Kad je ekipa TV emisije Top Gear došla u Luksemburg snimiti kolekciju automobila, vlasnik Gérard López je svoju životnu filozofiju sveo na dvije rečenice: “Neki ljudi se boje riskirati, a ja se bojim ne riskirati“, izjavio je López dok je objašnjavao Richardu Hammondu kako je kupio Renault 11 Turbo iz 1983. koji je postao 85. automobil u njegovoj kolekciji. “Moram riskirati, jer bi me previše pogodilo kad bih nešto propustio.”
U tom trenutku je Lópezu bilo 39 godina i bio je vlasnik Lotusa, F1 momčadi koja je baš bila objavila da Kimi Räikkönen prekida svoju karijeru reli vozača u WRC-u kako bi se nakon dvije godine vratio u Formulu 1. Obično su Luksemburg i Formula 1 sinonim za bankarske mogule koji su svoj novac naslijedili, ali López nije iz takvog socijalnog kruga. On je dijete roditelja koji su u Luksemburg došli raditi u čeličani, studirao je u Americi preko košarkaške stipendije, a obogatio se tako što je bio jedan od prvih ulagača u Skype. Uzeo je sve što je imao, zadužio se i pronašao je dodatne investitore kako bi povećao svoj paket dionica. Riskirao je i onda je par godina kasnije svoj udio u kompaniji prodao eBayu za 3,2 milijarde dolara.
U suštini, López je investitor. Te tri milijarde dolara su mu bile sasvim dovoljne da do kraja života uživa u svojoj kolekciji automobila, ali njega najviše pogađa kada nešto propusti. Kada zaradi novac na jednom projektu, odmah ga ulaže u neki drugi za koji je nanjušio da može biti velik. Novac je, barem nakon što je prodao svoje dionice Skypea, sporedna stvar. López ulaže kako bi sebi dokazao da je bio u pravu s izborom investicije i da je prepoznao priliku.
Upravo zato je, nakon što je prodao Lotus F1 Renaultu, u siječnju 2017. iskrcao lovu i postao vlasnik LOSC Lillea. Prva stvar koju je napravio bila je ta da je nogometni klub posložio po uzoru na momčad Formule 1. Čovjek koji se obogatio na modernim tehnologijama, čovjek čija su strast automobili i mehanika dobro je shvaćao koliko se u nogometu toga prepušta slučajnostima i koji je stupanj uvjerenosti u vlastite mogućnosti. On je bio svjestan da ne zna, ali je zato znao tko zna.
Lille juri prema tituli prvaka, ali ona je zapravo ostavština starog vlasnika i njegova čovjeka oko kojeg se gradio sustav koji je tu titulu stvorio
Doveo je Luísa Camposa koji je u Monacu bio tehnički direktor, arhitekt osvajanja prvenstva i ulaska u polufinale Lige prvaka, sve kako bi eliminirao te slučajnosti i dobio čovjeka koji je dokazao da zna kako iskoristiti nevelike šanse. On je bio glavni kreator procesa, ali kao što u Formuli 1 imate hrpu ljudi koji rade iza scene, tako je i López u postojeću skautsku službu, koja je u prošlosti našla Edena Hazarda i Dimitrija Payeta, zaposlio još analitičare i mlade trenere koji su trebali stvoriti završni proizvod.
Klub koji je bio na jedan jedini bod od ispadanja kada ga je López kupio već je iduće sezone skočio u sam vrh. Odmah u prvoj punoj sezoni pod Camposom se plasirao u Ligu prvaka osvojivši drugo mjesto, pa je prošle sezone bio četvrti kada je prvenstvo prekinuto nakon 28 kola, a onda je López zaključio da može i bolje.
