Već se dugo nije diglo toliko halabuke oko neke sudačke odluke u Formuli 1 kao nakon penalizacije od pet sekundi za Sebastiana Vettela u Kanadi, koja je pobjedu uvalila ni krivom ni dužnom Lewisu Hamiltonu. Razina reakcije poprilično je jasna: Vettel je Ferrarijev vozač, a tifosi su oktanska inačica Bad Blue Boysa, Torcide i inih navijačkih skupina. Jedina je to rulja koja na stazama redovno zviždi suparnicima, a da su tribine imalo bliže, nema dvojbe ni da bi ih bespoštedno gađala tupim i oštrim predmetima. Volim Ferrari, ali načelno nemam osobito poštovanje prema manirima, prosudbama i objektivnosti njegovih fanova.
No, sada su u pravu.
Vettel je pretjerao, izletio sa staze i na povratku, u procesu spašavanja žive glave, presjekao i blokirao put Hamiltonu. Na javnoj bi prometnici Lewis nagazio na kočnicu i trubu, opsovao idiota u crvenom autu, pokazao mu srednji prst i nastavio dalje. Na stazi, to je normalni trkaći incident, a Vettel nije imao osobito mnogo manevarskog prostora u ponovnom ovladavanju kontrolom bolida. Situacija nije bila ni osobito neuobičajena ni pretjerano dramatična, dodira nije bilo, čak ni gume na Mercedesu nisu uništene nekim ekstremnim kočenjem… Riječ je o situaciji kakvu smo viđali mnogo puta i, ako nije rezultirala sudarom, nema razloga da izazove ma kakve kontroverze. Čak bi i možda najekstremniji primjer s uključenim sudarom, onaj između Michaela Schumachera i Damona Hilla u Adelaideu 1994., odavno bio zaboravljen da nije direktno odlučio o tituli.
Problem je suštinski, u samim pravilima, u ukorijenjenoj birokraciji koja guši svijet utrka i koja će Formulu 1, ne promijeni li se štogod, dovesti do uništenja
No, u Formuli 1 postoji vrlo izričito pravilo o penalizaciji vozača koji se na nesiguran način vraćaju na stazu. Inicijalno nije zamišljeno za ovakve situacije, nego za one u kojima vozač ima kontrolu nad bolidom. Bilo da je riječ o izlasku iz boksa, bilo o povratku na stazu nakon izlijetanja, ali u znatno drukčijim okolnostima, kada bolid stane ili barem spusti brzinu dovoljno nisko da može razmisliti o načinu povratka. Ulazak u putanju drugog vozača u takvim je slučajevima neosporni grijeh koji zaslužuje biti kažnjen i krivac će — što je isto budalaština, ali o njoj ćemo malo kasnije — dobiti vremensku penalizaciju. U trkaćem incidentu poput ovog u Montrealu nikakve, pak. kazne ne bi smjelo biti.
A to što je ipak dodijeljena je, da prostite, sranje.
Suprotno duhu sporta
Znam da su se odmah aktivirale teorije zavjere i da mnogi smatraju kako FIA samo nastavlja politiku potpomaganja Mercedesu. U osnovi, riječ je o više-manje istim prigovorima kakve smo početkom ovog tisućljeća, u razdoblju dominacije Ferrarija, slušali iz Mercedesova, odnosno McLarenova tabora. Uistinu, nerijetko se doima da vodeća momčad epohe ima nekakav preferirani status i da nadležna tijela donose odluke koje navode vodu na mlin upravo toj dominantnoj ekipi, ma koja u nekom trenutku bila. O tome koliko je to dodvoravanje najjačima smišljeno, a koliko plod slučajnosti, dalo bi se raspravljati, ali razumijem one koji škrguću zubima.
Mada je u ovom konkretnom slučaju u pravu zavjeru dosta teško povjerovati, već i znamo li da je predstavnik vozača u komisiji koja je odrapila kaznu Vettelu bio — Emanuele Pirro. Peterostruki pobjednik Le Mansa ne samo da je Talijan, nego je karijerno i poslovno povezan s BMW-om i Audijem, Mercedesovim najvećim tržišnim konkurentima. Ne postoji niti jedan razlog (nemojte mi samo izmišljati nekakvu ljubomoru ili frustraciju što nikada nije dobio priliku u Ferrariju) zašto bi Pirro želio kazniti Ferrari i Vettela ili dodvoravati se Mercedesu i Hamiltonu. Postoji vrlo jasan i logičan razlog zašto su Pirro i ekipa odredili kaznu: zato što tako piše u pravilima.
