Jedan od posljednjih pravih plejboja u Formuli 1 nakon utrke je pokupio ekipu Brabhamovih mehaničara i poveo ih svojim gliserom u razgledavanje najljepših lokacija Azurne obale. Što su još radili i kada su se vratili ne zna se, nadajmo se da nije tkogod od njih zbog mamurluka labavo pričvrstio stražnje krilo na De Angelisov bolid dva dana kasnije.

Koji god da je bio uzrok, u Le Castelletu je stražnje krilo puklo pri brzini od najmanje 280 km/h, Brabham je poletio u zrak, udario u ogradu i preokrenuo se, a vozač je ostao visjeti u prevrnutom bolidu, slomljene ključne kosti. Naišli su Alan Jones, Alain Prost i Nigel Mansell, svi su zaustavili bolide i potrčali pomoći zaglavljenom vozaču, ali bolid je zahvatila vatra i nisu ga uspjeli preokrenuti.

Prošlo je već nekoliko minuta kada je došao redar-vatrogasac. Samo jedan, u kratkim hlačicama i majici s kratkim rukavima. Majstor je aktivirao vatrogasni aparat, te napunio čitav kokpit pjenom. Prošlo je dobrih deset minuta do trenutka kada je vatra ugašena, a de Angelis izvučen iz bolida. Pomoć su došli pružiti i vatru ugasili Brabhamovi mehaničari, a ne redari. Pola sata potom, odnekud je stigao i helikopter, pa je Talijan napokon prebačen u marsejsku bolnicu. Bio je u dubokoj komi iz koje se nije probudio, preminuvši sljedećeg dana. Nije bio živ ispečen, ako ste tako pomislili; imao je teške, ali ne i nužno smrtonosne opekline, ali ubilo ga je udisanje otrovnih para – i pjene iz vatrogasnog aparata.

Samo nekoliko godina kasnije bi, uz dizanje sigurnosnih standarda, rezultat ove nesreće u najgorem slučaju bilo propuštanje nekoliko utrka do zarastanja prijeloma, eventualno ostatka sezone, ako bi bilo i opeklina. Ako ikada čujete nekoga da rogobori protiv povećanja sigurnosnih mjera u Formuli 1, slobodno ga ošamarite u moje ime. Pa još jednom u Eliovo.

https://www.youtube.com/watch?v=y3KO5pIskZk

Odabrao Formulu umjesto karijere pijanista

Rođen na današnji dan 1958. u bogatoj rimskoj plemićkoj obitelji, Elio de Angelis je prošao kroz jednu od najvećih preobrazbi u svijetu Formule 1. Pojavio se ondje ne navršivši dvadesetu, kao, činilo se, još jedan razmaženi bogatun koji je sam plaćao svoje mjesto. Prije no što mu je počela rasti brada, posvađao se s – Enzom Ferrarijem. Obitelj mu je dolazila na utrke privatnim avionom, izazivajući zlobne komentare manje imućnih…

Osam godina kasnije, svijet utrka se u suzama opraštao od jednog od najvoljenijih i najsimpatičnijih vozača, kojeg su simpatizirali kolege, mehaničari, organizatori i gotovo svi fanovi utrka diljem svijeta. Nikome se nije zamjerio, ni na stazi ni izvan nje, pridobivši naklonost svih – dobro, osim vjerojatno Enza ‘Slonovsko pamćenje’ Ferrarija – jednostavnošću, karakterom i pomaganjem svima.

U prvoj sezoni je vozio za nekompetitivni Shadow, jedine bodove osvojivši četvrtim mjestom u posljednjoj utrci sezone, te je gotovo senzacionalno zazvučala vijest da potpisuje za Lotus za sljedeću sezonu. Colin Chapman je bio poznat po uočavanju mladih talenata, ali mnogi su pomislili da je i on popustio sirenskom zovu sponzorskog novca.

Nisu bili u pravu.

Već u drugom nastupu za Lotus stigao je do drugog mjesta u Brazilu, a svake bi nove sezone osvajao više bodova nego u prethodnoj, pokazujući da sazrijeva u odličnog vozača. No, i vozača čiji je životni stil bio prepreka dosezanju najvećih uspjeha – mnogo je radije posvećivao vrijeme putovanju i zabavi nego testiranjima, podsjećajući na asove iz ranijih desetljeća, a ne na novu sortu profesionalnih vozača, kakvima je pripadao njegov momčadski kolega Mansell.

Elio je u Brazilu i spasio život vođi tima Peteru Collinsu, koji se počeo utapati u moru. Jedini je od okupljenog mnoštva skočio i uspio ga izvući, pritom gotovo i sam nastradavši. Lokalni su policajci sprječavali druge od skakanja u pomoć, fizički ih zadržavajući na obali, jer je lokacija bila poznata po čestim utapanjima.

Pozornost drugih vozača, ali i medija, na neobičan je način zaslužio tijekom poznatog štrajka vozača 1982. u Johannesburgu. Zabarikadirani u hotelu, odbijali su izaći na stazu do promjene nepovoljnih odredbi u službenoj FIA-inoj aplikaciji za superlicencu (što je, razumljivo, uočio Niki Lauda, jedini od njih koji je čitao ugovore od prve do zadnje riječi, uključujući i sitna slova). Poslali su Didiera Pironija na pregovore s šefovima Jean-Marieom Balestreom i Berniejem Ecclestoneom, a oni sami kratili vrijeme na zanimljive načine. Gilles Villeneuve otkrio je klavir i počeo svirati ragtime skladbe Scotta Joplina, komunist Bruno Giacomelli im je potom održao predavanje o Crvenim brigadama i problemu terorizma u Italiji, a onda je, bez najave i pompe, Elio sjeo za klavir. Magični su se zvuci Mozarta razlegli prostorijom, a 30-ak je F1 vozača zastalo, otvorenih usta.

