Ewing, njujorški gorostas

Legenda Knicksa kao trener vodi najljepšu ovogodišnju priču NCAA košarke

Zadnja izmjena: 17. ožujka 2021.

“Mislio sam da je ovo moja dvorana!”, grmio je div pred mikrofonima prije par dana u Madison Square Gardenu nakon što su ga redari tražili propusnicu da bi ga pustili u dvoranu. Pažljivom promatraču nije mogao promaći smiješak koji je titrao iza namrgođene face Patricka Ewinga.

Nema puno sportaša koji neku sportsku dvoranu mogu nazvati svojom. Pritom u pitanju nije bilo koja dvorana: to je Madison Square Garden, sveti hram showbusinessa, umjetnosti i sporta. Obzirom da je riječ o New Yorku, nije trebalo dugo čekati da se oglasi Spike Lee s potporom legendi i pokudom franšizi i ‘omiljenom’gazdi Jamesu Dolanu. A sad ozbiljno, ako netko uopće smije reći da je veliki Madison njegov, onda je to svakako veliki Ewing.

Naravno da stari grintavac nije propustio priliku da još malo dramatizira pred medijima i šepiri se pobjedom svojih Hoyasa sa Georgetowna koji su kao osmi nositelji na turniru Big East prvo pobijedili devetog nositelja Marquette, potom prvorangiranu Villanovu, pa Seton Hall i na kraju Creighton, te se plasirali na veliki završni turnir nakon šest godina suše i postali jedno od najugodnijih iznenađenja ovogodišnje NCAA sezone.

Tako je zatvoren veliki krug: gazda Ewing se vratio u dvoranu koja je njegova, a u nju se vratio sa svojim Hoyasima za koje je, kao i Knickse, najbolji i najvažniji igrač ikad. A to kompletiranje kruga i vidljiva zadovoljština kod Ewinga se dogodila baš na 40. obljetnicu otkako je mladi Patrick odlučio otići na sveučilište Georgetown kod legendarnog trenera Johna Thompsona i tako izgraditi legendu o koledžu koji ‘stvara’ super centre poput Dikembea Mutomba i Alonza Mourninga, ali i super šutere poput Allena Iversona.

I vidite, zato na kraju nije toliko bitno je li osvojio prsten ili ne. Jer je zaslužio poštovanje rezervirano za šampione

Legenda kaže da je Ewing umalo završio kod Deana Smitha na North Carolini, gdje bi igrao s Michaelom Jordanom, Jamesom Worthyjem i Samom Perkinsom. Ipak, odlučio se za ‘manji’ koledž kojemu će proslaviti ime i ucrtati ga na vječnu mapu NCAA košarke. Triput će odvesti Georgetown u veliko finale, a 1984. će uzeti naslov i pobijediti kasnijeg vječitog rivala Hakeema Olajuwona. Zadržao se pune četiri godine na sveučilištu gdje je završio likovnu umjetnost, što je bilo sasvim atipično za njegove tadašnje kolege koji su se prije roka otiskivali u profesionalne košarkaške vode.

Nastupio je 1984. na Igrama u Los Angelesu te s američkom selekcijom osvojio zlato, a od tada će on i Jordan biti prijatelji kojima to nikada nije smetalo da na parketu budu takmaci do krvi. Nakon svega toga bio je spreman za draft na kojem je 1985. završio kao prvi pick. Ne treba čuditi tako visoka pozicija jer povijest Ewinga smješta među 16 najvećih koledž igrača, a New York Knicks, najsretniji u novouspostavljenom lotteryju, su ga bez razmišljanja uzeli. Bilo je jasno, Ewing je trebao u Veliku Jabuku donijeti ono što ondje nisu vidjeli od 1973., a to je NBA naslov.

Vođa čopora

Nemali je teret pao na njegova leđa, a u 1980-ima i 1990-ima svjedočit ćemo naporu i borbi za naslov kakva dotad nije viđena. No, do playoffa trebat će čekati do 1990-ih, dok nije postao okružen suigračima koji će ga pratiti.

Knicksi su postali redovni sudionici konferencijskih polufinala i finala, ali Jordanovu družinu iz Chicaga nisu mogli preskočiti. Kad se pogleda vremenska crta, u vrijeme najjačih Ewingovih Knicksa titule su osvajali Bullsi i, one 1994. kad je Jordan pauzirao, Ewingov najveći rival i jedna od najboljih petica ikada, veliki Olajuwon. A te ’94. su Knicksi doista izgledali kao prvaci. Pogotovo kad je Ewing nakon eliminacije Pacersa u finalu Istoka praktički cijelom prvom redu u dvorani dao high five. Išao je po titulu i nitko mu je nije mogao uzeti. Barem tako je izgledao i vjerovali ste mu. Nekako u to vrijeme, mnogi moji prijatelji su u neobično velikom postotku zavoljeli Ewinga i Knickse, tako da im je i danas New York najveća ljubav, bez obzira na recentne sramotne i jalove godine.

Tih sedam utakmica u finalu ’94. spadaju u red prvoklasnih klasika u kojima možete svjedočiti nadnaravnoj borbi dvaju centara kakva kasnije više neće biti viđena. Bila je to košarka divova. Učini se čovjeku da sve što zamišlja o tim gigantima na poziciji petice dolazi iz tih titanskih duela, onog Hakeemova plesa u postu oko stajne noge i očigledne Ewingove nakane da osvoji prsten, toliko jasne da bi se gledatelju učinilo da vidi bljesak zašiljenih očnjaka kod vođe i ostatka čopora. Jer tih godina ste Njujorčane doista najboje mogli opisati kao — čopor. Pogotovo u vrijeme dok je trener bio Pat Riley.