Hedge investitor
“Osim ako se ovi s vrha ne zabiju jedni u druge, ili ako nemate ekstremne vremenske uvjete, statistički je nemoguće pobijediti najbogatije momčadi u Formuli 1“, ispričao je López Gabrieleu Marcottiju u intervjuu za ESPN. “Međutim, Formulu 1 ne gledate zbog iznenađenja nego zato što znate i cijenite što pokreće te bolide: 700 ljudi koji rade iza scena kako bi kreirali nešto najbliže savršenstvu što u kontekstu brzine na četiri kotača možemo dobiti. U nogometu su stvari drugačije. Iznenađenja se događaju svaki dan, u cijelom svijetu. Nemate inženjere koji stvaraju savršene strojeve, imate hrpu nesavršenih ljudskih bića.”
Kako bi iskoristio tuđe nesavršenosti, López je odlučio riskirati.
Nakon što je prodao Nicolasa Pépéa u Arsenal, kontaktirao je JP Morgan i Elliott, investicijsku banku koja je podržala Superligu i hedge fond koji je u vlasništvu AC Milana. Posudio je 200 milijuna eura, a kao projekt je prezentirao upravo Pépéov transfer. Lópezova ideja je bila eventualno podijeliti s Amerikancima nogometni know-how koji je složio oko Camposa, s obzirom na to da su očito zainteresirani za ulaganja u nogomet, a za vraćanje kredita nije bilo problema. Bio je u zoni Lige prvaka koja je garantirala novac te priliku da se mladi igrači profiliraju i prodaju u jače klubove za više novca, a Ligue 1 je upravo bila dogovorila novi ugovor o TV pravima.
Međutim, onda se dogodila korona. Kompanija Mediapro je kupila TV prava za ukupnu vrijednost od 3,3 milijarde eura, a onda je ugovor nakon samo četiri mjeseca prekinut i francuski klubovi su se našli u problemu. Bez očekivanog prihoda od televizije i svega onoga što se na stadionu može zaraditi u normalnim uvjetima s navijačima, Lille nije mogao vraćati kredit.
López je hedge investitor. Mogao je on bez problema negdje pronaći tih 100 milijuna eura koliko je preostalo za vratiti Amerikancima iz nekih svojih privatnih štekova ili je mogao naći druge kreditore koji će zatvoriti tekuće obaveze. Međutim, stvari u njegovom svijetu ne funkcioniraju tako. Ili je bio u pravu pa investicija može financirati sama sebe i nastaviti rasti, ili se povlači iz projekta, odmah i bez pokušavanja nasipanja rupe koja se otvorila. Nije on uložio u Lille zato što je navijač od malih nogu niti mu je stalo do samog kluba ili svog imidža u svijetu kao arapskim ili ruskim vlasnicima koji ulažu milijune da operu svoje lice u javnosti. Stalo mu je jedino da dokaže kako je bio u pravu kada je nanjušio investiciju.
Ironično je to što je i bio u pravu, ali nije imao sreće dočekati da to dokaže jer mu je korona izbila mogućnost da vrati kredit koji bi u normalnim uvjetima s lakoćom pokrio. Početkom godine Elliott je službeno preuzeo vlasništvo kluba od Lópeza i to u trenutku kada je Lille bio prvi na prvenstvenoj ljestvice.
Plaćenička pomoć
“Elliott je financirao AC Milan s ciljem da ga nakon nekog vremena proda trećoj strani“, ispričao je Lopez za Financial Times. “Lille nije financirao kako bi ga preprodao. Glavni motiv ulaganja u ovaj klub je bio početak sustavnog procesa ulaganja u igrače, stvaranja vrijednosti, prodaje nekih igrača i zadržavanja drugih kako bi klub rastao.“
Lille ima strukturu sagrađenu oko Camposa i model funkcioniranja kluba je oslonjen na momčad iz Formule 1 u kojoj svatko ima svoj precizni dio posla koji mora poduprijeti opipljivim podacima. Ako JP Morgan i Elliott zaista žele više ulagati u nogomet — ulagati kako bi izvukli veće profite nego u IT sektoru ili trgovini, ne kako bi stvorili bolji nogomet ili jače rezultate — onda je Lille savršena baza iz koje mogu izvlačiti iskustvo.