„Uz činjenicu da su vozači napokon, jednom, bili složni, Eliovo sviranje jedina mi je lijepa uspomena na taj vikend u Kyalamiju“, prisjeća se Keke Rosberg. Njih su dvojica i inače bili prijatelji, vezani širinom interesa izvan svijeta utrka, često su zajedno putovali i istraživali svijet.

Nitko to dotad nije znao, ali u klasičnoj je naobrazbi svladao i sviranje glasovira, a mišljenje je onih koji su ga blisko poznavali da bi, da nije posvetio život utrkama, mogao postići karijeru koncertnog pijanista. Zanimljivo je da nije jedini takav u Formuli 1 – između tih dvaju karijera desetak je godina ranije automobilizam odabrao i, također tragično poginuli, François Cevert, a 20-ak godina potom pred istom će se dilemom naći i mladi Adrian Sutil.

https://www.youtube.com/watch?v=N-fpWITA4uU

Aristrokratski anđeo u ofsajdu

Do prve je pobjede došao još te čudnovate sezone, u Zeltwegu odbivši napad očigledno bržeg Rosberga u jednoj od najbližih završnica u povijesti utrka. Činilo se da je sve na dlanu mladiću iz Rima – ali šašavi dio njegove priče, u momčadi koja je upravo neočekivano ostala bez utemeljitelja i vođe Colina Chapmana, zapravo je tek počinjao.

Tijekom čitave 1983. uspio je završiti samo dvije utrke i osvojiti dva boda, peterostruko manje od Mansella. Mada su problem uglavnom bili mehanički kvarovi, a ne njegove pogreške, manje popularan bi vozač vrlo vjerojatno izgubio mjesto u ekipi nakon tako katastrofalne sezone. Ne i Elio, koji nije ni klonuo duhom.

McLareni Prosta i Laude dominirali su sezonom 1984., ali najbolji od ostatka svijeta bio je – De Angelis. Treći u poretku, mada bez pobjede, dostigao je vozačku zrelost i, nedvojbeno, ušao u elitu. Na kraju sezone Lotus je potpisao mladu brazilsku zvijezdu Ayrtona Sennu, ali dileme nije bilo – mjesto u momčadi izgubio je Mansell, a ne on.

Dakako, danas oko Senne kruži mnogo legendi i pretjerivanja, no jedna stvar nije upitna, a to je nevjerojatan odnos kakav je uspostavljao s momčadima za koje je vozio. Početkom 1985. Brazilac je oduševljavao brzim kvalifikacijskim krugovima, ali – osim na kišom natopljenom Estorilu – nije još znao to pretočiti i u dobar rezultat na kraju utrke. Za razliku od De Angelisa, koji je pobijedio u Imoli te se uz još dva podija nakon Monaka zatekao u vodstvu prvenstva.

Nekoliko dana kasnije momčad se našla na testiranju, a vodeći vozač prvenstva s čudom promatrao kako Lotusovi mehaničari i vodstvo obigravaju oko njegova golobradog momčadskog kolege, dok su njemu omogućili samo tri kruga na stazi.

Poruka je bila jasna: nakon šest sezona, Lotusova momčad više nije bila njegov dom, sve se vrtjelo oko Senne. Iste večeri donio je odluku o odlasku na kraju sezone. Kao džentlmen, to je i saopćio momčadi, nakon čega je dobivao još manje pažnje; do kraja sezone marljivo je skupljao bodove, ali više nikada nije bio iznad petog mjesta.

Potpisao je za Brabham i stradao u dobi od samo 28 godina. Upitno je, zapravo, koliko bi dugo još vozio, jer već je bilo jasno da je karakterom pripadao nekim drugim vremenima. Povijest ga na kraju pamti kao nekoga tko je ostvario samo dvije pobjede i tri pole positiona, ali mi koji smo ga gledali znali smo da je riječ o vozaču koji se bez respekta znao uhvatiti ukoštac s Prostom, Sennom, Piquetom, Laudom, Rosbergom… I povremeno ih pobijediti.

Da, u vremenu koje nije oskudijevalo neporecivim velikanima posve se ravnopravno nosio sa svima njima. Na neki način, već je u svoje vrijeme bio relikt prošlosti, aristokratski anđeo zaostao u ofsajdu, daleko od prirodnog okruženja – kako podrijetlom, tako i pristupom utrkama. One su za njega bile tek dio sveukupnog života i nije im bio spreman sve podrediti, poput velikih vozača koji će doći nakon njega. Nije volio testiranja – a, ironično, izgubio je život na jednom od njih – jer nije shvaćao utrke kao profesiju ili poziv, nego kao zadovoljstvo. Lako ga možemo zamisliti u nekoj drugoj, romantičnijoj eri, u 1930-ima ili 1950-ima: uklopio bi se u ma koje vrijeme u kojem je automobilizam bio sport za prave džentlmene.