U UEFA-i vjerojatno zahvaljuju svemu živom i neživom na tome što su Martin Hinteregger i Gonçalo Paciência promašili s bijele točke pri konačnom raspucavanju u polufinalu Europske lige, jer bi im problem s već sad vidno lošom organizacijom finala u Bakuu postao još veći. Jer niti 6.000 karata, koliko je UEFA predvidjela ustupiti Chelseajevim i Arsenalovim fanovima na Olimpijskom stadionu u Bakuu — koji pritom prima gotovo 70.000 ljudi — ne bi bilo dosta za Eintrachtove navijače, čak ni sam za njihov najvatreniji kontingent.
Europa i svijet su ovim sjajnim europskim nizom potvrdili da se u Frankfurtu igra sjajan i dopadljiv nogomet, te su svi mogli vidjeti koncentraciju kvalitete u toj momčadi s Antom Rebićem, Lukom Jovićem i Sébastienom Hallerom na čelu. No, isto tako je Europa mogla upoznati i navijačku vojsku koja je iz utakmice u utakmicu, kod kuće ili na strani, plijenila pažnju brojkama i spektakularnom atmosferom kojom je nosila ekipu do ovih visina.
Treba podsjetiti da je Eintracht prije tri godine pod vodstvom svježe dovedenog Nike Kovača spašavao prvoligaški status u doigravanju protiv Nürnberga. Sada je, mimo svih očekivanja, uspio duže preživjeti u Europi i od Bayerna i od Borussije Dortmund.
“Mi ne prodajemo emociju, već je konkretno kanaliziramo”
Ali priča o Eintrachtu i navijačkoj odanosti nije priča o hypeu i podršci klubu kada stvari idu u dobrom smjeru, dapače. Eintracht je čak unutar specifične nogometne kulture kao što je njemačka izrastao u primjer kako se samo zajedništvom mogu prebroditi loši trenuci da bi se onda što intenzivnije dočekali konačno i oni sretni, na radost i ponos svih u klubu i oko njega.
Nešto pomniji pratitelji zbivanja na tribinama u Europi će se sjetiti onog viralnog videa Eintrachtovih navijača u kojem su prije par godina skakanjem savijali tribine svog Waldstadiona, ili kada su u studenom 2013. pozitivno šokirali javnost tako što su dovukli gotovo 15.000 navijača na europsko gostovanje u Bordeaux. Ove su sezone te granice dodatno pomaknute, a slike i videa s njihovog zapadnog stajanja, koje je kapacitetom jedna od najvećih tribina u Njemačkoj, podjednako su promovirane kao i golovi Rebića, Jovića i družine.
Na San Siru kao kod kuće
Nije sve krenulo ni s onim prvim ovosezonskim gostovanjem kod Apollona u ciparskom Limassolu, na koje je Eintracht, unatoč velikoj udaljenosti i neatraktivnom suparniku, pratilo više od 4.000 navijača. Prava je ludnica počela punih šest tjedana prije nego što će klub uopće saznati kod koga ide u skupinama Europske lige, jer tada je u opticaj pušteno 40.000 paketa za sve tri utakmice grupne faze. Navijači nisu ni čekali ždrijeb, već su u par dana sve razgrabili.
“Tako vam je to s Eintrachtom i njegovim navijačima”, kaže Axel Hellmann, direktor financija i marketinga u klubu. “Ili se kliče do nebesa ili su do smrti snuždeni. Ali baš zato mislim da smo najemotivniji klub u Bundesligi.”
Hellmann je po struci pravnik, ali je kao mladić bio jednako frapiran međunarodnom politikom i nogometom, odnosno navijačima. Eintrachtov je član postao sa svega tri godine, a mladost je proveo na sjeverozapadnom dijelu stajanja, čuvenom G-Blocku gdje su i danas smješteni najvaterniji navijači. Upravo su ispod te tribine igrači pohitali proslaviti veliku pobjedu nad Benficom, zagrljeni s navijačima: ove osiguranje inicijalno nije zbog sigurnosti željelo pustiti na teren, ali igrači su tu uskočili. Sve je to s tribine razgaljeno nadgledao Hellmann, koji tu vezu navijača i kluba opisuje kao “posebnu snagu” koja omeđuje cijelu priču.
