku želju euroligaškog vodstva da ruske predstavnike vrati u svoje okrilje.
Glavno je pitanje koliko će ovakvo stanje potrajati. Ako u skoro vrijeme međunarodne tenzije iole popuste, gotovo je sigurno da će Euroliga biti među prvima u svijetu sporta koja će Rusima pružiti ruku pomirenja. Tada bi već od iduće sezone sve moglo biti po starom, dok će krnja završnica ove ostati samo zanimljiva povijesna fusnota. Međutim, ako nastali razdor potraje godinama, to će imati dalekosežne posljedice i za Euroligu i za rusku košarku.
Prije svega, europska titula neće imati istu težinu. Osim što je CSKA drugi na vječnoj ljestvici (iza Real Madrida) po broju naslova prvaka, on je ujedno i najkonstantniji klub na euroligaškim završnicama — u posljednjih 20 sezona čak je 17 puta izborio Final Four (a u pandemijskog sezoni ga nije ni bilo), što znači da je nakon osnutka današnje Eurolige u velikoj većini slučajeva CSKA ili bio prvak ili ga je osvajač morao pobijediti u samoj završnici natjecanja. Dakle, budući europski prvaci imat će uvelike olakšan posao.
Što se, pak, tiče ruske košarke, ona bi u tom slučaju završila na temeljitom remontu. Jedini put ka prosperitetu bilo bi prebacivanje ulaganja iz mnoštva vrhunskih stranaca u struku, i to od najnižih razina, kako bi se ponovo počeli stvarati domaći igrači sposobni biti prvoklasni nositelji. To je, jasno, dugačak i trnovit proces, ali je, s obzirom na veličinu ruske baze, sasvim solidna vjerojatnost za njegov uspjeh.
Sve ovo samo je nastavak crnih vremena za Euroligu. Nakon otkazivanja završnice pretprošle sezone zbog pandemije pa praznih tribina lani, razlaz s Rusima predstavlja još jedan teški udarac za najjače europsko košarkaško natjecanje.