Petorka Knicksa je životinjski čuvala reket, ravnomjerno raspoređujući faulove među sobom. Njen vođa bio je goropadni Ewing. Postoje elegantni igrači u čijim potezima uživamo i ne smeta nas bešćutna krvoločnost kakvu su znali pokazati, recimo, Jordan ili Dr J. Ewing nije bio od tih elegantnih, kao ni suigrači Charles Oakley i Anthony Mason. Bili su poput stijena i nemilosrdni, ali bez prevladajuće negativnosti koju su isporučivali Bad Boys iz Detroita. Danas kad gledam virtuoze poput Stepha Curryja doslovno se stresem kad pomislim što bi mu se dogodilo kada bi krenuo u reket onih Knicksa. Kao i mnogi prije njega, previjao bi se s bolnom grimasom po parketu dok bi netko od spomenutih grmalja smjerno i savjesno digao ruku zbog učinjene osobne pogreške. Usprkos tome, ipak ih se moglo voljeti. Možda zato što nikad nisu dohvatili naslov. Život je nekad takav, ostavi vas nadomak cilja koji ste mogli gotovo opipati poput one riječi koja vam je na vrhu jezika.

Da se razumijemo, Ewing je igrač koji je zadivio svijet svojom košarkom. Činjenica da nije osvojio naslov i da su se vukle priče o prokletstvu ili famoznoj Teoriji Patricka Ewinga, po kojoj ekipa bez glavne zvijezde zaigra bolje, nisu previše poljuljale emocije košarkaškog puka prema njemu.

On je bio bespoštedni borac do samih atoma koštane srži i velikan kojeg smo imali priliku gledati i koji je obilježio košarku u jednom burnom desetljeću naših života. A bio je tu više nego što pretpostavljate; onaj koji je uz Magica Johnsona, Larryja Birda, Jordana, Charlesa Barkleyja ili kasnije Shaqa i Kobeja Bryanta bio lice te svemoćne košarke s druge strane oceana. Pogotovo kao član nezaboravnog Dream Teama u Barceloni na Igrama 1992., iako smo ga mi imali prilike upoznati, što bi se reklo, ‘osobno’ i prije toga.

Zadovoljština u Gardenu

Na McDonald’s turniru 1990. susreli su se u finalu New York Knicks i Jugoplastika, odnosno, Pop 84. Dodatnu pozornost je izazvala činjenica da su se Njujorčani u polufinalu ‘provukli’ protiv Scavolinija. U finalu nije bilo nikakvih senzacija, no zapamtio sam kako je Kukoč ‘zalijepio’ Ewinga, a onda ovaj njega par minuta kasnije, ne želeći ostati dužan. Gledajući Ewinga tada protiv Kukoča i žutih shvatio sam, što bi se reklo, empirijski kolika je razlika između NBA i nas.

Bio je to važan trenutak, ne zato što je Ewing dominirao terenom ne pružajući ikakvu utjehu, već zato što se ta razlika između nas i njih konačno mogla vidjeti. Bilo je to jasno i prije, ali tog trenutka je postalo bjelodano da Toni mora ići igrati onamo. A mjera cijele spoznaje bio je Ewing.

I vidite, zato na kraju nije toliko bitno je li osvojio prsten ili ne. Jer je zaslužio poštovanje rezervirano za šampione.

Posljednja sezona u Knicksima za Ewinga načetog ozljedama bila je 1999./2000., pa je time jedini u povijesti franšize s odigranih 1.000 utakmica simbolično, u skladu s kalendarom, zatvorio košarkaške 1990-e, a igračku karijeru završio nakon sezone u Seattle Supersonicsima i još jedne u Orlando Magicu.

No, u košarci će ostati bez prekida. Već iduće sezone postaje pomoćni trener u Wizardsima, pa u Rocketsima dvije godine, pa važan asistent u Orlandu punih sedam sezona i u tim momčadima brinuo je o razvoju Yao Minga i Dwighta Howarda, a pogotovo važnu ulogu imao u Magicovu pohodu u finale 2009. u kojem su doživjeli poraz od Lakersa. Nakon Magica još pet sezona radio je u Hornetsima i potom 2017. konačno postati glavni trener. Ali ne u NBA, gdje je afroameričkim trenerima teško doći do intervjua za posao, a kamoli prilike za glavnog trenera, već u NCAA košarci, i to ondje gdje je svim srcem htio raditi. Tijekom karijere je često naglašavao da se želi vratiti na svoj koledž i ondje izgraditi program kakav je onomad njemu pružen. Konačno, Ewing je postao glavni trener svojih Hoyasa .

A onda, nakon četiri godine rada i kada se najmanje očekivalo, stigla je nagrada. Onaj isti život ili sudbina, kako vam drago, koja mu nije podarila centimetar koji je nedostajao do naslova, pružila je Ewingu zadovoljštinu proteklih dana da ispiše lijepu priču, sa svojim Hoyasima ondje gdje mu srce kuca jače, u njegovu Madison Square Gardenu. I priča nije gotova jer ih treba popratiti, kao i svakog dark horsea, na March Madnessu koji su izborili kao autsajderi i ekipa koja je prije turnira bila puna problema s kadrom, ali koju sada ništa neće pokolebati u utakmicama koje predstoje. Jer takav joj je i trener.

I zato se na presici tom grintavom gorostasu, iza glumljene namrgođenosti, na licu polako probijao osmijeh. Jer on je dao sve Knicksima, zadnji atom snage, svu volju i želju, i vještinu. Ewingov broj visi na stropu dvorane i stvarno, ne mora on nikome pokazivati nikakav pass.

On je Patrick Ewing i ta dvorana je, kvragu, njegova.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.