Iako je u osnovi njegova pozicija striktno korporativna, on samovoljno izlazi iz domene temeljnog opisa svog posla kako bi tu vezu održao što snažnijom. Primjerice, kada je Eintracht gostovao u Milanu u sklopu osmine finala Europske lige, Eintrachtovi su navijači po propisima dobili ‘tek’ nekoliko tisuća ulaznica za gostujući sektor, dok se na put spremalo njih više od 20.000. Hellmann je povukao sve veze i insistirao da što više navijača njegova kluba nađe put do tribina San Sira; na kraju je uvelike i uspio, a slika 15.000 raspjevanih navijača koji su od kultnog milanskog stadiona — baš kao i u grupi protiv Lazija u Rimu, gdje ih je bilo više od 10.000 — napravili atmosferu kao kod kuće.
Eintracht ima tu blagodat da u velikom gradu poput Frankfurta ni okolnoj aglomeraciji nema velikog rivala koji bi osuo navijačku bazu. No, tijekom druge polovice 1990-ih ta je navijačka baza bila sinonim za nepodopštine i negativne stvari, pogotovo kada se klub od trijumfa ranih 1980-ih strmoglavio u status ‘yo-yo kluba’, onog koji naizmjence ispada i vraća se u elitno društvo. Kada je Peter Fischer zasjeo na predsjedničku funkciju sad već davne 2000., klub se sve više počeo približavati navijačima. Te je godine osnovan i Fan- und Förderabteilung, navijačko predstavničko tijelo na čijem su čelu bili prominentniji članovi navijačke scene, a koje je osmišljeno da se kanalizira i glas navijača. Ubrzo je to postalo jedno od najbitnijih Eintrachtovih udruženja, koje je od inicijalnih 12.000 članova danas naraslo na 46.000, od ukupno 60.000 članova koliko klub ima.
“Stadion će gorjeti”
Fischer je bio jedan od glavnih inicijatora tog projekta i možda baš u tome leži razlog zbog čega je lani dobio još jedan mandat na čelu kluba. O tome koliko su mu navijači privrženi dovoljno govori i činjenica da su mu mnogi predviđali značajni pad popularnosti nakon što je lani ustvrdio kako “niti jedan član AfD-a (ekstremno desne populističke stranke), koja promovira rasističke i nehumane tendencije, ne bi smio imati pravo ujedno biti i član Eintrachta”. Samo par tjedana nakon tog intervjua glas na izborima mu je dalo 99 posto glasača, što dovoljno govori koliko povjerenje uživa među tom brojnom navijačkom populacijom. Hellmann naglašava kako je upravo to povjerenje preduvjet dobre suradnje i uzajamnog razumijevanja, ali pritom napominje kako to nikako ne podrazumijeva povlađivanje ili nekakvo namješteno kadroviranje.
“Mi ne prodajemo emociju, već je konkretno kanaliziramo”, njegov je citat.
Problem s istovremeno tako fanatičnim i masovnim pokretima je taj što nikada ne možete računati na to da sve može biti pod kontrolom, neovisno o tome koliko podrška generalno bila spektakularna i pozitivna. Naravno, klubovima je lako pričati o idiličnom razvoju nogometne kulture dok stvari idu lako, ali se, baš kao i u svakom odnosu, njena prava snaga očituje u trenucima kada stvari i nisu idealne. Ova Eintrachtova europska sezona je utoliko odličan presjek situacije u oba smjera, jer nije sve stalo samo u briljantno osmišljenim koreografijama, bakljadama, grljenjima s igračima i desecima tisuća raspjevanih grla koje su pratile momčad gdje god je igrala, od Cipra i Ukrajine do Lisabona i Londona.
