Gustavo je sve rekao točno. Famalicão je stvarno klub koji će uskoro proslaviti 90. obljetnicu otkako su ga u kolovozu 1931. osnovala šestorica prijatelja i zaljubljenika u nogomet iz grada Vila Nova de Famalicão na sjeveru Portugala. Točan je i drugi dio da trenutno nema gornje granice, ili je barem ne želi postaviti. Ukoliko upiše i četvrtu uzastopnu prvenstvenu pobjedu — što nije isključeno, pošto kod kuće dočekuje Belenenses — Famalicão će nadmašiti svoj prvoligaški rekord. I ovaj sada je značajan, jer za pet pobjeda u tek šest prvoligaških sezona, koliko je klub odigrao u svojoj povijesti, a posljednja je bila prije punih 25 godina, trebalo mu je minimalno 15 utakmica. Tih pet pobjeda su uglavnom služile tek da produže nadu u preživljavanje.

Za niti jedno od čak 41 pojačanja u dvije sezone nisu izdvojili ni centa odštete. Na popisu teško pronaći ime koje na barem neki način nije vezano uz Mendesovo

Sada je sve drugačije. Jednu od najtoplijih nogometnih priča na početku nove sezone dodatno je podgrijala i slika oduševljenih Famalicãovih navijača na gostovanju u Lisabonu, koje je klub — baš kao i na prethodna dva protiv Vitórie de Guimarães i CD Avesa — kolektivno počastio pizzama.

Zaista, sve djeluje više nego idilično. No, u današnjem nogometu to je obično zalog za sumnjičavost, a takav je slučaj i s ovom lijepom pričom.

Dijelovi slagalice

Nakon razmjerno zadovoljavajućeg početka 1990-ih, kada je klub četiri sezone proveo u prvoligaškom društvu, Famalicão je ponovno potonuo onamo gdje je brodio veliki dio svog postojanja, u niželigaški limb. Štoviše, 2008. se srozao sve do dubina regionalnog petog ranga portugalskog nogometa, iz koje se iduće sezone, doduše, izvukao. Bile su potrebne još dvije sezone u četvrtoj i četiri u trećoj da se 2015. konačno domogne drugoligaškog društva, u kojem je još preklani do samog kraja spašavao živu glavu.

Baš negdje u lipnju prošle godine, nakon mučnog kraja te borbe za drugoligaški opstanak, navijači i članovi dobili su na stol izrazito zanimljivu ponudu.

Njih ukupno 251 se okupilo na klupskoj skupštini, na kojoj su trebali odlučiti žele li predati klub u ruke privatnom konzorciju koji je, riječima dotadašnjeg predsjednika Jorgea Silve, uživao njegovo “čvrsto povjerenje”. U razmjerno kratkom roku je čak 94,4 posto prisutnih podignulo ruku povjerenja u projekt koji je obećao veliki financijski i logistički uzlet, iako su ljudi iza njega sami naglasili kako je Famalicão zapravo bio njihov Plan B . Bez obzira na to, zov sirena je bio prejak i uskoro je 85 posto kluba prodano izvjesnoj Quantum Pacific Group u vlasništvu 64-godišnjeg Idana Ofera, izraelskog tajkuna s londonskom adresom. Ofer je inače također vlasnik čak 32 posto udjela u Atlético Madridu, što je počelo polagano spajati dijelove slagalice.

Ofer, koji je u sklopu Panama Papersa raskrinkan kao eksploatator poreznih oaza koje mu, između ostalog, služe odrađivanju poslova i za izraelsku vojsku nije u Famalicão došao iz vedra neba.

