Jer iza kulisa svog tog glamura, pomno režiranog kroz stotine kamera i stotine milijuna, pa i milijardi eura na terenu, vodila se neka druga bitka. Realno, ona koja je na kraju ispala možda i zanimljivija od onog sinoćnjeg remija ova dva protivnika, prvog bez golova nakon više od 17 godina.

Dva su lica sinoćnjeg El Clásica: jedno glamurozno, izrežirano do sterilnosti i drugo, gurnuto u pozadinu, prljavo i glasno

Dok je većina kamera bila uperena na zvijezde obje momčadi, jedan dio je pokrivao događanja oko Camp Noua, gdje su se tisuće prosvjednika sukobile s policijom, paleći kontejnere i opstruirajući promet do stadiona pod kišom gumenih metaka. U jednom je trenutku službeni spiker na stadionu naglasio kako navijači na južnoj tribini zbog svoje sigurnosti trebaju pričekati s izlaskom sa stadiona, dok se u pozadini nadvio gusti crni dim. U tim sukobima je navodno 46 osoba ozlijeđeno, a bilo je, očekivano, i privođenja.

Bile su to dvije paralelne realnosti, s tim da je jedna panično bježala od druge.

“Spain, sit and talk”

Ne treba puno napominjati kako su prosvjedi bili vezani uz pitanje katalonske neovisnosti, ono koje je u tamnošnjem (i ne samo tamnošnjem) javnom prostoru aktivno već desetljećima. Prosvjedi su formirani oko zahtjeva da se oslobode katalonski politički zatvorenici pritvoreni zbog organizacije referenduma za neovisnost 2017., a kojeg su madridske vlasti ocijenile ilegalnim.

Unaprijed su najavljeni kao oni koji će “dobiti svoj prostor i u prijenosu uživo”, pa su podigli na noge više od 3.000 policajaca i ostalih pripadnika osiguranja. Njihov je jedini zadatak bio da pokušaju suzbiti njihov efekt i poruku koju je grupa nazvana Democratic Tsunami definirala pod sloganom Spain, sit and talk, a koju su željeli predstaviti pred više od 650 milijuna gledatelja, koliko ih otprilike diljem svijeta uživo prati ovaj ogled.

Na svim panelima, tribinama i ostalim oblicima seciranja poveznice nogometa i politike, bili oni površni ili detaljni, slučaj El Clásica uvijek sleti na stol. Naravno, kao i obično, povijest se gleda previše reducirano i pojednostavljeno i u njegovom slučaju; u osnovi, madridski Real je tu vječno prikazan kao osovina zla i medij fašističkog diktatora Francisca Franca, dok je Barcelona vječni simbol otpora toj madridskoj hegemoniji. Situacija je puno dublja i kompleksnija, ali, s druge strane, ostaje činjenica da je povijest ovih dvaju velikih momčadi neraskidivo oblikovana političkim aktivizmom. Posebno kod Barcelone.

Manuel Vázquez Montalbán, španjolski pisac koji je i sam proveo godinu i pol dana u zatvoru nakon što je 1962. sudjelovao u prosvjedima rudara koje je također madridska vlast proglasila ilegalnim, nazvao je kult nogometnog kluba Barcelone kao onaj “simboličke nenaoružane katalonske vojske”. Tu misao je kasnije Bobby Robson, koji je 1996. proveo godinu dana u Barceloni kao trener, parafrazirao kroz svoju konstrukciju da je “Katalonija zemlja, a Barcelona je njena vojska”.

Tako je bilo oduvijek, od samih početaka, čak i prije nego što će Franco i njegova diktatura i konačno institucionalizirati tu podjelu. Uostalom, Barcelona je u jeku autonomaške klime još 1919. podržala izradu prvog katalonskog Ustava, a njene pristaše su se već 1923. pod istim ovim geslom Visca Catalunya sukobljavale s Espanyolovim navijačima, odanima Madridu i kastiljskoj kruni.

S vremenom je taj otpor i aktivizam kroz nogomet postao ono što je Barcelonu zaista učinilo, kako to ona uzrečica kaže, “više od kluba”. Bili to sukobi oko ogleda u finalu kupa 1916., kada su Madriđani optuživali katalonske medije za “nezasitnost koja je u konačnici postala nespretnost”, ili kada je u finalu Copa del Generalísima 1970. na teren, baš kao i sinoć, poletjelo više od 30.000 jastuka koje su navijači bacili u znak prosvjeda protiv suđenja koje je išlo na ruku Madriđanima.

