Football Manager: Imitacija života

Kako legendarna simulacija povratno utječe na nogomet, fanove i igrače

Zadnja izmjena: 11. studenoga 2021.

Kad je u sinoć i službeno u prodaju puštena puna verzija legendarne simulacije Football Manager, bio je to i jubilarni 30. put da se to dogodilo. Prošlogodišnje izdanje oborilo je sve rekorde prodaje, čime je franšiza stigla na 35 milijuna prodanih primjeraka, a izdavač Sega očekuje kako će ove godine brojke i dodatno narasti.

Sve te brojke su, međutim, bile kompletno nestvarne dvojici braće iz Cheshirea blizu Liverpoola kada su još kasnih 1980-ih krenuli u razvijanje tada sumanute ideje o vlastitoj simulaciji.

Koncept zapravo nije bio revolucionaran, jer su Paul i Oliver Collyer već tada bili fascinirani videoigrom zvanom baš Football Manager koju je razradio izvjesni programer Kevin Toms, ali nedovoljno da doživi neki veći procvat. Djelovalo je kao da neće ni ovo Paulovo i Olivero izdanje otići daleko; od 20 specijaliziranih tvrtki kojima su predočili svoju ideju, njih je čak 18 u startu odbilo pomisao da se uključe u proizvodnju. No, srećom po nas sve, braća Collyer su bili uporni i taj trud im se konačno isplatio kada je londonska tvrtka Domark Software odlučila 1992. pogurati njihov rad i ispisati povijest, izdavši prvo izdanje Championship Managera. U međuvremenu su Collyeri postali osnivači kompanije Sports Interactive, a franšiza je 2005. nakon razlaza s prethodnim izdavačem, kompanijom Eidos Interactive, dobila ime koje i danas poznajemo, Football Manager.

Od dana kada su iz svoje obiteljske kuće zivkali ljude da doznaju detalje o engleskim prvoligašima i obilazili knjižare kako bi se dočepali međunarodnih časopisa s informacijama o stranim klubovima koje bi onda uvrštavali u bazu podataka, braća danas gledaju kako gotovo 1.500 ljudi posvećeno prati i unosi podatke iz čak 117 liga rasprostranjenih na pet kontinenata, sve kako bi što preciznije izradili podatke o preko 350.000 aktivnih profila — što igračkih, što pojedinaca iz stručnih stožera — koji su dio gotovo 100.000 klubova iz 50.000 gradova i sela.

Umjetnost je definitivno adekvatan opis, ali je to i dalje imitacija života, pritom onog koji je iz godine u godinu u sve toksičnijem okruženju

Ovo najnovije izdanje će biti jubilarno 20. koje ću osobno zaigrati. Doduše, legendarni Championship Manager 01/02 nije bila prva simulacija koju sam zaigrao iz tog žanra već Premier Manager 1999, ali kada sam jednom ušao u taj paralelni svijet, više iz njega nisam izlazio. Bespredmetno je pričati koliko sam tisuća sati u životu ostavio na tu igru i koliko je miševa plaćalo glavom zbog primljenih kasnih pogodaka ili propalih transfera, ali svakako je Football Manager utjecao na moje poimanje nogometa.

No, njegov je utjecaj itekako bio i globalnog dosega.

Pretakanje virtualnog u praktično

U međuvremenu sam, kroz ovih 20 godina i kroz razvoj same igre, shvaćao koliko je kompleksan put do strukture i uspjeha u nogometu. Primjerice, te 2002. zaista sam mislio kako je recept samo u tome da naprosto privoliš sve zvijezde na zalasku karijere — poput Gabriela Batistute, Antonija Contea, Roberta Jarnija i drugih koji su tada rado tada dolazili u HNL — i potrpaš ih sve na teren. Samo da bih se onda se čudio kako ekipu s prosječnom starosti od 35 godina u šesnaestini finala kupa iskontrira senjski Nehaj. Football Manager mi je pomagao da se upoznam sa specifičnosti pozicija, taktikom, ali i strukturom klubova kroz nove detalje koje su programeri i volonteri ubacivali iz godine u godinu.

Kako se širio utjecaj igre, tako su i klubovi, vječno u potrazi za skrivenim detaljima koji bi ih pogurali ispred konkurencije, koristili informacije iz opsežne baze podataka u videoigri s namjerom da ih implementiraju u svoj svakodnevni rad.

Everton je još 2008. potpisao službenu suradnju s igrom, a Prozone, jedna od najvećih globalnih tvrtki za praćenje performansa sportaša, svoju bazu podataka također vuče iz temelja koje je igra postavila. Ole Gunnar Solskjær je otvoreno pričao o tome kako mu je FM pomogao u tranziciji iz igračke u trenersku karijeru, iako će se zlobnici na to sigurno nadovezati pokojom humorističnom dosjetkom. I nisu to jedine priče iz profesionalnog svijeta o pretakanju virtualne realnosti u praktične svrhe; mnogi od aktera i dalje ne istupaju javno, bojeći se dinamike tržišta i reakcija konkurenata.