Na neuglednom lokalnom stadionu Estádio Municipal 22 de Junho prvi put se pojavio koji mjesec nakon službenog preuzimanja kluba, a s njim je u loži sjedio i zloglasni superagent Jorge Mendes. Bila je to utakmica u kojoj je Famalicão s 2:1 pobijedio Sporting Clube da Covilhu, čime je zasjeo na drugo mjesto ljestvice, ono koje do kraja sezone neće ispustiti. Tada je postalo sasvim jasno i da ostatak deala uključuje i Fosun grupu — ako treba podsjetiti, još je 2016. Jorge Mendes stajao uz Fosunova vlasnika, kineskog milijardera Gua Guangchanga, na predstavljanju zajedničkog projekta koji je otvoreno imao cilj “razviti globalnu mrežu klubova” s ciljem “snažne prisutnosti u svakoj značajnoj ligi na svijetu”.

Bez većeg financijskog rizika

U Portugalu, nogometnom okruženju poznatom po značajnom menadžerskom utjecaju, Fosun je iskoristio prigodu i u kolovozu 2016. pikirao Rio Ave kao idealan klub. Fosunov poslovni analitičar Yang Zhang je u jednoj e-mail prepisci opisao portugalski nogomet kao “savršenu polaznu točku” zbog niskih birokratskih regulativa i dubokog bazena talenata. No kako je vrijeme odmicalo, plan o potpunom preuzimanju kluba bio je sve teži, dijelom zbog povećanih restrikcija kineske vlade oko inozemnih ulaganja, ali i dijelom zbog oklijevanja članova Rio Avea da u potpunosti predaju klub Fosunu.

Tada je aktiviran ovaj Plan B, svega 30 kilometara sjeveroistočno. Restrikcije kineske vlade zaobiđene su poslovnim dogovorom s Oferom, koji je Atléticove dionice otkupio od kompanije Wanda International, još jednog agresivnog kineskog ulagača u zapadnjačko tržište, i koji je s Mendesom usko surađivao po pitanju igračkih pojačanja. Ofer je, na Mendesov nagovor, istog trena na mjesto Famalicãova predsjednika postavio Miguela Ribeira, koji je obnašao dužnost direktora Rio Avea od 2011., a na mjesto trenera je angažirao Joãa Pedra Sousu, dugogodišnjeg prvog pomoćnika Mendesova bliskog prijatelja i aktualnog Evertonova trenera Marca Silve.

Posao je tada mogao krenuti.

Koliki su posao zacrtali u Famalicãu najbolje ocrtava činjenica da su u prvoj sezoni pod Oferom i Mendesom u klub stigla čak 22 pojačanja, dok su ove sezone u sklopu rastućih prvoligaških ambicija angažirali još 19 igrača. Zanimljivo je da za niti jedno od čak 41 nova imena u dvije sezone nisu izdvojili ni centa za odštete: svi su došli ili kao slobodni igrači ili na posudbu.

To onemogućuje neki veliki financijski rizik za klub, makar Famalicão već ima budžet od nekih sedam milijuna eura, što nije ni blizu najbogatije četvorke u sastavu Benfica-Porto-Sporting-Braga, ali ga postavlja na vrlo visoko sedmo mjesto u portugalskom prvoligaškom društvu, sa samo tri milijuna eura manjim budžetom od Vitórije de Guimarães koja je peta na toj ljestvici.

Još jedan zanimljiv detalj je i karijerni put tih mladića koje su nagomilali u Sousinu momčad. Diogo Gonçalves i Gonçalo ‘Guga’ Rodrigues su Mendesovi klijenti dovedeni iz Benfice, baš kao i Fábio Martins, koji je stigao iz Brage zajedno s hipertalentiranim 16-godišnjim Joãom Netom. Mendes se također brine o karijeri 20-godišnjeg lijevog beka Álexa Centellesa koji je također na posudbi zajedno sa Srbinom Urošem Račićem: obojica su stigla iz Valencije, još jednog kluba u kojem Mendes ima ogromni utjecaj.

