Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Faraon u crvenom

Mohamed Salah iz drugog je pokušaja postao velika zvijezda u Premier ligi

Zadnja izmjena: 3. siječnja 2018. Profimedia

U židovskoj svetoj knjizi Tori jedan od ključnih detalja predstavlja oslobođenje Židova iz egipatskog ropstva.

Prema njemu, Bog je poslao Mojsija i njegova brata Arona kod faraona kako bi oslobodio brojne pripadnike izraelskog naroda, kojeg je faraon po naputku svojih savjetnika porobio kako bi teškim radom potpomagali ekonomski rast. Faraon je bio neumoljiv karakter, koji ne samo da je izrazito držao do svoje funkcije, već je s vremenom počeo sve više stremiti odbacivanju ljudskih karakteristika kako bi dokazao da je on zapravo božanstvo; u tome je išao toliko daleko da je poskrivećki vršio nuždu u rano jutro na obalama rijeke Nil, smatrajući čak i biološke potrebe znakom svoje ljudske slabosti.

Iako je Egipat zbog njegove tvrdoglavosti snašao strašan niz prokletstava poznatijih kao ‘Deset egipatskih zala’, faraon nije popuštao. Nije mu u tom trenutku bio bitan ni ekonomski faktor gubitka silne besplatne radne snage, već samo ideja da bi prihvaćanjem da postoji netko iznad njega izgubio svoj tobožnji božanski status. Na kraju je ipak popustio, ali tek nakon što su te božje intervencije gotovo uništile njegov vlastiti narod.

Egipat danas ima svog novog faraona, barem što se nogometnog miljea tiče. Reprezentacija se plasirala na svoje prvo Svjetsko prvenstvo od 1990.; zvijezda Mohameda Salaha (32 gola u 56 nastupa) sada je ondje visoko iznad svih ostalih i najveći je zalog nadi da Faraoni u skupini s Rusijom, Urugvajem i Saudijskom Arabijom neće biti samo prolaznici.

U dinamičnom Klopppovu sustavu Salah uspijeva prikriti svoje mane i naglasiti vrline

Za Salaha godina koju smo upravo ispratili teško da je mogla biti bolja, ali – za razliku od faraona iz Tore – Salah je svoju titulu zavrijedio upravo zbog toga što nije pokleknuo čestoj nuspojavi probijanja na velikoj sceni – takozvanom ‘kompleksu Boga’.

Ne treba ni u egipatskom nogometu dugo tražiti primjer za to; kada je Ronald Koeman u Ajaxu trenirao čuvenog Ahmeda Hossama, poznatijeg kao Mido, imao je izjavu je da je u Egiptu on “kao božanstvo”. Problem je bio što je u to vjerovao i sam igrač, držeći da je samokritika i prihvaćanje hijerarhije u momčadi tek znak slabosti, pa je njegova svojevremeno izrazito obećavajuća karijera ostala itekako nedorečena.

Izlazak iz Egipta

Salah je sasvim drugačiji tip. U životu je generalno bitno znati svoje trenutačne limite, kako bismo što efikasnije mogli locirati vlastite manjkavosti i raditi na njima. Naravno, u određenoj mjeri i do određenog trenutka mnoštvo će sportaša napredovati zbog čistog talenta, osobito u formativnim godinama. Ali rijetko je tko svoj čisti talent pretočio u vrhunsku karijeru bez da je paralelno radio na svojim manama. Problem često bude i to što mnogi ne znaju odvojiti samopouzdanje od samodopadnosti, pa ih to odvede u potpuno krivom smjeru.

Po svom je osobnom priznanju Salah od samog početka razmišljao samo kako biti drugačiji, posebniji od drugih nogometaša svoje dobi. Vjerojatno je velikim dijelom to bilo vođeno strahom od neuspjeha, bojazni da će sva njegova odricanja – od škole do gotovo petosatnih putovanja na treninge iz rodnog Basoyuna do Kaira, gdje je kao tinejdžer potpisao za El Mokawloon – na kraju biti uzaludna.

Samoafirmacija u vlastitoj glavi donekle mu je stigla tek kada je na Olimpijskim igrama 2012. u Engleskoj kao 19-godišnjak golovima odveo reprezentaciju Egipta do četvrtfinala.

Nešto ranije te godine, u veljači, Egipat je potresla tragedija na stadionu u Port Saidu, kada je u sukobima navijača na derbiju između Al Masryja i Al Ahlyja smrtno stradalo 74 ljudi, a više od 500 ih je ozlijeđeno. Salah je, srećom, bio poprilično etabliran produkt tamošnjeg nogometa, pa je naknadni dekret kojim je vlast nakon tog masakra suspendirala prvenstvo na čak dvije godine bila samo katalizator njegova neminovnog odlaska u Europu.

