Filijala kod Rođe

Je li Rijeka u Dragovoljcu našla svoju Lokomotivu i je li to problem?

Zadnja izmjena: 17. siječnja 2022.

Na rubu zagrebačkog kvarta Trnsko stoji stadiončić od tobože par tisuća sjedećih mjesta, makar se čovjek ne bi zakleo da na onoj ‘glavnoj’ tribini, ispod trošnog limenog krova i oko nosivih željeznih stupova koji su istovremeno iritantni koliko i šarmantni, može stati više od nekoliko stotina duša. Doduše, sigurno je taj dojam podebljan činjenicom da na njega rijetko kada dođe i više od parsto gledatelja — onda kada se na njemu, za početak, uopće mogu i odigravati utakmice. U toj se konstrukciji krije onaj blagi šarm nogometne romantike, kada vam njegovi visoki reflektori služe kao orijentir dok skrećete ka stadionu kod benzinske postaje na Aveniji Dubrovnik.

Njegovo službeno ime sada glasi Stadion NŠC Stjepan Spajić, a točno iza te dotrajale tribine stoji i velika spomen-ploča s imenom i likom popularnog Rođe.

Postoji li netko tko nije čuo za njegov lik i djelo, a tvrdi da je ljubitelj domaće nogometne trivije, onda gotovo sigurno mulja. Stjepam Spajić nije samo bio alfa i omega Hrvatskog dragovoljca, već je tih 1990-ih bio i najživopisniji prikaz profila perifernih likova iz kronike hrvatske poslijeratne povijesti. Spajić je zapravo bivši kvartovski mesar i vlasnik lanca mesnica nazvanih baš Rođo, koji je u vihoru demokratskih promjena pohitao upasti u HDZ-ov osnivački vagon. To mu je donijelo i poveznicu s Franjom Tuđmanom, a onda, po inerciji, i određeni društveni status. Tu negdje otprilike i staje njegov ‘ozbiljan’ politički životopis, a sve nakon toga obilježeno je plejadom redikuloznih izjava i poteza, uglavnom iz pozicije prvog čovjeka kluba u čijim je prostorijama iznenada i preminuo krajem kolovoza 2004.

Iako je osnovan još 1975. pod nazivom NK Trnsko, a 1994. dobio današnje ime, Hrvatski dragovoljac živio je kroz njegov lik i djelo, a za ogromnu većinu ljudi izvan Sigeta i eventualno Trnskog, odnosno Trokuta, to je i dalje slučaj. Srećom, više nije na snazi Rođina ‘sportska politika’, ona vođena treš-nacionalističkim kičom koji se prekrasno sljubljivao s poznatim hrvatskim smislom za humor. Ljudi su tako kolektivno svršavali na njegove umotvorine kako će Dragovoljac “uvijek biti etnički čist klub”, u kojem, dok je on predsjednik, “neće igrati Srbi ni pederi”, dok “crnci jedino mogu ako su katolici”.

I ova se priča sada predstavlja kao romantični Rijekin pokušaj da spasi kultni prvoligaški klub, iako je time dodatno narušena regularnost natjecanja

Uspjeha s takvim pristupom nije imao puno, a pogotovo ne otkako su ga suci počeli ‘varati’ s njegovim novcem. Pola zemlje se davilo od smijeha dok je ljudima iz HNS-ove Disciplinske komisije objašnjavao kako je čakovečkom sucu Ivanu Katuši prvo dao 10.000 eura za “pošteno suđenje”, a onda je — nezadovoljan ‘uslugom’, pošto je Dragovoljac tada svejedno poražen od Slaven Belupa — te pare, eto, od Katuše tražio natrag. I dobio — jer bi Katuša, Rođinim riječima, “bio mrtav” da nije vratio lovu.

