Istina, nije uspio presjeći ono dodavanje niti stići Viníciusa Júniora kad je ovaj zabio za 3:2, ali je svejedno djelovao kao čovjek na svom mjestu, pogotovo kada je prvo presjekao drugi pas i otvorio prostor za Phila Fodena, strijelca trećeg Cityjeva pogotka, ili kada je namjestio onu prigodu iz koje je Riyad Mahrez zveknuo vratnicu. Nije bila stvar samo u tome da on, Pep Guardiola i Manchester City spletom okolnosti nisu imali izbora; stvar je i da je izvan konteksta Fernandinho u jednoj tako velikoj i aktivnoj utakmici izgledao na svom mjestu, čak i izvan svoje pozicije. Zato mu i jest Pep nakon utakmice uputio posebnu zahvalu, naglasivši kako je “znao da će dobro odigrati”.

Fernandinho je kroz sve ove godine postao stabilna točka oko koje se nogomet mijenja, možda i nikad brže u povijesti. On je pritom i dalje uvijek održavao svoj tempo, sa svakim potezom odrađenim u pravo vrijeme, održavajući strukturu baš poput nekakvog ljudskog ljepila. On je majstor prepoznavanja situacija na terenu, ali i izvan njega. On savršeno važe okolnosti i onda kad bi mnogi pohitali u trenutku reagirati, on bi uvijek radije pričekao i strpljivo pokušavao predvidjeti okolnosti dva koraka unaprijed.

“Uvijek slušam, jer čak i u mojoj dobi možete i dalje napredovati — kako u utakmicama, tako i na treninzima”

Kada je još tamo 2013. stigao u City iz Šahtara s već navršenih 28 godina, mnogi su mu predbacivali da je svoje najbolje godine proveo ‘tamo negdje’ daleko, u neatraktivnom okruženju ukrajinske lige, iako je ondje osvojio šest titula prvaka, trofej osvajača Kupa UEFA, a i dogurao do četvrtfinala Lige prvaka, i to punih pet godina prije nego što će to uopće poći za rukom samom Cityju. On je sam odvagao trenutak kada je vrijeme za krenuti dalje, ne obazirući se na nametnute norme i očekivanja. U Donecku je naprosto bio sretan što je mogao uspješno obavljati svoj posao, i tek kada je osjetio da je to u potpunosti i doživio, odlučio je napraviti idući korak.

Ta priča o čekanju pravog trenutka dobra je i kao slikoviti prikaz njegove igre. Fernandinhova uloga nikad nije bila baš toliki izvor uzbuđenja, osobito u vrijeme kad je pozicija pivota u globalu prolazila kroz velike transformacije.

Koktel vještina

On nikad nije bio Andrea Pirlo, iako je svakako vrlo dobar metronom i dodavač, kao što nije bio ni ‘razbijač’ poput, primjerice, Javiera Mascherana. Nije bio prva asocijacija ni na odvažnog prijenosnika lopte, tipa koji će s njom u nogama jurnuti lomiti protivničke linije; u samom Cityju je po svom dolasku bio uparivan baš s onim koji je bio primjer takvog igrača, Yayom Touréom. I dok se Yaya vrlo brzo razišao s Guardiolom, Pep je za Fernandinha odmah po dolasku u klub izjavio da recept za titulu leži u ‘multipliciranju’ njega samog.

“Fernandinho može sve”, objasnio je tada Guardiola. “Krene u slobodan prostor i prije nego što ga ugleda, a ako trebate nekog da napravi korekciju ili krene u duel, vidi i to. Da momčad ima tri Fernandinha, bila bi prvak”.

Naravno, Pepov je City postao prvak i pomaknuo sve margine uspješnosti do neslućenih granica, između ostalog zahvaljujući baš i tom jednom Fernandinhu. Svi su ovi gorenavedeni velikani obilježili epohu zbog svoje jedne, savršene karakteristike koja ih je isticala među svima drugima. Fernandinho je, međutim, iskombinirao nekoliko krucijalnih vještina u jedan koktel, pri čemu niti jedna od njih nije bila toliko elitna, ali su na hrpi njegovoj igri davale elitnu dimenziju.

I tu dolazimo do razloga zbog čega je Ferni postao ne samo nezamjenjiv član Pepova Cityja, već i igrač koji se pretvorio u savršen kalup za njegov nogomet; on nikada nije prestao učiti i upijati, a kada je tijelo počelo kaskati za tim najvišim prohtjevima, onda je tu svoju odgovornost i inteligenciju pretočio u novu ambasadorsku ulogu, s namjerom da sve te vrijednosti i vještine prenese na one koji dolaze iza njega.

Nakon što je lani City podignuo trofej osvajača Carabao Cupa pobjedom nad Tottenhamom, Fernandinha je pohrlio potražiti Manel Estiarte, legendarni bivši vaterpolist kojeg je Pep još pri počecima uveo u stožer kao dodatni ‘most’ do svlačionice. Kad ga je pronašao, upalio je kameru da bi snimio video s njim, ljubeći ga pritom u glavu: “Pogledajte ovo; Wembley s kapetanom, mojim kapetanom”, vikao je na španjolskom Estiarte prije nego što će mu na engleskom poručiti da ga voli.