Predsjednik Fischer je, baš kao i navijači, oduševio dobar dio javnosti uoči uzvratne utakmice protiv Šahtara iz Donjecka kada je u najavi sa smješkom rekao kako će “stadion gorjeti”, i da bi “moglo postati maglovito za novinare koji će pratiti tu utakmicu”. Policija je to preozbiljno shvatila kao najavu nereda i agresivno krenula postupati prema navijačima uoči utakmice, iako joj ovi nisu dali baš nikakvog povoda. Ne samo to, već su pri pokušaju opstrukcije koreografije policajci ozlijedili trojicu navijača, a snimke su pokazale da je bila riječ o itekako prekomjernom korištenju sile. Odgovor kluba bio je jednako tako oštar, u kojem su pokrenuli pravne korake kako bi stali na stranu svojih navijača, izloženih opasnom progonu samo zbog jedne benigne i prije svega preuveličane izjave predsjednika koja je tek trebala biti simpatični dio najave.
Svijest o zajedničkim vrijednostima
Druga se situacija dogodila baš u tom Milanu. Ondje su najžešći Eintrachtovi ultrasi zapalili nekoliko baklji, ali jedan od njih je odlučio kako umjesto dijelom dekora ona mora završiti na glavi Interovih navijača smještenih kat ispod. Srećom nitko nije ozlijeđen, ali je bio dovoljan tek jedan idiot među 15.000 prisutnih da Eintracht dobije izdašnu novčanu kaznu i godinu dana uvjetne kazne koja je lako mogla završiti zatvaranjem stadiona za veliko četvrtfinale protiv Benfice. Hellmann je bio očekivano razočaran, ali je i u tim trenucima pojasnio kako od pukog pro-forma sablažnjavanja pred TV kamerama nema nikakvog rezultata. Poanta je da taj odnos mora biti iskren i u tim trenucima, a to su dali do znanja odmah nakon događaja.
“Bio sam, dakako, razočaran, ali to je dvosjekli mač s našim navijačima”, izjavio je Hellman. “Jednostavno taj fanatizam može biti i nepredvidljiv, ponekad i agresivan, ali i to je dio Frankfurta. Ono što mi moramo napraviti je sjesti na kraju sezone s predstavnicima naše navijačke scene i razgovarati o tome kako u budućnosti izbjeći ovakve nepotrebne stvari. Srećom su sami navijači rekli da za ovakva sranja nema mjesta i da ne žele riskirati drastične kazne, već da žele zajedno uživati u ovim dostignućima što je više moguće i u što većem broju.”
Možda vam se ova priča čini daleka i nestvarna, pogotovo iz hrvatske perspektive, ali sličnosti s nekim domaćim pričama nameću se same od sebe.
Kada su te 2000. navijačima omogućili upliv u odluke oko budućnosti kluba, mnogi su u Frankfurtu bili skeptični oko toga kako će se ta odluka odraziti na upravljanje. Budućnost je pokazala da je to enormno pospješilo status kluba, i to ne samo kroz ogromni rast članstva i, posljedično, marketinških prihoda od navijačkog angažmana, zbog kojeg prema Hellmannu klub iz godine u godinu ruši financijske rekorde. Ta kohezija znači i da se odnos navijača i kluba ne gradi s figom u džepu i vaganjem izjava kako se netko u toj priči ne bi, eto, uvrijedio, pošto je u tom slučaju riječ tek o tempiranoj bombi skrivenoj iza priče o autentičnosti.
Ovakav model nikako nije jednostavan za izgraditi i uspostaviti, pogotovo u tako fanatičnom okruženju, ali je u Frankfurtu gotovo pa doveden do svoje idealne razine. Ona s jedne strane omogućuje predsjedniku i ostalim funkcionarima poput Hellmanna da slobodno izraze svoje stvarno mišljenje koliko god ono bilo možda i nepopularno, bez straha od odmazde ili gubitka pozicije, ali ujedno i razvija svijest kod navijača da imaju odgovornost prema nekim zajedničkim vrijednostima. Onima koje će u konačnici dodatno promovirati njihov klub kao pravu i po mnogočemu jedinstvenu lijepu priču, bez ikakve potrebe za umjetnim uljepšavanjem nego čistom emocijom.
https://www.youtube.com/watch?v=VIN15dF6jw0
