Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Fellainijev paradoks

S čupavcem United izgleda lošije, ali pobjeđuje

Zadnja izmjena: 13. svibnja 2017. Profimedia

Pokušajte na trenutak zatvoriti oči i zamisliti da živimo u alternativnoj stvarnosti u kojoj se vrhunski treneri, što je bez ikakve sumnje Jose Mourinho, ne koriste jeftinim populizmom i u kojem svoje sugovornike i navijače ne tretiraju kao lakovjerne budale.

U kojemu o činjenicama govore samo onakvima kakve zaista jesu.

Ako ste navijač Manchester Uniteda, to ne bi bio svijet kakvog danas poznajete. Jer, ako bi Mourinho zaista govorio samo istinu i stvarno izgovorio ono što je rekao u srijedu – da je nakon pobjede od 1-0 u Vigu revanš s Celtom u polufinalu Europske lige najveća utakmica u povijesti kluba – značilo bi to automatski i da u vitrinama Old Trafforda nedostaju neki vrlo važni pehari i da su povijesne klupske knjige mnogo tanje nego što u stvarnom svijetu jesu. Nakon četvrtka i plasmana Uniteda u finale drugorazrednog europskog natjecanja, logikom stvari bi taj paralelni univerzum postao bar za neko vrijeme još barem malo strašniji i mračniji.

Bio bi to svijet u kojemu se sinoć Marouane Fellaini potvrdio kao najvažniji nogometaš u povijesti Manchester Uniteda.

U međuvremenu, u stvarnom svijetu, Mourinhov Manchester United je u četvrtak odigrao još jednu sterilnu utakmicu, u kojoj su stvari rijetko išle onako kako bi trebale ići. U Vigu je United djelovao dobro, imao kontrolu nad utakmicom i revanš je valjda trebao biti pretvoren u formalnost, ali Manchester ove sezone jednostavno ne zna dovršiti protivnika i olakšati sebi život.

Naravno da je svoju riječ imala i Celta, čiji je Eduardo Berizzo pokušao raširiti zadnju liniju domaćih i maksimalno iskoristiti sve mane Unitedove panične obrane i zbunjeni vezni red. Njegov je plan dobrim dijelom funkcionirao, ali je na kraju pao na silnim promašajima i jeftino primljenom golu.

Samo se period od 15-ak minuta nakon gola može svrstati u Unitedove pozitivne momente u ovoj utakmici, ali i to što nisu sahranili suparnika onda kada su ga imali na srebrnom pladnju govori o karakteru ove momčadi. Kako je vrijeme prolazilo, nervoza je postajala veća, teret najveće utakmice ikada na leđima teži, i svako moguće uživanje u Unitedu opet je nestalo.

Sve podređeno finalu

I ne treba ovdje uopće lamentirati o opravdanosti pragmatičnog nogometa koji Mourinho često preferira i kakvom se okrenuo u drugom poluvremenu. Takvo što nikada nije ni bilo upitno – sve što donosi pobjede i trofeje, ma koliko nesavršeno bilo, dobro je i neupitno. Kada imate prednost i plasman u finale europskog natjecanja, onda ni atraktivnost, ni uzbudljivost, ni energičnost, ni dinamika igre nisu važni; nije važno ni tko je dominirao terenom, tko je kontrolirao posjed, tko je igrao dobro ili tko je igrao lijepo. Ništa nije važno osim finala i trofeja.

U Mourinhovoj alternativnoj stvarnosti sinoćnja utakmica zaista jest bila najvažnija u Unitedovoj povijesti, a divlji i neartikulirani Fellaini njegov ključni igrač

Međutim, nije United djelovao samo dosadno, usporeno, lijeno, negledljivo i pretjerano defenzivno, niti je to najveći problem. U četvrtak je Mourinho, u utakmici koju je sam brendirao kao najvažniju, dopustio prosječnom španjolskom ligašu da bude taj koji odlučuje i do samog kraja ima ključ u svojim rukama.

