Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

El Clasico: Miami

Zašto Real Madrid i Barcelona igraju noćas u Miamiju i tko ih je doveo? Horatio istražuje

Zadnja izmjena: 30. srpnja 2017.

Tri i pol desetljeća prošlo je od posljednjeg prijateljskog – ili, ako vam je draže, ekshibicijskog – dvoboja između Barcelone i Real Madrida igranog izvan Španjolske. Barquisimeto u Venezueli tog je svibnja 1982. bio domaćin turnira  nazvanog Copa Presidente de la República, na kojem su još igrali Porto i Inter. I Barca i Real izgubili su u polufinalu, a borbu za treće mjesto presudio je izvjesni Vicente del Bosque González, koji je glavom nakon kornera postigao jedini pogodak na utakmici i jedan od svojih rijetkih u karijeri za Real Madrid.

Odnosi između dvaju klubova rijetko su se kada mogli nazvati prijateljskima, pa su takve utakmice, pogotovo nakon 1950-ih, bile rijetkost. Većina od 37 dosad odigranih dogodila se prije nego što je formirano nacionalno prvenstvo. Štoviše, jedna od priča o početku rivalstva ide sve do 1906. i drugog međusobnog dvoboja, prvog igranog u Barceloni, kada se Real Madrid nakon poraza od 5-2 žalio što je u momčadi domaćina igralo pet Espanyolovih igrača. Zato međusobno nisu ni igrali do 1913., a od 1948. odigrali su tek pet nekompetitivnih utakmica, i to većinu od njih na nekom turniru. Posljednja je bila ona na Camp Nou 11. rujna 1991., a organizirao ju je Canal Plus, tada novi na tržištu.

Dvoboj u Venezueli bio je tako prvi izvan nekog natjecanja od 1968., ali u domovini nikoga nije bilo briga. Španjolska je u to vrijeme bila zemlja u tranziciji – nakon smrti generala Francisca Franca, promjene ustava i ponovne uspostave demokracije socijaldemokrati su postajali sve popularniji. Godinu dana ranije ugušen je i pokušaj vojnog udara, a zemlja se uz sva politička previranja pripremala i za organizaciju najvećeg sportskog događaja u dotadašnjoj povijesti, Svjetskog prvenstva u nogometu.

Samo 16 dana nakon venezuelanskog derbija, Španjolska je protiv Hondurasa trebala igrati svoju prvu utakmicu prvenstva. U momčadi izbornika Josea Santamarije, od koje je javnost imala ogromna očekivanja, bilo je ukupno devet igrača koji su u to vrijeme igrali za Real Madrid ili Barcelonu. Naravno da nitko od njih, ali ni većine drugih prvotimaca dvaju klubova koja su tek završila sezonu u kojoj im je Real Sociedad ispred nosa odnio titulu, nije putovao u Venezuelu.

Bilo je to i ljeto u kojemu je Diego Armando Maradona sa svojom Argentinom doputovao na Pirineje pripremajući se Mundijal, ali i za to vrijeme s 5 milijuna funti najskuplji transfer u povijesti nogometa. Argentinskog čarobnjaka ulovila je Barcelona i bila je to glavna tema apsolutno svih španjolskih medija. Dan nakon poraza Katalonaca od Real Madrida u Barquisimetu, najstariji španjolski sportski dnevnik El Mundo Deportivo prvih je sedam stranica posvetio Maradoni; kratki izvještaj s utakmice dobio je prostor na devetoj strani. Najutjecajniji madridski dnevnik El Pais objavio je tekst od čitavih 150 riječi, a jedine dvije kojima su opisali utakmicu bile su – poco brillante. Premalo vrhunskog nogometa.

Posljednju prijateljsku utakmicu između Real Madrida i Barcelone igranu izvan Španjolske s tribina malenog Estadio Farid Richa gledalo je tek nešto manje od 7.000 gledatelja. TV prijenosa nije bilo.

Čovjek koji je dodavao lopte Peleu

Danas su stvari malo drugačije.