Da je to izgovorio pred nekakvim javnim auditorijem umjesto pred disciplincima, jamačno bi dobio standing ovation, baš kao onda kad su svi kolektivno smijehom ispraćali i optužnicu po kojoj je Rođo, zajedno s još jednom prijateljskom karikaturom zvanom Ljubo Ćesić Rojs, iz fonda Ministarstva obrane svojedobno izvlačio milijune kuna baš za sanaciju dugova u Dragovoljcu.

Ako mogu Dinamo i Loksa…

Nekako se uvijek činilo da je Rođo sam sebe vidio kao određeni društveni eksperiment; što se više trudio biti iskarikiraniji i redikulozniji, više su ga ljudi obožavali. Stoga je samo gurao svoju priču u sve veću krajnost, bivajući istovremeno tek još jedan od onih koji je na svoj način izvlačio korist za sebe samog. Dragovoljac je nakon njegove smrti 2004. i dalje nastavio živjeti ili životariti kroz njegov lik; doduše, ni tog ‘humora’ više nema, već samo dosadnih, zamornih kontroverzi.

“Dragovoljac neće izgubiti svoj prepoznatljivi štih”, bubnuo je nekidan Rođin nasljednik na poziciji klupskog predsjednika, Marinko Perić, kada je Indexu objašnjavao ideju po kojoj je sasvim normalno da mu, kao još uvijek prvoligaškom klubu, Rijeka šalje trenera i (zasad) sedmoricu igrača. Na putu za Siget su tako, osim dojučerašnjeg trenera Rijekinih juniora Dragana Tadića, i Mato Stanić, Ivan Smolčić — inače Hrvojev brat blizanac — Admir Bristrić, Matija Frigan, Niko Galešić, Roko Jurišić te Bernard Karrica.

Čudno je možda kako nitko gospodina Perića nije pretjerano ispitivao o ogromnim dugovanjima spram aktualnih igrača u Dragovoljcu, zbog čega se i događa egzodus igrača iz Sigeta. Slobodne papire su zasad dobili Benedik Mioč, Tomislav Valentić i Andrej Lukić, a prema kvartovskim izvještajima oni sigurno neće biti jedini koji bježe iz kluba prikovanog za dno prvoligaške ljestvice. No, kažu da stvari treba promatrati s vedrije strane, pa je i taj raspad sistema uzrokovan nesavjesnim poslovanjem izgleda tek poligon za novu ‘lijepu priču’, u kojoj Prva HNL dobiva, eto, i drugu filijalu.

“Znamo svi kako u HNL-u surađuju Dinamo i Lokomotiva”, ispalio je Perić mrtav-hladan. “Zašto mi ne bismo surađivali s Rijekom?”

Da, zašto ne bi?

Ne leži pritom glavni problem ni u Periću, čovjeku koji je još početkom sezone vikao kako je Dragovoljac spreman i za uzlet do Europe. Budalaštine koje priča samo su dimna zavjesa za njegov (ne)rad, čiji se rezultat očituje u Dragovoljčevoj statistici, koja je tragikomično porazna čak i u europskim okvirima. Sad kad je, također zbog nesposobnosti ljudi u klubu Dragovoljac ostao i bez igrača koji bi mogli barem održati tu mizernu razinu, Perić se tek uhvatio za jednu jedinu slamku spasa.

Ako mogu sestre Williams…

Problem je, međutim, Rijeka.

Damir Mišković je, s druge strane, uvijek bio poslovično suzdržan po pitanju suradnje Dinama i Lokomotive, izbjegavajući komentar na odnos koji je značajno utjecao i na njegov klub. Jasno je i zašto; osim njegovih izvršnih uloga u tijelima Hrvatskog nogometnog saveza, Mišković je i sam profitirao od suradnje s nekim od glavnih eksponenata bjesomučnog šaltanja igrača između dvaju zagrebačkih klubova, a onda i Rijeke.

