U ovoj sezoni Euroliga je organizirala glasovanje za igrače koji su obilježili proteklo desetljeće. Za početak je izdvojila 50 kandidata između kojih će fanovi odabrati najboljih 10, neovisno o poziciji koju pokrivaju na parketu. Tim povodom donosimo i Telesportovih Top 10 euroligaških igrača u tom razdoblju.
Koji su kriteriji za rangiranje? Naslovi prvaka i MVP nagrade imaju veliku težinu, kao i staž proveden u natjecanju budući da je dosta velikih igrača (pre)brzo otišlo u NBA. Međutim, također su vrlo bitni stil igre i karizma, koji su često ključni za status pojedinaca među navijačima — mnogo je igrača odigralo vrhunske sezone, ali samo su rijetki postali apsolutni idoli tribina, stekavši status neprikosnovenih legendi diljem Europe. Izbor je neopterećen pozicijama na parketu, zbog čega će se visoki igrači naći u manjini, jer Euroliga je postala liga u kojoj bekovi kolo vode.
Dakle, krenimo s poretkom onih koji su ostavili najdublji trag.
Češki centar još nije navršio 30, a već je čitavu vječnost na euroligaškoj sceni. Desetljeće je započeo kao važan čimbenik u Partizanovu senzacionalnom pohodu na Final Four u Parizu, godinu potom preselio je u Washington Wizardse, da bi se nakon tri sezone u NBA ligi vratio u Europu i zaigrao za Fenerbahçe. Kao nezamjenjivi dio stroja Željka Obradovića već se šest godina iživljava nad obručima, ali zato je prema suparnicima vrlo darežljiv kada treba udijeliti bananu. Prošlosezonski je MVP sezone, jedini centar kojemu je to uspjelo otkad se dijeli nagrada. Ima jednu titulu prvaka (2017.) i tri izbora u najbolju petorku natjecanja (2016., 2017., 2019.). Više nego dovoljno za 10. mjesto ljestvice.
Luku sam jedva uvrstio u poredak. Naprosto zato što je u Euroligi bio prekratko — tek što se pojavio, odlepršao je u NBA. Zato sam na ovo mjesto prvotno planirao staviti njegova bivšeg suigrača, starog pokvarenjaka Rudyja Fernandeza koji ima jedan naslov prvaka više i mnogo duži staž. Ali onda sam se sjetio kakva je pozitivna histerija nastala po tribinama, medijima i društvenim mrežama kad se zlatokosi Slovenac ukazao — interes za Euroligu buknuo je poput požara. Naravno, nije sve samo u marketingu. Dončić je s Real Madridom osvojio titulu prvaka 2018. te bio proglašen MVP-jem sezone i Final Foura. Još uvijek je svjež miris čarolije koju je donosio na europske parkete, ali za nešto višu poziciju na ovoj ljestvici morao se zadržati u Madridu još barem jednu sezonu.
Vjerojatno će se neki od vas zapitati kako to da je čuvena La Bomba ovako nisko, jer ipak je riječ o drugom najboljem strijelcu u povijesti natjecanja. Dva su razloga zašto nije više rangiran: prvi je taj što je Navarro većinu svojih najboljih utakmica odigrao u pretprošlom desetljeću; istina, vrhunac je dosegnuo upravo na početku ovog kada je 2010. osvojio titulu, bio najbolji strijelac lige i MVP Final Foura, ali nakon toga je uslijedio polagani ali dugotrajni pad — kako njegovih izvedbi, tako i Barceloninih rezultata. Ovdje dolazimo do drugog razloga: Navarro se na parketu zadržao daleko predugo, a u posljednje dvije sezone radio je više štete nego koristi svojoj ekipi, što je definitivno pokvarilo konačni dojam i izbacilo ga iz Top 5.
S Panathinaikosovim dijamantom slična je situacija kao i s Navarrom — svoje najbolje utakmice odigrao je prije 2010. Međutim, ono što ga stavlja ispred La Bombe, osim činjenice da je kompletniji igrač, jest činjenica što se povukao na vrijeme — sve do svoje posljednje sirene uspješno je pronalazio način da bude koristan ekipi, iako je Pao također bio u slobodnom padu nakon što je Dimitris zašao u srednje 30-e. No, zato je tu titula iz 2011., kada je stekao nagrade za MVP-ja lige, MVP-ja Final Foura i najboljeg obrambenog igrača. Također je bio i najbolji asistent natjecanja, što je ponovio i 2014.
Ubojitog francuskog beka također sam bio prisiljen pogurnuti par mjesta niže u poretku, premda mi brojke govore da sam postupio nepravedno. Riječ je o dvostrukom osvajaču Eurolige (s CSKA-om 2016. i 2019.) i najboljem strijelcu, MVP-ju sezone i Final Foura u 2016., što znači da ima bogatiju riznicu od nekih koji će se naći ispred njega. Međutim, problem je taj što Nando nikada nije dosegnuo status superzvijezde zbog svog hladnog, robotskog načina igre kojim zatrpava mrežice. Ponekad zaista nije bitno koliko zabiješ, nego na koji način.