I tu je suština problema.
Doslovno nitko, osim ljudi iz Mercedesa i manjeg dijela britanskih novinara (pritom ne govorim o onima dobrima), nije podržao odluku o kazni. Svi bivši i drugdje aktivni vozači upitani za komentar složili su se da kazne nije trebalo biti i da je njom nanesena velika šteta utrkivanju i ugledu sporta. Oko toga zapravo uopće ne bi trebalo biti dvojbe. Problem je zašto onda u pravilima postoji tako loše definirana odrednica koja ne uočava razliku između vraćanja na stazu u kontroliranim i nekontroliranim uvjetima. I, možda još i veći, zašto je propisana kazna nešto tako imbecilno i suprotno duhu sporta poput naknadne vremenske penalizacije.
Nije problem čak ni u tome što je gotovo isto svojedobno Hamilton napravio Danielu Ricciardu i prošao bez kazne; uistinu ne znam niti me zanima kako se točno i u kolikoj mjeri otada promijenilo fraziranje u pravilniku i je li to tada bilo jednako kažnjivo kao danas. No, siguran sam da su promjene, a posebice ta nesretna vremenska penalizacija, dodatni čavli u već napola zatvorenom lijesu ovog sporta.
Max Verstappen je u Monaku drugi prošao ciljem, ali je zbog vremenske penalizacije službeno klasificiran kao četvrti i nije bio na podiju. Dakle, u dvije utrke zaredom poredak na samom vrhu razlikuje se od onog ostvarenog na stazi — ako sam ikad u 40 godina praćenja ovog sporta vidio antireklamu za njega, to su bile ove dvije posljednje utrke. Dijelom zato što su, mada je u Monaku bilo relativno zanimljivo, na dvije ponajdraže mi staze u kalendaru vožene utrke koje nećemo baš pamtiti kao klasike, ali mnogo više zbog te razlike konačnog poretka i ostvarenog na stazi.
To je zadiranje u samu suštinu utrka i pravljenje sprdačine od njih.
Nisu problem suci, nego pravila
Da pitate osnovnoškolsko dijete kako se u auto utrci određuje vrijeme, reklo bi vam jednostavnu istinu: pobjednik prvi prolazi ciljem, drugoplasirani iza njega, pa tako dalje… Ovo što se dogodilo u Monaku i Kanadi je lakrdija i uništavanje samog principa sporta. Otprilike kao da u tenisu naknadno, nakon završetka meča, sjedne nekakva komisija i prekroji rezultat gemova nakon pregledavanja snimke za autove i necove…
Kazna Verstappenu u Monaku bila je ispravna, ali pogrešno adresirana. Za puštanje iz boksa u pogrešnom trenutku, uz ugrožavanje sigurnosti, trebala bi biti kažnjena momčad koja je pogrešku i počinila, a ne vozač. Neovisno o tome, baš kao u Vettelovu slučaju, kazna je trebala biti radikalno drukčije formirana: prolazak kroz boks, recimo. Ili isključivanje DRS-a na određen broj krugova, nekakva privremena blokada snage motora, lupam, stvari koje danas najvjerojatnije nije problem izvesti… Neovisno o pravičnosti, kazna mora biti nešto što se može izvršiti odmah, na stazi, te se nakon odrađivanja vozač vraća na nju i ciljem prolazi na svojoj realnoj poziciji.
Zamislite da se takav scenarij odvio u Montrealu: nakon kaznenog prolaska kroz boks Vettel bi se našao iza Charlesa Leclerca. Nitko ne bi osobito zamjerio Ferrariju na naredbi o propuštanju, a Seb bi, ljut zbog nepravedne kazne, forsirao i, lako moguće, pred kraj utrke sustigao Lewisa. U najgorem slučaju, rezultat bi bio jednak proglašenom (zanemarivši Ferrarijevu najavljenu žalbu, koja bi mogla dovesti i do naknadne promjene), a u najboljem bismo u završnici možda gledali fantastičnu borbu dvojice ponajboljih vozača na svijetu. Ne kažem da ne bi bilo gorčine, ali puno manje nego ovako, u besmisleno režiranoj završnici.
