Felix u raskoraku

Zašto je najtalentiraniji Atléticov igrač poslan na posudbu u Chelsea? Komplicirano je

Zadnja izmjena: 12. siječnja 2023.

João Félix je mlad. João Félix je talentiran. Prije tri godine proglašen je najboljim mladim igračem Europe i postao najskuplji nogometaš u povijesti trećeg najvećeg kluba u Španjolskoj. Standardni je član jedne od najjačih svjetskih reprezentacija. Pred njim su najbolje igračke godine. Uspio je stvoriti karijeru u jednoj od najkompetitivnijih industrija na svijetu i materijalno se osigurati do starosti. Život je dobar, a budućnost, čini se, uzbudljiva. Mogućnosti su nebrojene.

Pa ipak. Teško je ignorirati taj “pak”; tu pauzu, taj znak upitnika pokraj njegova imena. Sumnju koja ga prati otkako je iz Benfice otišao u La Ligu i ondje trebao biti dečko koji će podići plafon — Atléticov odgovor Viníciusima Júniorima i Kylianima Mbappéima ovog svijeta.

U suvremenom nogometu talent nikada nije samo talent; kad tržište od vas napravi robu s cijenom većom od 100 milijuna eura, očekuje se da mijenjate paradigme. Félixov transfer u Chelsea najlakše je razumjeti, čini se, iz tog kuta. Da, Chelseajeva kadrovska i sportska politika u eri nakon Romana Abramoviča djeluje bezglavo i čini se da se dobrim dijelom svodi na to da Todd Boehly baca špagete gledajući što će se od njih zalijepiti na zid. Da, Diego Simeone nije primarno poznat po razvijanju napadačkog talenta.

Ali Félixova selidba na Stamford Bridge indikativna je za njega kao igrača jer sugerira višeznačje kod svih upletenih: Chelsea ga želi (transfer), ali ne dugoročno (posudba), Atlético ga želi (produljio mu je ugovor do 2027.), ali i ne želi (pustio ga je usred sezone). João Félix istovremeno je pobjednik i žrtva velike nogometne igre razmjene. Dovoljno dobar i talentiran da se od njega očekuju najviše stvari, ali (još uvijek) ne dovoljno briljantan da ušutka botove i ratnike za tipkovnicama. U procijepu između potencijalne i kinetičke energije.

Kako god njegova epizoda na Stamford Bridgeu završi, Simeone će imati istu dvojbu sa svojim najtalentiranijim igračem

Naravno, takav dojam govori više o percepiji i notorno varljivoj optici nogometa s vrha svjetske piramide nego o Félixovu talentu. Priča je, uostalom, relativna, a očekivanja su ogromna. Atlético nije srušio svoj transfer rekord kako bi potpisao vrlo dobrog ofenzivca nego da bi dugoročno pokušao ostati u konkurenciji s Barcelonom i Real Madridom, slavnijim i bogatijim klubovima kojima je postao konkurentan isključivo zbog Simeonove briljantne sposobnosti cijeđenja posljednjeg atoma snage iz kolektiva svoje momčadi. U trenu kad je Antoine Griezmann kao dotadašnja prva napadačka zvijezda momčadi napustio klub, Félix je trebao biti budućnost crveno-bijelih. Atléticov Lionel Messi ili Cristiano Ronaldo.

Je li fer valorizirati ga prema tim gotovo nedokučivim standardima? Vjerojatno nije, ali tu se i nalazi fundamentalni problem njegove dosadašnje karijere. U tri godine otkako je u Madridu postao je globalno poznat kao veliki neiskorišteni resurs španjolskog i europskog nogometa. Silno talentirani klinac koji se morao prilagoditi Simeonovu surovom sustavu i maksimalno žrtvovati za njegov ratnički kolektiv. O tome je li to baš tako (skeptičan sam, ali to je tema za neku drugu prigodu) dalo bi se raspravljati, ali nema sumnje da je njegova reputacija trpjela zbog toga.

