Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Europa želi stajati

Što je ‘sigurno stajanje’ i vraćaju li se stajaća mjesta na stadione?

Zadnja izmjena: 18. ožujka 2019. Profimedia

Na tribinama europskih stadiona pojavila se poruka koja ujedinjuje naizgled i najveće rivale. U jeku trenutačne društveno-političke situacije ona zvuči itekako prijeteće, pogotovo jer se redovito nalazi na dijelovima stadiona gdje su smješteni najžešći domaći navijači, a na susretu Bayerna i Liverpoola natpis je bio čak i na bočnoj tribini kako bi bio većinu vremena u fokusu u kamera.

Ali slogan “Europa želi stajati” nema veze s također aktualnim pričama o europskim navijačkim grupama koje su si prigrlile epitet “europskih čuvara kršćanstva” kroz snažni antiimigrantski i antiislamistički sentiment. Ne, iza ovog slogana krije se nešto mnogo pozitivnije, makar i ta priča ima podosta povijesnih prepreka koje se trebaju preskočiti.

Iza tog slogana stoji niz organiziranih navijačkih inicijativa koje se bore da se ispravi povijesna nepravda koja je rezultirala ukidanjem popularnih navijačkih ‘stajanja’, to jest tribina previđenih za one navijače koji žele aktivnije ‘sudjelovati’ u utakmici. Za njih je neometano stajanje povratak nogometa svojim korijenima, u kojima se nije toliko marilo za stvari poput “iskustva konzumenta”, kroz koji se danas promatraju posjetitelji na elitnoj nogometnoj razini, već su stajanja bila epicentar navijačke kulture i mjesta okupljanja.

Takozvana “sigurna stajanja” zapravo su unaprijeđena verzija starih stajaćih tribina.  Jedina je razlika ta da su redovi u potpunosti odvojeni niskim ogradama

Početkom mjeseca su brojne europske navijačke skupine i udruge potpisale zajednički proglas upućen UEFA-inu predsjedniku Aleksandru Čeferinu u kojem iznose argumente zbog čega je povratak legalnih stajanja logična stvar za održavanje navijačke, ali i nogometne kulture u svijetu. Usto su organizirani i mirni prosvjedi na tribinama, koje su na utakmici Lige prvaka protiv Tottenhama predvodili navijači Borussije Dortmund i to s najvećeg stajanja u Europi, čuvenog Žutog zida.

“Aranžmani prilagođeni navijačima na lokalnoj, ali i međunarodnoj razini ne smiju biti zakočeni UEFA-inim regulativama”, stoji u tom dopisu. “Pogotovo ako su te regulative bazirane na zastarjelim saznanjima.”

Priča o povratku stajanja na tribine ne može se gledati bez čitavog povijesnog konteksta koji ih je efektivno i odstranio izvan zakona. Pogotovo jer je riječ o izvornom nasljeđu nogometa i jednoj od najautentičnijih stvari vezanih uz iskustvo gledanja nogometnih utakmica još otkako se sport popularizirao. Povratak stajanja iz te perspektive zvuči kao najlogičnija stvar, ali situacija je podosta komplicirana baš iz povijesne perspektive.

Put do Hillsborougha

Stajanja su zapravo bila norma u vremenu kada je nogomet zaista pripadao svim slojevima društva s naglaskom na radničku klasu. Cijene ulaznica su dugo vremena bile gotovo simbolične, ali stajanja su bila povezana s rabijatnom kulturom, što se ogledalo i na samoj infrastrukturi. Što se stadiona tiče, najbitnije je oduvijek bilo da imaju funkcionalne reflektore i ulaze, a na tribinama se u oblaku dima i pića često tiskalo više ljudi nego što su službeno mogle primiti.

Komfor je bio nebitna stvar u “baletu za mase”, kako je nogomet davnih dana opisao Dmitri Šostakovič. Ali manjak komfora je jedna stvar, ona koju je čovjek morao prihvatiti ako je želio biti dijelom takvog iskustva; opasnija nuspojava je ugrožavanje sigurnosti.

Od kraja 1970-ih se u Engleskoj, ali i drugdje u Europi, sve veći broj mladih delinkvenata počeo okupljati upravo na tribinama s mjestima za stajanje dotrajalih stadiona. Jednako kao što je nogomet bio eskapizam masama, tako je i njima, okupljenima u grupacije sklone nasilničkom ponašanju, postao postao sredstvo identifikacije. Nasilje je postala konstanta, a kad na stadion ubacite paniku bez adekvatnog plana sigurnosnog nadzora, imate recept za katastrofu.