A kad smo kod ogromnog utjecaja u pojedinačnim klubovima, Famalicão je također pojačan i Pedrom Gonçalvesom te još jednim Mendesovim klijentom Roderickom Mirandom, inače igračima ‘brata po vlasniku’ Wolverhamptona, kao i Nehuénom Pérezom te strašno zanimljivim 20-godišnjim urugvajskim krilnim napadačem Nicolásom Schiappacasseom; oni su obojica inače igrači Atlético Madrida. Njihov je momčadski kolega i u Madridu, a i sada u Famalicãu, autor one samouvjerene izjave s početka teksta, Gustavo Assunção. On je inače sin nekadašnje Atléticove ikone Paula Assunçãa, koji je juniora u mladoj dobi prebacio u klub u kojem je proveo pune četiri godine karijere.

Mendesova karavana

Općenito je na popisu vrlo teško pronaći ime koje na barem neki način nije vezano uz Mendesovo, zbog čega pojedini portugalski mediji s pravom ovu naizgled jako romantičnu priču nazivaju njegovim najsavršenijim projektom. Sportska politika je jasna: pomoću rastuće mreže klubova u kojima Mendes ima ili formalni udio u vlasništvu ili čvrstu poslovno-prijateljsku suradnju — od Wolverhamptona i Atlética pa do Benfice, Valencije i Rio Avea — sada se pokušava izgraditi stabilan klub u potpunosti pod kontrolom Mendesa i njegovih suradnika kako bi se ovladalo vrlo zanimljivim portugalskim tržištem. To je, uostalom, i ono što nisu mogli u potpunosti dobiti s Rio Aveom, iako je Mendes u sklopu tog projekta zaradio velike novce na razvoju i naknadnim transferima Fabinha, Edersona i drugih.

Baš po tom njegovom ustaljenom principu “razvij jeftino i prodaj skupo”, u računicu su sada dodali i niz izrazito mladih talenata iz Afrike i Brazila, poput navedenog Neta, vratara Vitora i stopera Riccielija i Patricka Williama, kojima ne treba radna dozvola i koji su također svi ovog ljeta pristigli u klub. U Famalicãu su svi oni, s iskustvom ili bez njega, dobili prigodu da se razvijaju u elitnom društvu bez ikakvog pritiska, što objašnjava i dobar start, ali i taj prosjek godina koji se u velikoj gostujućoj pobjedi nad izrazito favoriziranim Sportingom spustio na samo 22.

Naravno, teško je očekivati da će ‘Mendesove bebe’ održavati ovaj ritam do kraja prvenstva i tako ugroziti nekog od ustaljenih teškaša u borbi za titulu prvaka. Istovremeno uopće nije nerealno očekivati kako će se momčad boriti za neko od europskih mjesta, jer zašto i ne bi: po budžetu, logistici i igračkom kadru svakako već sad, u povratničkoj prvoligaškoj sezoni nakon 25 godina, spada u gornji dio portugalske elite.

To, naravno, više govori o nakaradnom naličju modernog nogometnog okruženja koje se zaista može utjeloviti u izjavi Assunçãa mlađeg. Famalicãova gotovo 90-godišnja povijest u potpunosti je preuzeta kako bi se od kluba napravio poligon za menadžerski profit jednog od najvećih monopolista i reketara, čiji je utjecaj iz dana u dan sve veći i koji efektivno kontroliraju razvoj najpopularnijeg sporta na planetu.

Za navijače, kao i za romantike koji su pohitali zaljubiti se u senzacionalni start malog i praktično anonimnog kluba, sve ovo možda izgleda lijepo i pozitivno kada se baci pogled na tablicu, ali takve bajke obično nemaju nikakvu dugoročnu odgovornost iza sebe. Onog trenutka kad se pojave neke nove restrikcije, Mendesova će karavana će krenuti negdje dalje, a iza njih će ostati samo isprostituirana povijest klubova kojima je tek u zamjenu za besramno bogaćenje pojedinaca odgovornih za uništenje sporta poklonjeno malo slave. Pitanje je onda s koliko naručenih kutija pizze to mogu ublažiti, i mogu li uopće.