Teorija i praksa

João Félix je od početka prošle sezone u La Ligi zabio ili asistirao svakih 101 minutu na terenu. Bolji od njega u istom periodu samo su Karim Benzema i Ousmane Dembélé. Jedan je aktualna Zlatna lopta i vođa europskog klupskog prvaka, drugi je, pa… Ousmane Dembélé. Još jedan nogometaš koji je koštao kao blago Sierra Madre i koji se mučio s ispunjenjem vlastitog potencijala zbog kombinacije loše sreće s ozljedama i nekompatibilnosti s momčadskim stilom igre. Ono što želim reći je: nije li nepošteno trećem najboljem ofenzivnog igraču španjolske lige spočitavati da nije opravdao očekivanja? Vinícius Júnior, čija je zvijezda u usponu i kome bi malo tko danas uputio takav prigovor, zabija ili asistira svakih 114 minuta u istom periodu, recimo.

Zašto onda Chelsea? I zašto ostaje taj upitnik, ta sjena sumnje iznad njegova nesumnjivo ogromnog potencijala?

Odgovor se možda nalazi u generalizaciji, možda čak i u filozofskom aksiomu koji vrijedi za sve profesionalne igrače. Nogomet je momčadski sport. Igrači nisu apsolutne vrijednosti — oni vrijede samo onoliko koliko pridonose momčadi. Félix je u posljednje tri i pol godine u Španjolskoj dovoljno puta manifestirao svoj talent da zadrži vjeru drugih, ali nedovoljno da opravda ogromna očekivanja uzrokovana jednim od najskupljih transfera svih vremena. Odgovor nije onako jednostavan kao što bi neki voljeli misliti: Simeone je tijekom godina u svoju momčad vrlo pažljivo i uspješno integrirao talentirane napadače poput Griezmanna, Luisa Suáreza ili Diega Coste, ali teško je oteti se dojmu da postoji određeni kratki spoj između Félixovih instinkata i logike unutar koje funkcionira Atlético.

Kao što je i sam rekao za The Players’s Tribune, João Félix nije golgeter poput Erlinga Haalanda ili Mbappéa. Nije niti krilo poput Dembéléa. On voli loptu u noge, ne u prostor, igra s instinktom desetke i kretanjem devetke. U vremenu kad je hibridnost postala ključna riječ za svakog vrhunskog igrača, Portugalac nudi nekoliko rješenja za gotovo svaki problem u napadačkim fazama igre.

Međutim, Atlético je momčad, unatoč stilskim vježbama iz sezone 2020./21. (tijekom koje je prvi put pod Simeoneom imala više od 50 posto posjeda po utakmici), i dalje odana cholismu — agresivnom kolektivizmu koji protutežu Barceloni i Real Madridu pronalazi u čvrstini i organizaciji. Simeone je i dalje prva zvijezda kluba, a njegov pristup i dalje prioritizira sigurnost i preživljavanje.

To stvara konflikt između Félixa i Simeoneovih ideja, u teoriji i praksi. Atlético je iznimka kada su u pitanju klubovi s vrha europske piramide; u oštroj suprotnosti od trendova koje predvode Manchester City, Barcelona, PSG i Bayern, Cholova momčad u prosjeku postaje puno defenzivnija kada vodi. U sezoni 2021./22., kad je Atlético branio naslov španjolskog prvaka, postotak posjeda padao bi mu s 54 (kada gubi) na 44 posto (kada vodi). Kad João Félix najviše želi loptu, najbliže suparničkom golu (kada suparnik gubi i u teoriji je skloniji otvoriti se), njegova momčad želi loptu manje i pozicionira se dalje od suprotnog gola.

Riječ je o sustavnom procijepu, dugoročnom problemu koji je neko vrijeme krpao samo Félixov talent. Međutim, s takvim procijepom između forme i funkcije, takvom fundamentalnom pogreškom u postavkama, teško je stvoriti sistem koji se dugoročno može nositi s najjačima.

Sve to ne nudi uvjerljivo objašnjenje za posudbu na Stamford Bridge, gdje bi se njegove vještine trebale naći u nešto povoljnijem okruženju. No, kako god njegova epizoda ondje završi, Simeone će imati istu dvojbu sa svojim najtalentiranijim igračem: Félix je fino uštimani Ferrari u Cholovu demolition derbyju. U međuvremenu mu ostaje utjeha u činjenici da je mlad, talentiran i beskrajno uspješan. Na kraju, sve je stvar percepcije.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.