Vettel je u komentaru nakon utrke sjajno poentirao, uz očekivanu napomenu kako ovo više nije onaj sport u kojeg se kao klinac zaljubio, naglašavajući kako današnja Formula 1 naprosto ima previše pravila, sve je regulirano. Sjajno je zamijetio kako službeni jezik uništava duh sporta, jer vozači sve više zvuče kao odvjetnici. Zapravo, reakcijama na nanesenu mu nepravdu poprilično me impresionirao i vratio dio poštovanja koje sam prema njemu zbog kojekakvih gluparija posljednjih godina izgubio. Mijenjanje oznaka pozicija bilo je simpatično, a utišavanje zvižduka upućenih Lewisu impresivno — Hamilton nije kriv što mu je poklonjena nezaslužena pobjeda i nije zaslužio te zvižduke. Jasno je izrazio nezadovoljstvo načinom Sebovog povratka na stazu, na što ima pravo, ali ni on nije pokazao nikakvo nepoštovanje nakon utrke, naprotiv.
No, najviše me impresionirala odmjerenost Vettelovih izjava o sucima. Za razliku od ponekad prilično neumjesnih opaski o pokojnom Charlieju Whitingu (u njegovom slučaju ne i nakon smrti, ali moram napomenuti kako je likovanje dijela tifosa tim povodom ovog ožujka bilo prilično ogavno), bio je vrlo odmjeren. I suštinski izjavio ono isto što je lajtmotiv ovog teksta: nisu problem suci, nego pravila.
Vrijednosti današnje Formule 1
Pravila su dovela Formulu 1 u prilično grozno stanje, što je utrka u Kanadi jasno pokazala: ako ondje gledamo popriličnu uspavanku, što tek možemo očekivati na ostalim stazama? Dobili smo, vjerojatno, i naslućivani odgovor na pitanje o dosezima Valtterija Bottasa: na stazi na kojoj je Ferrari ravnopravan, Lewis će vozačkim sposobnostima (i u ovom slučaju sudačkom pomoći) završiti ispred, a on iza crvenih. Bilo je lijepo ponadati se da se Finac može umiješati u borbu, ali realnost kaže drugačije. Fino je bilo i gledati kako Ricciardo postavlja stvari na svoje mjesto i završava utrku na višoj poziciji nego što mu bolid objektivno vrijedi. Sramota je da vozač njegova kalibra nije u prilici voziti za nekog od velike trojke. Moram pohvaliti i Lancea Strolla, koji je drugi puta ove sezone uspio završiti utrku ispred Sergia Péreza, nadmašivši moja očekivanja.
I to je otprilike to; sve je ostalo bilo vrijedno zaborava, u utrci koju ćemo pamtiti samo po tome što je pobjednikom proglašen onaj koji nije prvi prošao ciljem. Daleko od toga da se to nije događalo i ranije, tijekom povijesti, ali svaka takva priča ostavlja iznimno gorak okus. A pogotovo ova, jer nažalost jasno pokazuje da je problem suštinski, u samim pravilima, u ukorijenjenoj birokraciji koja guši svijet utrka i koja će Formulu 1, ne promijeni li se štogod, možda čak i vrlo brzo dovesti do uništenja.
A sve se skupa, da bude još ironičnije, odvijalo na stazi nazvanoj po Gillesu Villeneuveu, vozaču koji je bio i ostao simbol pravog utrkivanja i poštene borbe na stazi. Iza podija, u Zelenoj sobi, na zidu se nalazi Gillesova slika i citat “Sve ću vrijeme voziti punim gasom… Volim utrkivanje”.
Valjalo bi pokrenuti neku peticiju da se to makne, jer izjava nema veze s današnjom Formulom 1 i predstavlja pogrešnu interpretaciju njenih aktualnih vrijednosti. Najgore od svega, još bi takvi detalji poput legende o Gillesu mogli navesti nekog današnjeg klinca, kao malog Vettela onomad, da se zagrije za vožnju ukrug, umjesto da uči nešto korisno, poput ekonomije, prava ili menadžmenta.