Godine 1971. je 66 ljudi poginulo, a više od 200 je završilo u bolnici tijekom Old Firma između Rangersa i Celtica na Ibrox Parku. Prekrcane tribine su se praznile kako se utakmica primicala kraju, pogotovo jer je Celtic poveo kasnim golom Jimmyja Johnstonea. Ali kada je Colin Stein izjednačio duboko u sudačkoj nadoknadi, ta se gomila naglo sjurila natrag kako bi se pridružila slavlju; u gužvi su mnogi navijači nastradali, nasmrt pregaženi u stampedu.

Druga najveća katastrofa dogodila se u svibnju 1985. u engleskom Bradfordu, kada je neugašeni opušak zapalio hrpu smeća pod tribinom stadiona Valley Parade. Iako je ta tribina s dotrajalom drvenom konstrukcijom bila predviđena za rušenje, ulaznice su se za nju i dalje prodavale, a plamen je u samo nekoliko minuta progutao čitavu tribinu. Zbog nedostatka evakuacijskog plana 56 ljudi je izgubilo život, a 265 ih je ozlijeđeno. Iste se godine dogodila i katastrofa na Heyselu u Bruxellesu, kada je u stampedu zbog napada Liverpoolovih navijača na Juventusove smrtno stradalo 39 ljudi, uz 600 ozlijeđenih.

Ni ta upozorenja nisu bila dovoljna da se izbjegne katastrofa na polufinalu FA Cupa između Liverpoola i Nottingham Foresta na Hillsboroughu u Sheffieldu samo četiri godine kasnije. Tada je na stajanju Leppings Lane iza gola živote izgubilo 96 Liverpoolovih navijača, od kojih su se mnogi ugušili u gužvama, a još 766 ljudi je potražilo liječničku pomoć.

Sigurno stajanje

Britanska je vlada je iskoristila Hillsborough kao okidač za reforme. Istraga o katastrofi poznata pod imenom Taylor Report dala je smjernice o tome kako poboljšati infrastrukturu na engleskim stadionima. Zbog prvotnih zaključaka kako su za sve bili krivi navijači, većina je promjena bila usmjerena prema ograničenju navijačkog djelovanja. Do 1994., dvije godine nakon uspostavljanja Premier lige, svi su stadioni u engleskom profesionalnom nogometu postali isključivo sjedeći, a sa stajanjima je u povijest otišlo i ograđivanje tribina, a uz temeljite infrastrukturne promjene uveden je i niz regulativa poput zabrane točenja alkohola na stadionima. Trend je 1996. pokupila i Italija, koja je i sama imala problem s rastom huliganizma kao i s dotrajalom infrastrukturom, a 1998. je istu obavezu za dobivanje međunarodnu licencu uvela i UEFA.

Stajanja su do početka novog milenija u Europi bila stvar prošlosti.

Sigurno da nije trebalo čekati dok situacija toliko eskalira da bi se uvele neke promjene. Ali kako je vrijeme odmicalo, pokazalo seda je čitava priča oko Hillsborougha bila krivo postavljena kako bi se prikrilo ono što je, uz stadione opasne po život, bilo zajedničko svim ovim katastrofama: a to nije bio huliganizam, nego loše reakcije policije.

Paralelno s modernizacijom infrastrukture rasle su i cijene ulaznica i upravo je kombinacija tih dviju stvari najviše utjecala na smanjenje nasilničkog ponašanja na stadionima. Priče o ‘uspješnom’ ophođenju Margaret Thatcher s huliganizmom potpuno su promašene. Korporativna uglađenost i VIP zone zamijenile su stajanja — a to je, naravno, potpuno promijenilo i demografiju na tribinama.

Prvi prosvjedi zbog ukidanja stajanja pojavili su se već te 1998., kada je inicijativa Brøndbyjevih navijača okupljenja pod imenom Eurostand 98 tražila reviziju odluke o izopćavanju stajanja. Međutim, povećana komercijalizacija stavljala je to pitanje debelo na dno ladice, bez da se uopće pokušala i preispitati ta odluka. Ali kada su se u priču umiješali akademici koji su krenuli s istraživanjima koja jasno ukazuju na prednosti tribina s mjestima za stajanje — odnosno njihov pozitivni utjecaj na atmosferu, ali i performanse domaće momčadi, stvar je postala ozbiljna.

