Šaka suza, vrića smija; tako je još davnih dana fantažiju zvanu život opjevao Oliver Dragojević. Takav odnos snaga na životnoj vagi jako dobro opisuje i cjelokupnu dosadašnju karijeru Dinamova Dine Perića, koji je na početku ove sezone ponovno podsjetio na one dane kad se dobacio do reprezentativnog popisa Zlatka Dalića. Osim što se ustalio kao redovni Dinamov izbor na stoperskoj poziciji, ovaj 195 centimetra visoki branič među boljim je strijelcima ekipe: nakon dva pogotka ‘svom’ Osijeku prošlog vikenda i onog hladnokrvnog, golgeterskog ‘poklapanja’ lopte protiv Ludogorca u Razgradu, stigao je na zasad tri postignuta gola u svim natjecanjima. Za usporedbu, Josip Drmić na kontu ima tek jedan gol više.
Proradila je protiv Osijeka ta osovina s Perom Bočkajem, koji je Perića oba puta gađao ‘u trepavicu’, ali to je u ovom slučaju tek dodatna fusnota u priči o povratku ovog 28-godišnjaka na veliku scenu. Život mu je sada opet vreća smijanja i dobrog osjećaja, makar je iluzorno očekivati da će se, s obzirom na generalnu popunjenost kvalitetnim stoperima, opet moći dobaciti do razine reprezentativnog poziva.
No, prije godinu dana njegove su suze obišle naslovnice medija, i to ne samo domaćih. Tog 17. kolovoza prošle godine Dinamo je putovao u Tiraspolj, gdje je protiv Sheriffa igrao prvu playoff utakmicu kvalifikacija za Ligu prvaka; Perić je bio starter, ali već u 21. minuti mišić popustio, zbog čega je morao izaći iz igre. Kamera ga je tada ulovila na klupi rasplakanog, u trenutku koji najbolje ilustrira kroz koji strah i nemoć prolaze igrači kad su svjesni da ih čeka dugo izbivanje s terena.
Tužno je bilo i čuti kako se Dino pohitao opravdavati nakon te situacije, tvrdeći kako bi se “suzdržao” da je znao da ga snimaju. I taj detalj dobro opisuje koliko je to profesionalno nogometno okruženje surovo i okoštalo; u njemu nema puno mjesta za ljudske reakcije poput te, kao ni za slobodno izražavanje emocija, osim ako nisu u svrhu nekakvog ‘ratničkog’ poziva ili ponosa.
Možda Dinamu danas neće nužno trebati Perićeva novootkrivena golgeterska forma, ali hoće njegov fajterski, never say die pristup
U tom je trenutku Perić tek znao da će ponovno biti odvojen od svog zanata i strasti, ali i da će ponovno prolaziti kroz proces povratka u ekipu, sa šansom za uspjeh koja je sa svaki novim pokušajem sve manja. On je kroz taj mučni put već jednom prošao, i to uspješno; bilo je to početkom 2020., tik prije pandemije, kada su ga suigrači morali odnijeti do autobusa nakon ozljede na Gradskom vrtu, gdje su mu popucali prednji križni ligamenti i osudili ga na gotovo osam mjeseci pauze.
Trauma izazvana tom prvom teškom ozljedom i životom nakon nje bila je za Perića teška iz dvaju razloga.
Jesen karijere
Prvi je taj što je, očito do tog nesretnog dana u Osijeku, bio igrač koji je unatoč rastu i građi bio izrazito otporan na ozljede; pamti se tek jedna nezgodnija situacija, također s koljenom, kada se tek probijao u redovima Lokomotive, ali koja nije ostavila dubljeg traga na njegov razvoj. Štoviše, do te ozljede ligamenata njegov je zdravstveni karton punih šest godina bio besprijekoran, što je za profesionalnog igrača veliki plus.
Drugi je razlog bio taj što je Perić u tom trenutku zaista bio u odličnoj formi pod Nenadom Bjelicom, u čiju je momčad upao još ranije, iskoristivši kadrovska preslagivanja na stoperskim pozicijama, ali i potrebu za rotacijom uslijed Dinamova europskog ritma.
Iako su Emir Dilaver i Kévin Théophile-Catherine načelno bili okarakterizirani kao primarni stoperski par, Perićeve kvalitete s vremenom su postale značajan adut. Kao ljevonogi stoper s jako dobrim fizičkim karakteristikama, posebice u duel-igri, Perić je omogućavao Dinamu da drži zadnju liniju visoko i pomaže u diktiranju igre, zbog također i veoma solidne tehnike. To ga je dovelo do uloge startera u onoj memorabilnoj europskoj jeseni, kad su Plavi u izrazito teškoj skupini Lige prvaka s Manchester Cityjem, Atalantom i Šahtarom praktički do zadnjeg trenutka lovili prolaz i na kraju ispali unatoč pet osvojenih bodova.
Trebale su se neke stvari poklopiti da on dobije svoju pravu priliku nakon pet godina ugovora s Dinamom, ali ta jesen, u kojoj je i debitirao za Hrvatsku u važnoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Slovačke na Rujevici, bila je možda i vrhunac njegove karijere.
Strašna ozljeda koja je uslijedila tresnula ga je o pod. Dinamo je krenuo dalje bez njega, neka nova imena su zauzela njegovo mjesto, a i kada se postupno vraćao u ritam utakmica i ponovno zadobio povjerenje, zdravlje mu se još jednom ispriječilo na putu povratka. Frustracija takvim slijedom događaja, ona koja je izašla u punom obujmu na spomenutoj utakmici protiv Sheriffa — u kojoj se Dinamo rezultatski potpuno raspao nakon njegova izlaska, primivši tri gola — najlogičnija je ljudska reakcija koju je suludo uopće preispitivati, a kamoli osuđivati.
Never say die
Dapače, njegova je priča putokaz kolegama mu o važnosti rukovanja emocijama u takvim teškim trenucima, i o tome da je važno prigrliti i prezentirati svaku emociju koja navrne. Perić se s njima rukuje ljudski, što mu je zasigurno i pomoglo da se još jednom vrati jači.
Ove dvije godine, za koje bi neki rekli i da su realno bile one u kojima je njegova karijera trebala biti na vrhuncu, proveo je velikim dijelom po klinikama. Međutim, Periću je i dalje tek 28 godina; možda mu prodajna vrijednost neće biti ni približno tako visoka kao onda kad je iza sebe imao reprezentativni debi i uspješne predstave protiv velikih suparnika u Ligi prvaka, ali da se i dalje radi o rijetkom primjerku fizički dominantnog igrača koji isto tako ima istančane vještine s loptom u nogama, kao i iskustvo velikih utakmica, to svakako.
Naravno, objektivno mu je sada, pod Antom Čačićem, pomogla i činjenica da su ovog ljeta obojica Šutala, koji bi inače vjerojatno činili udarni stoperski dvojac, imali i imaju svoje muke s ozljedama, što je opet otvorilo Periću put do uloge startera. No, tu ulogu treba znati i zadržati, a on to također radi jako dobro, upogonjen baš tom željom koju je bildao dok je izbivao s travnjaka.
Nakon poraza u Norveškoj Dinamo još jednom traži snagu za okrenuti stvari pred svojom publikom kako bi izborio prijeko potrebni plasman u skupine Lige prvaka; možda mu danas za realizaciju tog cilja neće nužno trebati Perićeva novootkrivena golgeterska forma, ali hoće njegov fajterski, never say die pristup.