Siguran sam da će se među čitateljima naći površni pratitelji europske košarke koji su jedva načuli za ovog tipa, te reći: “Kakav sad vražji Hines, odakle je ovog izvukao?”. Pa ljudi moji, riječ je o četverostrukom prvaku Europe (s Olympiacosom 2011. i 2012., s CSKA-om 2016. i 2019.), po čemu se s njim ne može mjeriti apsolutno nitko u proteklom desetljeću. I nije se u šampionskim momčadima zatekao slučajno, riječ je o prvom centru sastava, neprikosnovenom zaštitniku reketa, što mu je donijelo dvije nagrade za najboljeg obrambenog igrača sezone (2016. i 2018.). I da, sve je to postigao sa 198 cm visine. Veliki, veliki Kyle Hines!
Da, Miloš je taj koji je dobio promociju na račun svog negdašnjeg suigrača De Cola. Srpski plej bio je MVP sezone još u dresu Olympiacosa 2010., iz kojeg je godinu kasnije prešao u CSKA. S oba kluba Teo je pogubio mnogo bitnih utakmica, čak se činilo da će ostati bez naslova prvaka sve dok ga nije osvojio 2016., kada je sve individualne nagrade pobrao Francuz. Međutim, De Colo nikada neće ni primirisati statusu kod šire publike kakav je imao Čarobnjak Teo, kako mu tepaju — njegove čudesne asistencije iz tjedna u tjedan su se prepričavale i širile društvenim mrežama, njegove su poteze klinci pokušavali skinuti na igralištima. Sve do Dončićeve pojave Miloš je bio zaštitno lice Eurolige, šarmantni lik koji samom svojom pojavom privlači ljude pred ekrane i zato je zaslužio ovako visoko mjesto usprkos nešto slabije popunjenoj riznici.
Što reći za Llulla? Madridski je bek idealna kombinacija — posjeduje De Colovu ubojitost, a uz nju i osebujni stil poput Teodosića. Istina, ponešto je slabiji u tim područjima od ove dvojice, ali, kada se sve zbroji i oduzme, riječ je o igraču, za nijansu boljem od Francuza i Srbina. Tu presuđuje jedan detalj — Nandu i Teu se zamjera da im zadrhti ruka u najvažnijim trenucima, dok je Llull najbolji upravo kad se susret prelama. Što je utakmica važnija, to je Sergio raspoloženiji, sjetimo se samo njegova senzacionalnog povratka 2018. na Final Fouru u Beogradu kada je uništio CSKA u polufinalu, izgledavši kao da je propustio samo par treninga, a ne skoro čitavu sezonu. Tu je titulu pridodao onoj iz 2015., a usto ima i nagradu za MVP-ja sezone iz 2017.
Ako vam se čini da je Chacho ovako visoko isključivo zbog subjektivne prosude autora, čvrsto se suprostavljam takvim insinuacijama. Jedna od najvećih enigmi u svijetu košarke je — zašto je Rodriguez ovoliko podcijenjen? Naime, imam dojam da se na njega ne gleda kao na superzvijezdu nego kao na vraški dobrog, ali ipak donekle ograničenog razigravača poput Facunda Campazza. Gluposti, Chacho je pun paket, Chacho je kralj. Čovjek ima najbolji dribling u Europi — jednim trzajem polomit će gležnjeve svakom obrambenom specijalcu. K tome ima sjajni pregled igre, kao i šut (kroz karijeru ima šut za tri 41 posto). Osvojio je titulu i s Real Madridom (2015.) i s CSKA-om (2019.), te bio MVP sezone 2014. Još jednom da ponovim, Chacho je kralj!
A tko drugi? Frajer koji dosta vremena izgleda tako nezainteresirano, uspavano, pa čak i nemoćno na parketu. Sve dok neka iskra ne probudi zvijer i tada Kill Bill kreće u svoj nemilosrdni pohod. Povezao je dvije titule s Olympiacosom (2012. i 2013.), doveo momčad do još dva finala (2015. i 2017.), a sve iz uloge velikih autsajdera naspram CSKA, Barcelone i Real Madrida, kojima je toliko puta zagorčao život, pogotovo Rusima. Bio je najbolji strijelac natjecanja, MVP sezone i Final Foura 2013., a usto, naravno, i MVP završnog turnira 2012. Vassilis Spanoulis je uz svoje ime vezao epitet nezaustavljivog i zato je upravo on igrač koji je ostavio najveći trag u Euroligi kroz proteklo desetljeće.
– – – – –
Svi oni koji se nisu pronašli na ljestvici, neka ne budu razočarani — novo desetljeće tek je započelo i vremena za dokazivanje ima napretek.
