“Nadam se da ću jednog dana zaigrati na punom Poljudu. To je moj dječački san” — Martin Erlić izjavio je ovo u travnju 2021. Nešto više od godinu dana kasnije, novom hrvatskom reprezentativcu ispunila se želja iz djetinjstva. Lani je bio praktički nepoznat najvećem dijelu domaće javnosti, ali nakon ovakvog debija upoznala ga je u dobrom svijetlu.
Hrvatska niti iz sedmog pokušaja nije uspjela pobijediti Francusku. Pa ipak, vratnice su se pomaknule i percepcija promijenila nakon poraza protiv Austrije u prvom kolu Lige nacija, tako da je poljudskih 1-1, koje bi se u nekom drugom kontekstu opisalo kao još jedan neuspjeh protiv reprezentacije koja je Vatrenima zadala tisuću jada, ovaj put okarakterizirano kao reakcija na katastrofu s Gradskog vrta. Tako to ide u nogometu. Uostalom, bilo bi oštro i nepravedno borbeni remi protiv svjetskih prvaka — pa makar i protiv njihove B ili C postave, koje ionako sadrže kvalitete kao i većina ostalih europskih A garnitura — nazvati neuspjehom. Hrvatska nije potonula nakon oštrih kritika iz utakmice s Austrijom, sačuvala je glavu i pripremila teren za nešto lakši nastavak reprezentativne stanke.
Njegovo se ime u toj utakmici istaklo ne samo zato što je bilo novo i slabo poznato.
Erlić je prvi put za hrvatsku reprezentaciju nastupio na punom Poljudu, protiv jedne od najjačih svjetskih reprezentacija, u atmosferi strepnje i rezignacije nakon poraza od Austrije i bio jedan od njenih ponajboljih pojedinaca. Prema SofaScoreu, bolje od njega su od Vatrenih ocijenjeni samo Dominik Livaković i Marcelo Brozović, te Andrej Kramarić koji je ušao s klupe, iznudio jedanaesterac i potom ga sam pretvorio u izjednačenje. Erlić nije napravio niti jedan prekršaj unatoč tome što je čuvao Wissama Ben Yeddera, Christophera Nkunkua i Antoinea Griezmanna. Izgubio je samo tri od 11 duela na tlu i u zraku i netočno uputio tek pet od 68 svojih dodavanja. Imao je četiri otklonjene opasnosti, dvije presječene lopte i jedan uspješni start.
Ako do prije koju godinu njegovi izgledi da napravi ozbiljnu karijeru i nisu bili preveliki, sada se može osvrnuti i s ponosom pogledati put koji je prošao
Činjenica da je odigrao svih 90 minuta u takvim okolnostima govori puno o načinu na koji podnosi pritisak. Jedna kriva odluka ili loši pas i dobar dio hrvatske javnosti bi ga već prekrižio; umjesto toga, nakon utakmice se o njemu pričalo kao o otkriću.
Pritisak se lakše podnosi ako posjedujete vještine koje su potrebne za najveću nogometnu pozornicu. A Erlić se, unatoč tome što je debitant, nije pojavio niotkud. U posljednje dvije sezone odigrao je 57 utakmica i skupio više od 4.000 minuta iskustva u Serie A sa Spezijom. Ove je sezone bio jedan od boljih u momčadi Thiaga Motte i pomogao joj sačuvati prvoligaški status te putem skinuti skalp Napoliju i kasnijem prvaku Milanu. Drugim riječima, riječ je o standardnom prvotimcu ekipe koja igra u jednoj od najjačih europskih liga.
Preko trnja do Vatrenih
Erlić je morao ići težim putem. Rodni je Zadar napustio kao 12-godišnji klinac i pridružio se Dinamu. Razvoj mu je omela ozljeda koja ga je na dulje vrijeme udaljila s terena, pa je nakon dvije godine na Maksimiru otišao u Rijeku, pa nakon dvije godine ondje, kao 16-godišnjak, stigao u Parmu. Kad je njegov novi klub nakon samog godinu i pol dana nakon poslije njegova dolaska otišao u stečaj, preselio je u Sassuolo, koji mu je ponudio stipendijski ugovor.
Dakle, četiri je puta mijenjao prebivalište (Zadar, Zagreb, Rijeka, Parma, Sassuolo) debelo prije nego što je okončao svoj omladinski staž i zaigrao na seniorskoj razini.
Jednom kad je stigao u Italiju, nije se više vraćao nego je nogometno školovan ondje, ali nije uspijevao pronaći stabilnost i prave uvjete za razvoj. Bio je pozivan u mlađe uzrasne selekcije hrvatske reprezentacije i jedino to ga je još vezivalo uz hrvatski nogomet i njegov dječački san, ali budućnost nije izgledala izvjesno. Toliko seljakanja u najosjetljivijoj dobi ne samo za igrački razvoj nego i za formiranje sebe kao osobe mora ostaviti traga; samo mentalno najjači klinci iz nečega takvog mogu izaći čvršći i samopouzdaniji, a on je, čini se, među baš takvima.
Nije dočekao debi za Sassuolo. Na seniorskoj razini zaigrao je najprije Serie C na posudbi za Südtirolu, nakon čega je slijedila Serie B sa Spezijom; ondje je u prvoj sezoni odigrao tek jednu kup utakmicu prije nego što se ozlijedio, da bi se u idućoj postupno učvrstio u momčadi koja je preko doigravanja izborila plasman u talijansku elitu.
Da, posudbe su sastavni dio razvojnog puta mnogih mladih igrača. Da, hrvatski klinci koji žele uspjeti u najjačim ligama često to pokušavaju napraviti u stihijskim životnim uvjetima, bez strukture i reda koju imaju njihovi vršnjaci koji se ne bave nogometom u svojim formativnim godinama. Pa ipak, to ne znači da takve stvari trebamo uzimati zdravo za gotovo: sve su okolnosti prije vodile tome da Erlić neće uspjeti, ali uspio je.
I taj put preko trnja do zvijezda napravio je od njega igrača kakav je danas. Taktički discipliniran, jak u duelu, u naponu snage, već sad s dvije pune sezone iskustva u jednoj od liga Petice. Dobar dio tih vještina u njega je, nema sumnje, ugradio Vincenzo Italiano, koji je lani Speziju ne samo zadržao u Serie A već i ostvario najbolji debitantski učinak još od Chieva 2002. Italiano je na početku sezone prešao u Fiorentinu i od nje napravio atraktivnu, ozbiljnu momčad odvevši je do sedmog mjesta i na korak do Europe. Speziju je preuzeo Motta, koji nije ponovio Italianov uspjeh, ali ju je zadržao u Serie A. Erlićev status nije bio upitan niti kod jednog trenera.
Hajdukovac od malih nogu, pomogao je Hrvatskoj izvući živu glavu protiv svjetskih prvaka na Poljudu, gdje je njegov najdraži klub samo 10 dana prije toga osvojio svoj prvi trofej u posljednjih devet godina. Ako do prije koju godinu njegovi izgledi da napravi ozbiljnu karijeru i nisu bili preveliki, sada se može osvrnuti i s ponosom pogledati put koji je prošao.
San je ostvario, ali još uvijek je praktički na početku.