Upravo u tim trenucima mladi igrači budu najskloniji pucanju. Odlazak u elitni nogomet znači kudikamo veći teret pritiska, pritom lišen onog tepanja i povlađivanja s ulogom ‘prvog u selu’. Zadnji u gradu ni u ovom slučaju nitko ne želi biti, pogotovo kada bi, s obzirom na tadašnju situaciju u egipatskom nogometu, povratak kući u slučaju neuspjeha značio i kraj karijere.

Međutim, jedino što je Salahu predstavljalo šok je činjenica da je u Baselu – koji ga je angažirao nakon što je u prijateljskoj utakmici između egipatske olimpijske selekcije i Basela u jednom poluvremenu zabio dva gola – imao čak 15 sati dnevno slobodnog vremena. Možda bi netko drugi, koji je po prvi put zaista ostao sam i to na drugom kontinentu izmaknuo kontroli, ali Mo je svoje slobodno vrijeme i dalje trošio na misao kako može postati posebniji, odnosno bolji.

Engleska, Italija, Engleska

I postajao je; aklimatiziran na kudikamo brži i kompleksniji nogomet, Salah je svoju vrijednost dokazao i na toj stepenici. Golovi u polufinalu Europske lige protiv Chelseaja 2013. natjerali su Josea Mourinha da ga pola godine kasnije dovede na Stamford Bridge.

Mogao je tada Salah, baš kao i Mido, smatrati da su mu svi osim njega krivi za činjenicu da je Mourinho ispred njega zbog konfiguracije igre stavljao ne samo Williana i Edena Hazarda, nego i defenzivnije orijentiranog Ramiresa. Mogao je možda čak i opravdano prigovoriti na ništavnu minutažu, koja na Stamford Bridgeu nije dosegnula ni protuvrijednost 10 punih utakmica, ali nije. Odlučio je tek da mu treba prostora u kojem može iznova učiti minimalizirati svoje nedostatke, tražeći da mu se omogući transfer. Napustio je London s etiketom dečka preslabog za Premier ligu, s omjerom nedostataka i prednosti u igri previše izjednačenim za ukus previše egzaktnog Mourinha. Ipak, ni dan-danas Salah neće reći jednu ružnu riječ o tom razdoblju, ističući pritom da je i ondje napredovao u profesionalnom smislu.

Strpljenje i učenje, pogotovo ako ono dođe kao proizvod samosvijesti, najveće su vrline uz talent. U Romi je Luciano Spalletti, slično kao i sada u Interu, naučio uspješno sakrivati mane svojim igračima i usput im potencirati prednosti. Sam je Salah u više navrata hvalio Spallettijevo strpljenje tijekom vremena u Romi, predstavivši ga kao čovjeka koji bi i umoran ostajao dulje, samo kako bi svoje igrače uputio kako mogu postati ono što je sam Mo oduvijek sanjao – bolji i posebniji. U Rimu je naučio, slično kao i naš Ivan Perišić, kako popraviti svoju defenzivu uz pojačavanje svoje eksplozivnosti te razvoj donošenja odluka, čime je stvorio preduvjet za ulazak u veliki broj prigoda i u konačnici zabijanje dobrog dijela njih, makar ga je s vremena na vrijeme pratila kriza realizacije.

Nakon dvije i pol godine u Italiji (najprije u Fiorentini, pa u Romi), Salah se uz nemalu pompu prošlog ljeta vratio u Premier ligu, i to u transferu kojim je Liverpool s inicijalna 42 milijuna funti (s bonusima i 50) nadmašio svoju dotad rekordnu odštetu, onu plaćenu za Andyja Carrolla 2011. I ubrzo je počeo dokazivati da mu je itekako mjesto ondje.

Najefikasniji igrač lige

U Liverpoolu Salah uglavnom igra na poziciji krilnog napadača; u 29 nastupa u svim natjecanjima zabio je 23 gola i tome dodao osam asistencija. Njegove brojke u prvenstvu sasvim su usporedive i s onima koje ima prvi strijelac lige Harry Kane. Od njega je zabio gol manje (17, prema Kaneovih 18) i uputio tek tri udarca manje, ali je s 62 posto iskorištenih prilika praktički najefikasniji igrač lige.

Mo Salah još uvijek ima primjetnih mana u svojoj igri. Još uvijek se čini tehnički nedovoljno ispolirano s loptom u nogama i na trenutke djeluje kao one-trick-pony u potpunosti ovisan o svojoj eksplozivnosti, ali u dinamičnom sustavu Jürgena Kloppa te mane uspijeva prikriti i naglasiti svoje vrline.

Time je uspio u onome što je htio i na čemu je radio, postati poseban. A moglo bi se reći da je tome najviše pridonijeli upravo njegov realni pristup procjeni svojih mogućnosti i svijest o vlastitim ljudskim slabostima, koji su ga kroz dosadašnju karijeru držali čvrsto na zemlji, spremnim učiti u svakoj prilici.

Ne propusti top članke