Visoko postavio letvicu

Za shvatiti zašto je čovjek koji je tu specifično zbog održavanja odnosa u svlačionici potražio baš Fernandinha treba otići par mjeseci ranije u prošlost.

Potkraj 2020. City je zapeo na osmom mjestu ljestvice; momčad se mučila nakon povratka na travnjake poslije pandemije, a u prvenstvu je u 12 odigranih kola do sredine prosinca imala svega pet pobjeda. Pep je očekivano bio frustriran, i znao je da treba ozbiljno razdrmati ekipu dok je to još bilo moguće. Međutim, umjesto da igrače sam poreda i kaže im što ih spada, menadžer je iskusno prepoznao možda dijelom neobičnu, ali vrlo efikasnu metodu.

Poslije jednog treninga s kojim nije bio zadovoljan potražio je Fernandinha — svog kapetana, ali i čovjeka kojem nije ni trebala vrpca oko ruke da bi imao povjerenje i autoritet nad svlačionicom. Uostalom, u pitanju je čovjek koji je sam montirao motivacijska videa složena od izjava i fotografija pokojnog Ayrtona Senne i puštao ih suigračima pred važne utakmice. Pep je znao da igračima treba prava packa baš jednog od njih, odnosno figure koja ne nosi pečat te formalne barijere, već netko tko iskreno pristupa suigračima kad god im treba pomoći. A u tom je trenutku trebalo pomoći svima.

Fernandinho je kasnije u ispovijesti za The Players’ Tribune objasnio kako je, nakon razgovora s Pepom, shvatio da je odgovornost na prenošenju tog sentimenta po kojem si u ekipi ili 100 posto, ili nisi uopće, upravo na njemu. Doduše, on je skromno naglasio kako vjeruje da je to više zbog specifične prirode kapetanske uloge u engleskoj nogometnoj kulturi. Ali Pep je, s druge strane, znao da Fernandinho ujedno utjelovljuje visoke standarde koje on traži od svojih igrača i zbog kojih bi bio najsretniji kada bi imao ne trojicu, nego 11 Fernandinha u sastavu.

Nakon što je ovaj odradio iskreni i direktni privatni sastanak sa suigračima, Cityjeva forma se dramatično podignula, toliko da je momčad nakon toga, s novom godinom, povezala rekordnih 13 uzastopnih ligaških pobjeda i na kraju osvojila titulu prvaka.

Fernandinho je visoko postavio letvicu na svim razinama, od igračkih do ljudskih. Bespogovorno je usvajao upute kada je, nakon one teške ozljede Aymerica Laportea, prinudno spušten na stopersku poziciju, i to sa 35 godina na plećima. Prvi je stajao u redu za pomagati mladim igračima, tvrdeći da mu “još uvijek u ušima odzvanjaju upute starijih suigrača u Atlético Paranaenseu” koji su mu davali savjete oko igre, ali i oko donošenja ispravnih životnih odluka. Ali najvažnija vrlina, ona koju može prenijeti svima nama, jest svijest da nikad ne treba prestati učiti.

“Pep mi je pomogao dodatno shvatiti igru”, govorio je jednom prigodom. “Ne samo kako ja igram, nego kako i momčad treba igrati, jer sam ja samo jedna komponenta. Uvijek slušam, jer čak i u mojoj dobi možete i dalje napredovati — kako u utakmicama, tako i na treninzima”.

Pisanje povijesti

Zato nije čudno da je Pep ostao podosta osupnut Fernandinhovom odlukom da krajem ove sezone nakon devet punih godina napušta Manchester. Guardiola u Ferniju prepoznaje isti onaj niz objedinjenih vrlina koje od igračkih postaju komplementarne i u transformaciji u ulogu trenera. Od razumijevanja ključnih odnosa igre i prostora, pa do međuljudskih odnosa i volje za stalnim razvijanjem i promišljanjem. Nije bila tajna da je i s njim htio raditi na isti način na koji je radio s Mikelom Artetom, igrom slučaja još jednim tihim, mudrim pivotom s velikim kapacitetima za daljnji razvoj.

No, ako smo se išta uvjerili prateći sjajnu Fernandinhovu karijeru, to je da on točno zna odabrati i trenutak i razlog za svoj idući potez. Uostalom, koliko god je on naučio od samog Pepa, smije se reći i to da je malo igrača od kojih je sam Pep povratno mogao učiti. Možda je i ta sposobnost donošenja odluka u pravo vrijeme i stajanja iza njih ono što Guardiolu najviše i opčinjava. Hoće li ih bogovi nogometa spojiti opet? Vjerojatno hoće, ali ne prije nego što Fernandinho odradi svoj posao do kraja, za početak ovaj u Manchesteru.

“Pišemo povijest ovdje, ha?”, odgovorio je raznježenom Estiarteu onog dana na Wembleyju. “Stigli smo u ove strane zemlje da ispišemo povijest i to nikad nećemo prestati raditi”.

Fernandinho je uvijek znao gdje mu je mjesto, a ono u nogometnoj povijesti — ma kako mu ovaj finalni pohod završio — ionako je odavno osvojio. Dalje je sve u njegovoj viziji, koja nas nikad dosad nije razočarala.