Takozvana “sigurna stajanja” zapravo su unaprijeđena verzija starih stajaćih tribina. Njihov koncept u načelu ostaje isti: zone su to u kojima je predviđeno da navijači mogu slobodno stajati i navijati, bez straha od progona ili sukoba s ostalom publikom. Jedina je razlika ta da su redovi u potpunosti odvojeni niskim ogradama kako bi se spriječilo prekrcavanje i guranje s vrha prema ogradama. Upravo se na primjeru Njemačke, gdje svakog vikenda više od 100.000 navijača uživa na stajaćim tribinama poput Žutog zida, vidi da su takve tribine sigurne i funkcionalne.

Projekcije govore o tome da na jedno sjedeće mjesto mogu u tom sistemu sigurnih stajanja stati gotovo dvije osobe, što uvelike pridonosi i razumnijim cijenama karata. Dapače, kultura stajanja u eri sjedenja opasna je diskrepancija, jer se mnoge ozljede događaju tijekom proslava golova, kada ljudi u euforiji guraju jedni druge preko stolica. Također, nedefinirana situacija sa stajanjima uzrokuje i sukobe među navijačima, što se dalo primjetiti i pri seobi West Ham Uniteda na Olimpijski stadion — ondje je dio tradicionalnih navijača s Upton Parka donio i kulturu stajanja, na negodovanje onih koji su se priključili praćenju kluba tek pri ulasku u njegovu novu, komercijalniju eru.

Tema i u Parlamentu

Realnost je, međuitm, da stajanja nikada neće biti vraćena u opću upotrebu dok se s njima ne slože u epicentru komercijalizacije i mjestu odakle je sve krenulo: u Velikoj Britaniji. Ali čak i ondje dolazi do velikih promjena.

Promjena demografske slike tribina masovno je utjecala na atmosferu diljem zemlje, ne na dobar način. Toga su svjesni i klubovi, a tu su onda uskočili ljudi iz The Football Supporters’ Federation, udruženja koje promiče navijačku kulturu na Otoku. Ondje se zalažu za povratak ‘prave’ nogometne atmosfere na engleske stadione bez ugrožavanja sigurnosti, a kao najveće prepreke tom cilju postavljene su cijene karata i nesklonost organiziranom navijanju. FSF-ova istraživanja pokazuju da je velika većina nogometnih fanova sklona uvođenju sigurnog stajanja — jedno, provedeno na uzorku od čak 33.000 ispitanika u suradnji s The Football League govori da 69 posto ljudi želi stajati na utakmicama. Drugo, nazvano Stand Up for Choice, pokazalo je da čak 94 posto ispitanih nema ništa protiv mjesta za stajanje.

Neki su se klubovi već odvažili na eksperimentiranje s tim projektom. Celtic je za svoju navijačku skupinu The Green Brigade uveo sigurno stajanje još 2016. i ono do dana današnjeg pokazuje samo pozitivne rezultate, a nakon što je engleski trećeligaš Shrewsbury Town pomoću crowdfunding kampanje prikupio sredstva za pilot-projekt stajanja, led je probijen i u epicentru otpora, Engleskoj, gdje mnogi klubovi razmišljaju o njemu, a neki ga, poput Wolverhamptona i testiraju. Tema o povratku stajanja došla je i u Parlament, s tim da članovi Laburističke stranke snažno podržavaju promjenu legislativa koje su negativno utjecale na stadionsku atmosferu.

No, za Liverpool je to pitanje itekako delikatno. Onih 96 žrtava i dalje živi u sjećanju svih navijača. Svjesni su da je projekt stajaćih tribina nešto što bi pozitivno utjecalo na engleski nogomet, ali ih to neugodno podsjeća na nekadašnja mjesta na kojima su živote izgubili njihovi najmiliji. Udruga Hillsborough Family Support Group ima snažan utjecaj na konačnu odluku, a ona je i dalje većinski protiv. Nije pomoglo ni što je 18.000 Liverpoolovih navijača iz inicijative Spirit of Shankly s 88 posto potvrdilo kako žele ponovno stajaći Kop; na Merseysideu je to pitanje i dalje vrlo bolno i delikatno.

Evolucija nogometa kao društvenog fenomena i kao industrije donijela je i dobrih i loših stvari. Kompleksna pitanja poput ovog ne mogu se gledati u samo crnim i bijelim tonovima, ali već postojeći primjeri ukazuju na to da bi povratak stajanja bio pozitivna stvar i poticaj za onu društvenu dimenziju zbog koje je nogomet toliko više od sporta. A za takvo nešto vrijedi ustati.

Ne propusti top članke