“How is Split people, how do you like Split people?”
“Uhhh… I don’t know, for me the most beautiful part of the people is the… the life pomalo, you know…”.
TTM je jedan od perspektivnijih hip-hop sastava u regiji, a ovo je preludij ovoljetnog singla Pomalo. Prilog “pomalo” po definiciji znači “u maloj količini, nasitno, djelomično”, ali u gradu Splitu ova riječ ima mnogo šire i dublje značenje. Ona se u Splitu odnosi na mentalitet, stil života u kojem nema mjesta za žurenje i pritisak, a osobito se intenzivira ljeti. Kada se u raspravi podvikne “Pomalo!”, sugovornika se želi umiriti porukom da će sve stvari doći na svoje mjesto kad za to dođe vrijeme.
Primjer takvog životnog pristupa je Uprava KK Splita. Klub se u lipnju odlučio za novi iskorak u predstojećoj sezoni — nakon mnogo godina izbivanja iz europskih natjecanja, Uprava je odlučila prijaviti Split za nastup u FIBA-inoj Ligi prvaka. Budući da Split nije osvojio domaću titulu, FIBA je trostrukom europskom prvaku dala mjesto u brzopoteznim kvalifikacijama, u kojima je potrebno nanizati tri trijumfa za prolazak u grupnu natjecanja.
To je podrazumijevalo da će sezona za Žute početi nešto ranije, već sredinom rujna na turniru u Peristeriju, sjeverozapadnom predgrađu Atene. U ponedjeljak će Split odmjeriti snage s ciparskim AEK-om iz Larnake, a u slučaju pobjede ići će na megdan švicarskom Fribourgu. U eventualnom finalu sučelio bi se nekom iz terceta koji čine Salon Vilpas (Finska), Cluj-Napoca (Rumunjska) i domaćin Peristeri.
Povratak u Europu nakon toliko godina morao je biti na velika vrata, a ne grlom u jagode — ako ne zbog napaćenih navijača, onda iz poštovanja prema ostavštini
Povijesno gledano, svi ovi klubovi za Split predstavljaju ‘Liliputance’ i drska je FIBA-ina uvreda što je švicarskog predstavnika stavila izravno u drugi krug, dok Žuti moraju u vatru od samog početka. Maknemo li to na stranu, s aktualne točke gledišta ovo su za Žute suparnici po mjeri — uz ozbiljan pristup plasman u grupnu fazu Lige prvaka (gdje čekaju mnogo renomiraniji Darüşşafaka, Hapoel Holon i Brindisi) ne bi smio biti upitan.
Međutim, ozbiljan pristup ne podrazumijeva samo pristup igrača na parketu. Ozbiljan pristup započinje s tim da trener ima sve igrače na raspolaganju prvog dana priprema, koje bi trebale započeti ranije nego inače. I onda se dogodi da Cibona (kojoj sezona počinje kasnije) krene na pripreme 2. kolovoza, dok je Split tjedan dana kasnije tek objavio da će novi trener biti Srđan Subotić. Naravno, isprva Subotić nije imao pojma koga će točno trenirati. Pod ugovorom je bila samo nekolicina mlađih igrača, a za nositelje se samo nagađalo tko će doći, tko će od lanjskih vedeta ostati… Pomalo, reklo bi se.
U Grčku s prekriženim prstima
Onda su tijekom kolovoza polako počeli kapati potpisi: prvo krilni centar Karlo Žganec, pa slovenski razigravač Nejc Barič, zatim američki undersize centar Shawn Jones (koji se nije pojavljivao na pripremnim utakmicama), a na koncu mjeseca američki bek Tre McLean (stigao na Gripe tjedan dana prije početka turnira) i krilo Tonko Vuko.
Od važnijih prošlosezonskih aduta ostali su Sani Čampara, Darko Bajo, Toni Perković i Ivan Perasović; s posudbe iz Sonika vraćen je Lovre Runjić, dok se negdje putem priključio i veteran Mateo Kedžo, koji je i s 37 na leđima pronašao volju za izgurati sezonu na tri fronta. Moguće je da će njegovim primjerom poći i vršnjak mu Roko Leni Ukić, a možda se dogovor o nastavku suradnje postigne i s Lukom Babićem, Marinom Marićem, pa i s Pavlom Marčinkovićem. Na kraju će sve doći na svoje mjesto, zar ne?
Istina, Split će doći na svoje mjesto, i to vrlo brzo.
Za početak, Žuti će vjerojatno u prvom tjednu sezone ekspresno izletjeti iz trećeg ešalona europske košarke. Suparnici su daleko od nepobjedivih, ali teško da je itko od konkurencije proveo manje vremena zajedno na pripremama. Subotićeva izjava da su ga dani sa Splitovim kadetima dobro pripremili na ovakve okolnosti jer ni tada nikada nije znao tko će se koji dan pojaviti na treningu savršeno opisuje tragikomičnost situacije u kojoj se momčad nalazi.
Još početkom godine bilo je dobro poznato da KK Split uvelike ovisi o rezultatima lokalnih izbora. Zato je uistinu nejasno zašto se nakon promjene vlasti Uprava na odlasku odlučila na ovako ambiciozan potez pristupanja Ligi prvaka. Od svih sezona, baš sada kada se znalo da će nastati stanoviti zastoj u funkcioniranju kluba dok se ne iskristalizira tko pije, a tko plaća.
Ljudi koji (još uvijek) vode klub kao da su zaboravili da je FIBA ne tako davno proglasila Jugoplastiku najboljim klubom 20. stoljeća. Povratak u njeno natjecanje (makar degradirano) nakon toliko godina izbivanja morao je biti na velika vrata, a ne grlom u jagode — ako ne zbog napaćenih navijača, onda iz poštovanja prema bogatoj ostavštini za koju su se izborile legende iz slavnih vremena.
Kada je već odlučeno da se napravi iskorak, to je trebalo napraviti maksimalno ozbiljno. Uzeti iskusnog trenera, potpisati provjerene igrače i nakon dva mjeseca priprema otići u Grčku odvaliti te Ciprane i Švicarce s 30-ak razlike i natjerati FIBA-ine ljude da se zacrvene od srama što su smjestili Žute u prvu rundu kvalifikacija ovog trećerazrednog europskog natjecanja, dok su, primjerice, Igokeu, koja nije prvak BiH lige, izravno uključili u grupnu fazu.
Umjesto toga, u Peristeri se putuje s prekriženim prstima, nadom da će nekompletna i slabo uigrana momčad s trenerom-početnikom nekako pronaći inspiraciju da dogura barem do finala i ispadne od malo zvučnijeg protivnika od Ciprana i Švicaraca. A časni poraz u finalu možda bi bolje sjeo od prolaska dalje, jer onda ne bi trebalo požuriti s pojačavanjem kadra za intenzivnu borbu na tri fronta.