Noćas će Real Madrid i Barcelona ponovno odigrati ekshibicijsku utakmicu. Dva najveća španjolska kluba, čije je međusobno rivalstvo u međuvremenu brendirano i marketinški maksimalno eksploatirano, igrat će na rasprodanom Hard Rock Stadiumu u Miamiju i pred milijunskim televizijskim auditorijem zahvaljujući jednom od najmoćnijih ljudi svjetskog nogometa iz sjene – Charlieju Stillitanu.

Ulaznice za ovu utakmicu bile su između 280 dolara za najjeftiniju i 800 za najskuplju, a cijene VIP i hospitality paketa išle su i preko 10.000 dolara

Da, zvučat će kao stereotip, ali kad bi vas netko u pola noći probudio i rekao vam da nacrtate ono što zamišljate da bi mogao biti jedan od ljudi koji iz sjene vuče poteze u nogometu, vjerojatno bi izgledao kao Charlie. Ćelavi i uvijek nasmiješeni slatkorječivi debeljko u skupom talijanskom odijelu u nogomet se zaljubio preko oca, koji se u svoje vrijeme, barem tako veli Charlie, bavio sličnim poslom. On je u New Yorku i New Jerseyu organizirao nogometne utakmice, između ostalog i gostovanja stranih momčadi, među kojima je bio i Peleov Santos.

“Bio sam među dječacima koji su dodavali lopte na utakmici između Lazija i Santosa”, počinje najzanimljivija Stillitanova priča koja podsjeća na Šimu Cipola čija hobotnica bere šišarke. “Pele je bio toliko popularan da je teren morao napuštati iznenada, kako ga navijači ne bi rastrgali. Tako je napravio i protiv Lazija; Rimljanima je sudac svirao penal, Pele je odjednom izašao i nastala je ludnica. Ljudi su trgali odjeću s njega, a policija na konjima pokušavala uspostaviti red. Jedan policajac mi je rekao da stanem na gol jer vratara nije bilo. Tako mi Boga, s druge strane je bio Giorgio Chinaglia koji je zabio gol”.

Mr Zero Mistake

Maštoviti Stillitano bio je dovoljno talentiran tek da igra sveučilišni nogomet na Princetonu, ali je zato završio pravo i posvetio se sportskom biznisu. U vrijeme Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Državama bio je direktor stadiona Giantsa, a dvije godine kasnije ga je MLS, koji je tek bio u nastanku, imenovao za generalnog menadžera New York/New Jersey Metrostarsa. Bila je to momčad nakrcana isluženim zvijezdama, klub koji je trebao živjeti na popularnosti koji mu je u nasljedstvo ostavio Cosmos. Međutim, u prve četiri sezone Metrostarsi su imali negativan skor, a pored ogromnih ulaganja za MLS standarde dvaput su završili kao najlošija momčad lige. Kasnije ih je preuzeo (i preimenovao) Red Bull.

Otkaz je došao kao logična posljedica, ali Stillitano je odlučio ostati u nogometu. Uskoro je počeo organizirati prijateljske utakmice europskih momčadi u Sjedinjenim Državama, ali i stvarati prijateljske odnose s najvažnijim ljudima u nogometu. S financijske strane stvari nisu išle savršeno – njegova je tvrtka ChampionsWorld nakon 2003. i prve turneje sedam europskih momčadi među kojima je bio i Manchester United imala troškove od 15 milijuna dolara, a očekivala povrat od oko 3 milijuna. Međutim, u to su vrijeme MLS i Američki nogometni savez tražili su od Stillitana kompenzaciju za igranje u vrijeme domaćeg prvenstva i dugovi su postajali sve veći.

Charlie je bankrotirao, ali i već stvorio ogromnu mrežu prijatelja u nogometu. Slatkorječivi američki Talijan s brdom anegdota u svom je domu Sir Alexa Fergusona dočekivao domaćim lazanjama, Jose Mourinho ga zove Mr Zero Mistake, a gotovo da nema važnijeg nogometnog kluba koji nema poveznicu s ovim čovjekom. U međuvremenu je Stillitanov vrhunac došao nakon što je postao predsjednik Relevant Sportsa, agencije u vlasništvu Stephena M. Rossa. Ovaj 77-godišnji bogataš vrijedan oko 12 milijardi dolara između ostalog je i vlasnik Miami Dolphinsa i njihova stadiona, a kroz Relevant Sports je zahvaljujući Stillitanu pokrenuo International Champions Cup.

