Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Falcão, Bog futsala

Najbolji hakler ikad odlazi u mirovinu

Zadnja izmjena: 3. studenoga 2018. Profimedia

Rijetko kada se u sportu dogodila slična situacija kao tog kasnorujanskog dana 2016. u kolumbijskoj Bucaramangi.

Brazilska futsal reprezentacija, jedan od ultimativnih favorita za osvajanje Svjetskog futsal prvenstva, igrala je svoj susret drugog kruga protiv Irana, reprezentacije koja se tu našla kroz poredak trećeplasiranih ekipa. Brazilci su svojom grupom protutnjali s tri pobjede i gol-razlikom 29:5, a za očekivati je bilo da će njihov prolaz u osminu finala donijeti ono što je masa očekivala: barem još dva sata gledanja čarolija Alessandra Rose Vieire, svijetu poznatijeg po nadimku Falcão. Najboljeg svih vremena, koji je na tom turniru stigao i oboriti rekord najboljeg strijelca u povijesti SP.

Šokantni rasplet toga dana je, međutim, ponudio drugačiju priču. Falcão je u regularnom vremenu postigao svoju normu od tri pogotka, ali žilavi Iranci su se svaki puta vraćali da bi u na kraju rezultat bio 4:4. Pobjednik je imao biti odlučen boljim izvođenjem šesteraca, a tamo još veća katastrofa za Seleção: Ari je pogodio gredu i Brazil se mogao vratiti samo ako i Iranci kiksaju. Ahmadu Esmaeilpouru pripala je čast donošenja povijesnog uspjeha iranskoj reprezentaciji tako što je realizirao posljednji, ključni šesterac.

Nije pretjerano reći da je Falcão napravio puno i za ‘veliki’ nogomet. Sigurno puno, puno više nego da je forsirao karijeru na travnjaku i postao tek prosječan nogometaš

Nije eliminacija bila najveći šok — to je bila pomisao da bi ovo mogao biti kraj za Falcãa, da i najvećima u povijesti jedne čitave igre mora doći kraj. Znali su to i Iranci, koji su — kao da nisu htjeli svojim uspjehom izazvati gnjev bogova — krenuli podizati Falcãa i bacati ga u zrak, umjesto da sami slave svoj povijesni uspjeh. Bila je to čista demonstracija poštovanja prema sportu, ne samo prema rezultatu. Naravno, niti jedan igrač ne čini čitav sport, ali malo je ljudi za jedan sport napravilo više nego što je to Falcão napravio za futsal.

U državi poput Brazila, u kojoj svatko barem zaigra futsal, a mnogi u njemu briljiraju, to je stvarno ogromni uspjeh.

Prvi u selu 

U futsalu vlada zakon prostora, više nego u ‘velikom’ nogometu. Čvršće markiranje na manjoj površini ostavlja malo prostora na lopti, pa je svaki potez koji igrač napravi potrebno unaprijed osmisliti i izvagati. To uglavnom podrazumijeva i potrebu za improvizacijom, jer često bolja igra u obrani znači i veće probleme pri potražnji za izvedivim pasom. Tu na scenu stupa i sposobnost driblinga na malom prostoru kako bi se stvorio višak. Teže i riskantnije, ali itekako efektnije ako se odradi sa stilom.

Te sposobnosti i razvoj tehnike koji se uči od malih nogu kasnije itekako pomažu ako se igrač odluči na ono što je dobrom dijelu mladih igrača futsala cilj — napraviti tranziciju u ‘veliki’ nogomet. Trendovi usmjeravaju igru ka sve manjem i užem prostoru i naravno da su vještine koje se mogu steći igranjem futsala jako korisne. Ali ako ste izvanserijski futsal igrač, to nipošto ne znači nužno da ste spremni za adaptaciju na veliki teren.

Falcãov primjer to vrlo dobro opisuje. Njegova se priča svodi na vječnu razapetost između toga hoće li biti prvi u selu ili zadnji u gradu — ma koliko nepošteno bilo takvo nešto reći za futsal, inače najbrže rastući dvoranski sport na svijetu.

Falcão nikad nije krio da mu je životna želja zaigrati za seniorsku selekciju Santosa, kluba koji podržava svoj čitav život. Iako je još od tinejdžerske dobi očaravao lakoćom kontrole lopte, dok mu je golgeterska sposobnost bila nestvarna čak i za sport u kojem pogoci nisu rijetkost, Falcão je uvijek imao jedno oko na pokušaju probijanja u veliki nogomet. Njegov je san u jednom trenutku bio blizu realizacije, ali jednostavno nije imao percepciju prostora i potrebne fizikalije za stvaranje razlike u tom kontekstu, što je najčešći problem neovisno o talentu. Djelovalo je da se sa svojom neskrivenom željom pomirio kada nije prošao probu u Santosu, nakon čega se probio na futsal scenu u Corinthiansovu dresu. To je paralelno bio i pravi početak najveće karijere u povijesti futsala.

Vrlo brzo je svojim igrama zaradio i poziv u reprezentaciju, gdje mu nije dugo trebalo da ponese titulu najboljeg igrača na svijetu. Bilo je to 2004., godinu dana nakon što je potpisao za Associação Desportiva Jaraguá, jedan od najtrofejnijih futsal klubova u Brazilu. U sedam godina provedenih ondje odigrao je 230 nastupa i zabio nevjerojatnih 317 golova, osvojivši usput 10 različitih titula, između ostalog i četiri naslova južnoameričkog futsal prvaka.

