Why Always Me? Slogan koji si je Mario Balotelli dao otisnuti na majici ispod dresa, pa ga pokazao svijetu kad je u listopadu 2011. zabio u mančesterskom derbiju postao je jedan od ikoničkih trenutaka nogometne povijesti. Tadašnji Cityjev oružar Les ‘Chappy’ Chapman ispričao je kako mu je Balotelli uoči važne utakmice došao sa nizom zahtjeva za provokativnim sloganom ispod dresa, ali ga je, srećom on uspio teškom mukom i tek donekle odgovoriti od toga, baš kako klub ne bi ispaštao. “Bila je to poruka svima koji su govorili ružne stvari o meni”, naknadno je objasnio Mario. “A uopće me ne znaju… Pa sam se samo zapitao: dobro, zašto uvijek ja?”
Kako je sam postavljao ta pitanja, tako je i sam na njih odgovarao. Balotelli je nedvojbeno bio jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije, ali njegova potreba za pretpostavljanjem tog, pa, nekontroliranog karaktera ispred momčadi ultimativno mu je sputala karijeru do razine otkaza u Bresciji, Monzi i Sionu. Niz je legendarnih trenutaka i priča s njim, ali možda i najprecizniji detalj je onaj koji je José Mourinho prepričavao za vrijeme svog stolovanja u Interu. Momčad je ovisila o Balotelliju kao jedinom napadaču na dispoziciji, a on je čitavu utakmicu u Kazanju igrao na rubu prekršaja. I nakon Mouova preklinjanja da se kontrolira, Mario svejedno u 46. minuti dobije crveni karton i ostavi ekipu na cjedilu.
Da sudac Ante Čulina može uspostaviti kriterij na utakmicama koje sudi, identična bi se situacija ovog vikenda dogodila i Anti Ercegu.
I to ne u prvoj minuti drugog poluvremena utakmice protiv Hajduka, nego već u 23.; do tog je trenutka bivši hajdukovac već nakrcao nekolicinu glasnih prosvjeda i grubih faulova, s tim da je uistinu nevjerojatno to što nije sankcioniran zbog prekršaja nad Ivanom Lučićem. Ulazak u golmana bez namjere igranja loptom rezultirao je i ozljedom vrata zbog koje je pouzdani Lučić upitan za iduću utakmicu.
Ono što vidimo ne ostavlja puno prostora za propitivanje “zašto uvijek on?”. Zato što ima poriv biti sam protiv svih — pa i protiv vlastite momčadi
I Erceg se, na svoj način, upitao zašto uvijek on: “Mene imaju na piku, psuju me, a stoperi me udaraju”, izjavio je na početku ove sezone, još jednom napadajući suce zbog kriterija. “Suci me ne štite, nego me masakriraju s kartonima. Nekad naglo reagiram, na neki aut, pa to ljudima na televiziji izgleda kao da sam ja neki psihopat. Ali jednostavno sam takav, želim najbolje za svoju momčad”.
O sudačkim kriterijima u HNL-u može se pričati adaleko i naširoko, posebno kad je riječ o kriterijima koji (ne) štite istaknute pojedince u ekipama, poput Ercega u Istri. Erceg je ove sezone pretrpio 30 prekršaja, po čemu je peti igrač lige; više od njega — dosuđenih — faulova trpe tek Martin Baturina, Josip Mitrović, Niko Janković i Arbër Hoxha, nad kojim je dosuđeno 45. Međutim, Erceg je sam ujedno i najgrublji igrač lige s 36 počinjenih prekršaja, sedam više od prvog pratitelja, Marka Livaje. I tu stvar postaje i dodatno interesantnija: Erceg je ove sezone zaradio ‘samo’ pet žutih kartona, koliko ima još i pet drugih igrača u ligi. Koliko god on govorio da ga se udara, a ne štiti, to i s ovako smiješnim kriterijima naprosto nije istina.
Psihopatske reakcije
Istina je da Erceg na jedan grubi faul nad njim prečesto potpuno izgubi kontrolu i utakmicu pretvara u svoju osobnu vendettu. A takvo ponašanje onda upitnom čini i ovu izjavu da on želi najbolje za svoju momčad.
Njegova povijest ponašanja i odnosa prema klubovima ima crtu dualnosti i osobnih bitaka nauštrb kolektiva. S matičnim se RNK Splitom, u kojem je i stekao status velikog talenta, rastao ‘na pas mater’, s naknadnim gestikulacijama u dresovima suparničkih ekipa prema braći Žužul. Iz kluba je otišao arbitražom zbog neisplate plaća, što je onda klub iskoristio da iznese prljavi veš o njegovim nepodopštinama — od navodnih ozljeda zarađenih na malonogometnim turnirima pa do kadroviranja pojačanja po njegovu guštu. U Hajduku je, poznata je priča, forsirao odlazak i prije onog “osiguravanja egzistencije” u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kad je usred zime i preko noći napustio klub u kojem je “želio završiti karijeru” i u kojem je zaradio i Hajdučko srce.
I nije svugdje u potpunosti bio u krivu ili ekstremno sebičan, već je problem u tome što je u više navrata samog sebe doveo u situaciju da svojim ponašanjem sebe pretpostavlja kolektivu s kojim bi onda, pravično ili ne, zaratio. Iako s Hajdukom kao klubom ne bi trebao imati nikakav sukob, pošto mu je na kraju krajeva i omogućio tu ‘egzistenciju’ koju je kasnije tražio i u Osijeku, Erceg se vidno hrani gorčinom koju su Hajdukovi navijači nakupili spram njega. On ne pita “zašto ja”, jer zna zašto; on taj razlog, kakav je da je, naprosto želi podebljati po svaku cijenu i ne razmišljajući uopće o kolateralu.
Kad je stigao u Istru u pokušaju da oživi karijeru koju su ozljede dovele pred rub prekida, činilo se da je to konačno dobar fit i da Erceg tu ljutnju koja ga pokreće može pretvoriti isključivo u gušt igranja. No, kažu da se ljudi teško mijenjaju i to se na njegovom primjeru zorno prikazuje. Ne mora se biti psiholog kako bi se zaključilo da su urlikanje i kidanje blokića uz psovke, baš kao i namjerno nesmotreni startovi koji mogu rezultirati ozljeđivanjem kolega sportaša — još k tomu onih s kojima nema nikakvu povijest sukoba — zapravo psihopatske reakcije na loše suđenje ili prepucavanje s navijačima.
Je li takav manjak samokontrole i dokazivanje nekakve ‘nepravde’ vrijedno devet utakmica kazne, koliko je lani zaradio zbog tog sukoba s Jakovom Titlićem? Istra je tada, kao i on, bila u najboljoj formi unazad tko zna koliko sezona, a njegov se dvomjesečni izostanak, u trenutku kad je u 17 utakmica imao devet golova na kontu, itekako osjetio. Ove sezone je na pet komada, od čega je s tri pogotka trasirao put oživljavanja Istre ka dvije vezane pobjede uoči utakmice s Hajdukom. Da je zbog divljačkih nastraja na protivnike kažnjen isključenjem, lako je moguće da bi zaradio i suspenziju do kraja polusezone, čime bi pogotovo pretpostavio sebe i svoje ponašanje suigračima i klubu za koji nastupa.
Možda nismo ‘znali’ Balotellija, a možda ne ‘znamo’ ni Ercega. Ali ono što vidimo ne ostavlja puno prostora za propitivanje “zašto uvijek on?”. Zato što ima poriv biti sam protiv svih — pa i protiv vlastite momčadi, što zapravo znači samo to da je sam sebi ispred i prije svih i svega ostalog.