Svojim vezama i Rossovim novcem Stillitano je lako privolio najveće svjetske momčadi da ljeta provode prvo u SAD. Iako bizarnog sustava natjecanja i bez ikakvog natjecateljskog značaja, ICC je postao najvažniji turnir – ako se uopće tako može nazvati – u ljetnom periodu. Već su prve godine nastupili Real Madrid, Chelsea i Juventus, a prosjek gledatelja bio je veći od 40.000. Prije tri godine United i Real Madrid je na Michigan Stadiumu gledalo 109.318 gledatelja. Ovog se ljeta utakmice igraju u Kini, Singapuru i SAD-u; između ostalih, manchesterski klubovi odigrali su gradski derbi, a moglo se vidjeti i Juve, PSG, Romu i Tottenham.

Treninzi već od 20 dolara, utakmica već od 280

Međutim, El Clasico Miami, kako je ova utakmica brendirana, posebna je priča.

Godinama su Ross i Stillitano pokušavali spojiti ove dvije momčadi i sad, kada su to napokon uspjeli, od ove utakmice žele napraviti apsolutni spektakl. I to po američkom receptu. Program je počeo još u četvrtak, u gradu je nekoliko fan zona, cjelodnevni nogometni i muzički partyji, a sama utakmica imat će svoje otvaranje i half-time show u kojemu će nastupiti Marc Anthony.

ICC je naplaćivao ulaznice za treninge (od 20 dolara naviše) i pozivao ljude da na raznim eventima “upoznaju superzvijezde”, nazivajući to balansom u odnosu na cijene ulaznica. A one su za ovu utakmicu bile između 280 dolara za najjeftiniju i 800 za najskuplju – ne računajući, dakako, VIP i hospitality pakete, čije cijene su išle i preko 10.000 dolara. Ipak, gotovo svih 80.000 ulaznica je rasprodano, a prema nekim procjenama trebala bi ovo biti i prva godina u kojoj će Relevant Sports, koji ogroman novac ulaže kako bi europske momčadi uopće privolio u SAD, poslovati s dobitkom.

Barca i Real već su potvrdili da su i idućim godinama spremni na slične poduhvate, a novac i Charliejeve veze lako će nastaviti privlačiti najveće svjetske klubove u ovo natjecanje. Prvi su koraci napravljeni; nogomet je, barem onaj ljetni, maksimalno amerikaniziran i prilagođen tamošnjem tržištu.

Stillitano je prošle godine prvi put ozbiljno dospio i u europske medije, i to nakon sastanka s čelnicima pet najbogatijih engleskih klubova (Manchester United, Manchester City, Chelsea, Arsenal i Liverpool) u londonskom hotelu Dorchester. Natuknuo je tada da su razgovarali o mogućnosti stvaranja ultimativne europske Super lige u kojoj ne bi bilo mjesta za klubove bez maksimalnog marketinškog značaja, za što je kao primjer naveo Leicester.

Navijači, kolumnisti i nogometni radnici su poludjeli, Stillitano je etiketiran kao američki idiot koji želi europski nogomet pretvoriti u franšizirani američki sport.

“Ljudi ne razumiju. Ja nisam arhitekt takvih ideja “, kazao je u intervjuu za Guardian u travnju prošle godine. “One već godinama kruže europskim nogometnim krugovima. Tema tog sastanka bio je ICC, ali razgovarali smo i tome, tema je došla sama po sebi. I uvijek dođe, uz čašu vina s dečkima u Madridu ili Milanu ili uz pivo u Engleskoj”.

Charlie Stillitano nije jedan od onih koji je smislio koncept zatvorene lige najbogatijih i najmoćnijih klubova Europe. Samo je pokazao da ima novac, veze, sposobnost i moć da takvu ideju provede u djelo. I nastavlja to pokazivati pothvatima poput El Clasica u Miamiju.

Ne propusti top članke