Izrežirano do sterilnosti

O dinamici tih 1970-ih, koje su za Barcelonu omeđene dolaskom mesije odgojenog u duhu amsterdamske poslijeratne kontrakulture, Johana Cruijffa, najbolje govori situacija u kojoj se, nakon isključenja na utakmici protiv Málage u veljači 1975., Cruijff prvo sukobio s dvojicom policajaca koji su ga došli ispratiti sa travnjaka, a onda i poljubio kapetansku traku u katalonskim bojama, jednim od simbola te neraskidive poveznice između Barcelone i političkog aktivizma.

“Ne možemo izbjeći politiku”, uz smješak je rekao Crujiff na snimanju dokumentarca The Last Game iz 2013. “Zato sam to trebao malo i pomiješati.”

Miješali su to mnogi i prije, ali i poslije njega, baš kao i Carles Puyol ili Gerard Piqué, koji je izašao na taj isti zabranjeni referendum 2017. i poručio da on jest Katalonac i da se “osjeća Kataloncem”, te da je “vrlo ponosan na svoj narod”. Istog dana je Camp Nou zatvoren zbog “straha od izgreda”; na njemu su s druge strane Piquéu i Barceloninim igračima stajali suparnici iz Las Palmasa, koji su istrčali sa španjolskim zastavama ušivenim na dresovima, tvrdeći kako ni oni s druge strane ne mogu biti samo “nijemi svjedoci čitave situacije”.

I sinoć su nas također podsjetili kako nogomet i politika nikada ne mogu biti odvojeni i kako nikada ne možemo živjeti u iluziji koju se sada sve češće pokušava progurati, a koja nam nalaže da se bavimo sportom, a da politiku ostavimo kao nekakav odvojeni entitet.

Ne trebaju nam snimke sa tribina najveće klupske utakmice, kao ni prilozi iz pozadine da bi shvatili kako se takvi zaključci povijesno kose s načinom na koji je nogomet i stekao toliku popularnost kod naroda. Međutim, ta dva lica sinoćnjeg El Clásica: jedno glamurozno, izrežirano do sterilnosti i drugo, gurnuto u pozadinu, prljavo i glasno, govore dosta o načinu na koji nogomet pokušava sebe vidjeti i o tome kako establišment pokušava progurati tu ideju u eter.

Jer kada nogometne institucije pričaju o miješanju politike i sporta, oni uglavnom žele objasniti kako je ta kombinacija neprihvatljiva isključivo kada se radi o političkim ili aktivističkim idejama koje dolaze odozdo, iz naroda. Jednostavno, ta glamurozna nogometna scenografija i posljedični profit koji ona donosi jednom određenom postotku njenih glavnih zvijezda ne trpi rabijantnost i nekontrolirane poruke. Preciznije, ne trpi bilo kakav oblik identitetskih odrednica koje se vežu uz nogomet, naprosto, jer one u svojoj srži preispituju čitavu tu nogometnu globalizaciju kojom žele izbrisati granice između klubova i oteti im sve ono što ih je i formiralo kroz povijest.

Pitanje pobune protiv establišmenta

Ne želi se ujediniti nogomet, jer je jasno da u njemu po njihovom viđenju nema mjesta za nikoga osim za odabranu elitu, nego se želi izbrisati pomisao da je nogomet uvijek bio — i uvijek će biti — nešto više od same igre, kompleksan i, u svojoj srži, kontrakulturalan.

A gdje ima ideala, tu je puno teže stjecati profit.

Zato se, na kraju krajeva, i demoniziraju navijački pokreti diljem svijeta i to u svakom obliku. Da, on potiče podjele, ali baš ovakve podjele na kakvima je nogomet i odrastao, sa svim negativnim i pozitivnim aspektima. Kada bi se prestale odašiljati poruke s tribina prestala bi se postavljati i pitanja; a to je upravo ono što establišmentu i odgovara.

Svaki put kada zavapite da se odvoji politika i nogomet i da se mi jednostavno držimo po strani, oni dobiju oslobođen koridor za daljnju stratifikaciju sporta: za neometano vijećanje o ‘Superligama’ i društvu odabranih, za Svjetska prvenstva u Kataru ili za neka buduća El Clásica održana u Rijadu. Jer, vjerovali ili ne, i to je sve čista politika, samo ona koju ne pokušavaju panično cenzurirati u izravnim prijenosima i braniti dekretima, nego onakoja se vodi za stolovima finih restorana i kongresnih sali u kojima je smiju krojiti samo odabrani.

“Svaki put kada se Barcelona i Real Madrid susretnu”, dao je svoj stav o priči i veliki Hristo Stoičkov, “to postaje pitanje pobune protiv establišmenta”. Kako su sinoćnja dva lica El Clásica potvrdila, to pitanje je danas na općoj razini i po mnogočemu evoluiralo.