Od šest Rijekinih najlukrativnijih prodaja u povijesti, tri su bile plod tih razmjena: osim apsolutnog rekordera Andreja Kramarića, tu su i Franko Andrijašević te Ivan Nevistić. Gledajući na hrpi, samo su njihovim transferima Riječani zaradili preko 16 milijuna eura; barem na papiru, jer je, s ozbirom na ‘vlasničke listove’ tih igrača, teško reći koliko se novca od tih odšteta zaista slilo u Rijekinu blagajnu. Koliko je stvar iskarikirana govori i to da su Jurišić i Karrica, sada obojica tek stigli natrag u Zagreb, nakon što su svojedobno proslijeđeni iz Dinama u Rijeku kao dio unosnijih transfera s Rujevice na Maksimir.

Mišković je, dakle, savršeno svjestan kako funkcionira i koliko je efikasan taj incestuozni projekt, koji je u 13 godina svog (prvoligaškog) postojanja praktički postao i temelj hrvatskog nogometa. Rijeka je u tom mehanizmu bila tek jedna od posuda u koju bi se prelijevalo po potrebi, ali s Dragovoljcem bi sada dobila svoju verziju iste priče, proširivši to polje djelovanja na dva ‘bliska’ kluba, svaki sa svojim filijalama. Matematika je onda stigla na razinu prvih razreda osnovne škole, s čak četiri od ukupno 10 klubova umreženih u više ili manje intenzivnoj suradnji.

Zato Perić tek ponavlja davnu mantru Tina Doličkog, sad već pokojnog Lokomotivina predsjednika — i nekadašnjeg člana Dinamova Izvršnog odbora — onu kako Dinamo i Lokomotiva zapravo smiju igrati Prvu ligu jer “i sestre Williams igraju finale Wimbledona”. Isto tako, ‘obrazloženja’ koja dolaze iz Rijeke, o tome kako je zapravo ova suradnja “po propisima” jer Smolčić nije kao ‘ilegalni’, sedmi igrač stigao na posudbu, već je dobio papire kako bi kao slobodan igrač potpisao ugovor s Dragovoljcem, strašno podsjećaju na ona legendarna izmotavanja kada bi Zdravko Mamić također mahao pravilnicima, dok je dogovarao pravo prvokupa onih koji bi kao ‘slobodni’ igrači prelazili iz Dinama u Loksu izvan kvote.

Farsa je podjednaka

I ova se priča sada predstavlja kao romantični Rijekin pokušaj da spasi kultni prvoligaški klub, iako je time dodatno narušena ionako srozana regularnost natjecanja, i to od kluba koji se bori za sam vrh ljestvice. Na isti su se način ljudi tome smijali kao što su se smijali i Spajiću; na isti način su to odobravali, kao što su zapravo odobravali i Rođino kupovanje sudaca i izvlačenje državne love za saniranje vlastitih dugova. I Mamić i Rođo su valjali redikulozne i ‘kontroverzne’ pošalice, nasmijavajući usput ne samo puk, nego i novinare i TV voditelje. I tu se nije ništa puno promijenilo, jedino što nema više ni tih loših viceva i lupetanja.

Mišković je samo onaj tip koji tiho kopira stvari koje mu mogu biti od koristi za poslovanje, bez trunka karizme kojom su ona dvojica oduševljavala i kupovala naklonost javnosti. Isto kao što se pravi blesav kada su u pitanju navijački incidenti na njegovom stadionu, tako se sada pravi blesav i kada šutke, u ime ‘dobre volje’, kopira Mamićev model filijale. Pritom još uvijek ima onih koji ne shvaćaju foru, koji će zapljeskati na dobroj ideji jer se time, eto, ipak spašava Dragovoljac, odnosno ona legenda o Rođi mesaru, ikoni koja je kupovala suce i namještala utakmice.

Za sucima se više ne trči s namjerom da vrate lovu za pošteno suđenje, dok se utakmice (valjda) više ne namještaju po pečenjarnicama i konobama, jer za to nema ni potrebe u ligi 10 s dvije filijale. To je danas jedina razlika između Rođina i Mamićeva, odnosno Miškovićeva HNL-a; farsa je podjednaka, samo je scenarij dosadniji.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.