Najbolji primjer za to je Burak Yılmaz. Čovjeku je 35 godina i nije netko koga biste doveli u klub koji budućnost gradi na promociji mladih igrača. Međutim, nakon što je Victor Osimhen prodan u Napoli za 70 milijuna eura, Lille je trebao novog napadača. Izbor je pao na Jonathana Davida koji je u dvije sezone profesionalnog nogometa u Gentu skupio 95 nastupa, zabio 48 golova i ostvario 20 asistencija. On je bio projekt za budućnost, ali bilo je jasno da će mu trebati neko vrijeme da uhvati razinu. Zato je doveden Yılmaz.
On je čovjek koji je igrao za sva tri istanbulska velikana i odradio gažu u Kini. Ukratko, plaćenik. Međutim, taj dio priče ovdje nije uvreda. To je upravo ono zbog čega ga je Lille doveo. Yılmaz je ove sezone zabio 15 komada i dodao još pet asistencija, ali je bio tu da premosti početak sezone. David trenutno ima 12 golova i tri asistencije u ligaškim utakmicama, ali u prvih 10 utakmica nije ni zabio niti asistirao. To je dio sezone koji je izvukao upravo Yılmaz, koji je u prvih 10 kola zabio šest golova i dodao dvije asistencije, ali i tri žuta kartona.
Taj aspekt je bitan s obzirom na to kako Lille igra. Prošle sezone mu je Liga prvaka izmakla dobrim dijelom zato što je Ligue 1 prekinuta i jedina od velikih liga nije nastavljena, ali i zbog toga što je u prvom dijelu sezone primao previše golova. Kada je trener Christophe Galtier stabilizirao obranu, Lille se počeo penjati na ljestvici. U tom kontekstu je bilo bitno da je prošle sezone Yılmaz bio jedan od najaktivnijih napadača u fazi obrane, koji je redovito ulazio u pritisak i obrambene duele.
Camposova i Lopezova titula
Ni Campos ni López više nisu u klubu. Prilično je čudna odluka uložiti u neki klub jer vas zanima njegov način funkcioniranja i tu tražite početak sustavnog procesa na kojemu možete zarađivati, a onda se ne dogovorite s čovjekom oko kojeg je taj sustav građen. Novi vlasnici su na čelo kluba instalirali Oliviera Létanga i tek treba vidjeti kako će klub funkcionirati pod njegovim upravljanjem.
U tom kontekstu je zanimljivo vidjeti slučaj Domagoja Bradarića. Taman u trenutku promjene vlasničke strukture Bradarić je od standardnog prvotimca postao zamjena. Možda je Reinildo Mandava stvarno bolji igrač od njega, ali teško da može biti projekt i da klub dugoročno može zaraditi od njega, a pogotovo ne pomaže nekom mlađem kao što je to radio Yılmaz Davidu. To je zasad najveća promjena otkad su došli novi vlasnici i otkad je Létang preuzeo upravljanje, a ona upućuje na drugačije poslovne prioritete. Prosječna dob igrača se povećala i stariji poput Benjamina Andréa, Reinilda i Xeke dobivaju na važnosti, ali pobjede se nižu.
Lille juri prema tituli prvaka, ali ona je zapravo ostavština starog vlasnika i njegova čovjeka oko kojeg se gradio sustav koji je tu titulu stvorio. Oni su preuzeli Lille kada je bio 17. i u dvije i pol sezone koje su planirali je bio drugi, četvrti i sada prvi. Kako će biti pod novim vlasnicima i koliko će oni promijeniti metodologiju? To tek treba vidjeti i to ćemo moći analizirati za godinu ili dvije. Zasad je ovo Camposova i Lópezova (potencijalna) titula.
Naravno, ostaje činjenica da je Paris Saint-Germain prosuo naslov jer osvojio je 15 bodova manje nego u zadnjoj punoj sezoni i jer je mijenjao trenera zbog nečijeg hira. Ali to je ono što je López tvrdio od samog početka i zbog čega je bio u pravu — u nogometu imate hrpu nesavršenih ljudskih bića. Vaše je samo da budete spremni iskoristiti nečiju pogrešku kao što je to napravio Lille koji klizi prema zasluženom naslovu.