Dok je Zlatan Ibrahimović bio zdrav, izgledalo je da United ima samo plan A sa Šveđaninom kao završnom točkom. Zlatanova hospitalizacija takav je dojam samo potvrdila. United jest odigrao nekoliko dobrih utakmica bez njega, ali nije pokazao konstantnost ideje i plana; samo to da je s vremena na vrijeme improvizacijom i individualnim kvalitetom u stanju napraviti rezultat.

I upravo je činjenica da je Marouane Fellaini bio ključan za trijumf nad Celtom i prolazak u finale savršen pokazatelj paradoksa u kakav se pretvorila Unitedova sezona, ne samo zbog činjenice da se radi o igraču koji, u najmanju ruku, nije omiljen među Unitedovim navijačima.

Prije pet mjeseci, kosati i koščati Belgijac izviždan je kada je ulazio na teren u posljednjim sekundama utakmice protiv Spursa (1-0), i to nakon pomalo glupog raspleta kojemu je kumovao kod Evertona (penal za 1-1). Prije 20-ak dana njegovu glupost i isključenje protiv Manchester Cityja mnogi su okarakterizirali kao pozitivnu stvar, jer je trebala predstavljati kraj njegovog puta na Old Traffordu.

Mourinhovo korištenje Fellainija umjesto Michaela Carricka pored Andera Herrere u praksi je ove sezone gotovo po pravilu značilo i Unitedov gubitak kontrole u sredini terena. Belgijac pojavom stvara nešto što bismo mogli nazvati faktorom nelagode za suparnika u polju, ali, uz ogromnu potrošnju Herrere, momčad gubi na dinamici, nije u stanju kontrolirati tempo i postaje ranjivija. Usto Fellaini nema Carrickovu smirenost i iskustvo i događaju mu se stvari poput onih protiv Cityja ili Evertona koje na kraju mogu skupo koštati.

Mourinhov bizzaro svijet

Međutim, stvar je u tome da je Mourinho često, kao i sinoć, plesao po rubu, ali još uvijek nije skupo platio tu cijenu. I sasvim je moguće da ni neće.

Rizik s takvim limitiranim igračem možda je veliki, ali se pokazalo da se isplati. Iako je Belgijac možda unutra i zbog činjenice da su njegove dugačke noge najsvježije u ozljedama i umorom poharanoj svlačionici, paradoks na kojem Mourinho preživljava je taj da Manchester United s Fellainiijem izgleda lošije, ali pobjeđuje.

U zadnjih mjesec dana momčad je dobila četiri utakmice; Fellaini je startao u tri, dok je u četvrtoj, protiv Anderlechta, asistirao za odlučujući pogodak u produžetku. Uostalom, na Old Traffordu i dalje sezonu vide kao uspješnu, i to zahvaljujući Liga kupu – do čijeg su finala, između ostalog, došli i zahvaljujući Fellainijevom golu u polufinalu protiv Hulla – i prilici da Ligu prvaka dohvate u Stockholmu, opet zahvaljujući njemu.

Manchester United se u posljednjih mjesec dana – silom prilika, ali potpuno svjesno, logično i opravdano – pretvorio u momčad koja je zanemarila apsolutno sve kako bi ostvarila plasman u Ligu prvaka. To što je u drugorazrednoj Europskoj ligi imala sigurnosnu mrežu ispostavilo se kao savršen razvoj stvari. Mourinha više nije bilo briga za igru, za tradiciju, za prvenstvenu ljestvicu, za komentare, za sustav, za plan, za organizaciju, za ljepotu i dojam; važno je bilo samo po svaku cijenu doći do finala i prilike za osvajanje Europske lige te kroz zadnja vrata ući u Ligu prvaka i sezonu pretvoriti u uspješnu.

Ne postoje prošlost i povijest, nije sada važna ni budućnost; to je njegova alternativna stvarnost u kojoj sinoćnja utakmica zaista jest bila najvažnija u Unitedovoj povijesti, barem do Stockholma i finala koje sada može biti i potpuno drugačija priča.

U takvom stanju stvari i u tom univerzumu ključnu ulogu i morao je dobiti, i to potpuno slučajno, tako divlji i neartikulirani igrač kakav je Marouane Fellaini.

Ne propusti top članke