Izlet na travnjak

Na internacionalnom planu išlo mu je još i bolje. S brazilskom futsal reprezentacijom je osvojio dva naslova svjetskih prvaka, 2008. i 2012., dok je i službeno najboljim igračem na svijetu okrunjen četiri puta. Dostignuća i trofeja bilo je zaista mnogo, možda i previše da se ovako taksativno nabraja, ali takvom igraču ne trebaju podaci o uspjesima da se prikaže koliko je zapravo bio dobar u sportu koji toliko voli.

N,o kao tada bujajući talent koji je poharao svijet futsala, promijenivši ga u potpunosti,  Falcão je opet tražio prigodu ondje gdje su mnogi njegovi kolege napredovali i postali zaista globalno popularni: pod svjetlima stadionskih reflektora. Ondje gdje se postaje ne samo prvi u gradu, nego i na cijelom svijetu.

Ta nova prigoda je došla podosta neočekivano, unatoč blistavom statusu pod krovovima raznih dvorana svijeta. Njegov stariji brat Pedro bio je zadužen za postavljanje klimatiziranih uređaja u vili tadašnjeg predsjednika nogometnog kluba São Paulo, Marcela Gouvee. Razvili su poprilično prisan odnos, pa mu je Pedro predložio da barem pokuša iskoristiti marketinški potencijal i da još jednu šansu mlađem bratu. Ovaj je pristao i Falcão je 2005. postao dio ekipe São Paula, potpisavši šestomjesečni ugovor pod trenerom Émersonom Leãom, trenerom starog kova i svojevremeno prvim vratarom u povijesti brazilske reprezentacije koji je ponio kapetansku vrpcu.

Leãu se nije svidjela ta pompa oko Falcãa. Nije samo bio skeptičan oko njegovih prethodnih propalih pokušaja tranzicije u nogomet, već mu je na živce išla i manija koju je klub potencirao kako bi se taj ugovor pokazao dostojnim tako velikog kluba. Kada je Falcão ušao u igru u susretu protiv Ituana na poziciji krila, publika je skandiranjem dala do znanja na čijoj je strani u toj priči. Zvijezda nije u kratkom periodu provedenom u igri stigla doći do postizanja značajnijeg efekta, baš kao ni u idućoj utakmici protiv Internacionala. Kada ga Leão nije uveo u trećoj utakmici, publika je zviždala Luizãu, koji je dobio prednost.

Problem nije nastao kada je Leão svoj manjak povjerenja spram Falcãa pripisao njegovim lošim performansama na treninzima. Za njega se od početka znalo da ga vidi kao marketinškog izvanzemaljca u svijetu nogometa, koliko god bio superzvijezda u dvoranama. Tek kada je Cicinho, koji će godinu dana kasnije prijeći u Real Madrid, pomalo uvijeno rekao kako se Falcão ipak ne snalazi najbolje na terenu, euforija je počela splašnjavati. Futsal zvijezda je do kraja sezone dobila nešto minutaže na kapaljku, ali to je bilo to. I drugi pokušaj, makar nešto konkretniji, propao je, a tada se Falcão mogao mirne duše vratiti svojim petorkama, oslobođen od misli što bi bilo kad bi bilo. Znao je da može biti najbolji u selu i da u tome zapravo nema nikakve sramote, osobito kada ste poznati kao takav čarobnjak s loptom.

Dvoranski Pelé

Štoviše, godine 2011. je zaigrao i za Santosovu futsal momčad, što je došlo kao svojevrsna utješna nagrada nakon neostvarenih dječačkih snova o igranju za taj klub na velikom terenu, ali nije dugo nosio taj dres jer Santos je ugasio futsal sekciju, kao i žensku nogometnu ekipu, kako bi uštedio nešto novca i pokušao zadržati Neymara u klubu barem još jednu sezonu. Poruka o odnosu snaga dvaju sportova ponovno je Falcãu poslana kroz sudbine čak dviju ekipa koje su trebale nestati kako bi se napravilo prostora za pokušaj zadržavanja jednog igrača.

Falcão nije žalio, pomirivši se s time da je prvi u selu, najbolji u onome što radi. Nastavio je dominirati i oduševljavati gledatelje diljem svijeta — sve do prekjučer, kad je svojom posljednjom utakmicom u reprezentativnom dresu prešao brojku od 400 postignutih golova i službeno u 42. godini stavio točku na i svoje herojske karijere. Na klupskom planu ih je zabio više od 1.000. Nedvojbeno je, kao “dvoranski Pelé”, napravio neizmjerno puno za futsal, možda i više od bilo koga drugoga.

No, na kraju Falcãove priče nije pretjerano reći ni to da je napravio puno i za ‘veliki’ nogomet, svoju veliku neostvarenu želju. Sigurno puno, puno više nego da je forsirao karijeru na travnjaku i postao tek prosječan nogometaš. Jer ljepotom i lakoćom svojih poteza nadahnjivao je mnoge buduće zvijezde, a kompilacije trikova i golova Boga futsala još će generacijama poticati djecu da pokušavaju nešto slično i krenu bilo njegovim, bilo Neymarovim putem.

Ne propusti top članke