Football Manager je utjecao i na same igrače. Širenjem baze podataka mjesta više nisu dobivali samo oni najbolji i najpoznatiji, oni koji su imali dovoljno sreće da postanu profesionalci u elitnim ligama. Sve je više onih koji su, poput Aljoše Vojnovića, u virtualnoj stvarnosti proživjeli san da kao igrači dobiju prigodu otkupiti vlastiti ugovor i prijeći u najveće svjetske klubove. S tom golemom pop-kulturalnom težinom igre dolazi i izloženost koja seže dalje od zadovoljstva što ste njen dio; ona postaje poprilično praktičan medij za ambiciozne talente i njihove zastupnike, ne samo kao zalog za dodatnu motivaciju. To može, nažalost, imati i svoju negativnu pozadinu.

‘Savršena’ realnost

Ljudi zaduženi za izradu profila zaista rijetko griješe u svojim procjenama, pogotovo kada je riječ o lociranju budućih zvijezda. Jedna je anegdota vezana uz Alexa McLeisha iz perioda dok je vodio Rangers. Njemu je tada prišao sin i počeo drviti o nekom fantastičnom klincu iz Barcelonine B momčadi, pokušavajući ga nagovoriti da ga potraži u stvarnosti. No, stari Alex ga je otpilio, tvrdeći da nema pojma o kome govori. Pogađate, taj klinac je bio Lionel Messi.

Ali, nije svaki klinac Messi. U posljednjem pozdravu ponajvećem idolu moje virtualne menadžerske karijere, Maksimu Cigalku, istaknuo sam podatak kako svega 180 klinaca, od njih 1,5 milijuna koji prođu omladinske pogone engleskih klubova, uspije doći do profesionalne razine. A i onda im nitko ne garantira lukrativne ugovore i bogatstvo, dapače. Cigalko je bio jedna od najvećih zvijezda u povijesti franšize, ali on sam od toga nije imao ništa, pa čak ni ozbiljnu karijeru u stvarnosti. Štoviše, kada je naknadno shvatio što je od njega napravio tadašnji FM-ov skaut za Bjelorusiju Anton Putilo, samo je upao u još veću depresiju.

“Naravno, jako je puno psihološkog pritiska u profesionalnom sportu”, priča mi Anthony Gulin, australski Hrvat koji već dugi niz godina za Football Manager obnaša dužnost hrvatskog head researchera. “Naš je posao formirati utemeljena mišljenja o igračima na temelju praćenja njihovih nastupa ili medijskih osvrta. Ta mišljenja svakako mogu utjecati na stvarne događaje, pogotovo jer, nažalost, nisu ni svi medijski napisi istiniti, i to je loša strana ciljanja na što veću realnost.”

Iako mu to nije full-time posao, Anthony je u 13 godina, otkako je Sports Interactive odlučio započeti aktivno i detaljno obrađivanje podataka o hrvatskom nogometu, dao posljednju riječ o niz profila naših najvećih talenata. Nisu baš svi na kraju postali zvijezde kakve su ljudi očekivali da hoće, dapače; neka od tih imena su nam svima poznata, ali nije poanta ove priče dodatno podsjećati ili stigmatizirati pojedince. S druge strane shvaćanjem kako ta ‘savršena’ realnost igre utječe na stvarne događaje i stvarne ljude, pogotovo talente u tako fragilnoj dobi, može pomoći da skinemo dio pritiska, ali i stigme neuspjeha.

FM ima problem

Gulin je na čelu grupe ‘skauta’ koji profiliraju hrvatske igrače, a koji su većinom međusobno stupili u kontakt i započeli suradnju preko raznoraznih foruma posvećenih Football Manageru. Hrvatska jest malo tržište, ali s takvim priljevom talenata ima jako velik fokus u igri. On sam tvrdi kako im se nije baš puno igrača javljalo oko svojih profila, ali kako isto tako nije rijetkost da im baš treneri daju ruku, onako neformalno.

“Kroz godine smo posebni naglasak stavljali na razvoj mentalnih atributa kod mladih igrača”, objašnjava mi. “Neki igrači, poput Nikole Vlašića, od starta su svrstani među one s visokom razinom profesionalnosti i odlučnosti. Drugi bi — poput, primjerice, Ante Ćorića — imali fiksno visoku razinu tehničke sposobnosti, ali ipak manji fokus koji bi ih u konačnici odveo do, pa, slave.”

Stipe Plazibat nikad nije bio svrstan među najveće talente hrvatskog nogometa, ali je bez obzira na to ipak ostvario profesionalnu karijeru. O njemu sam pisao u trenutku kada je u stvarnosti u dresu singapurskog Home Uniteda ostvarivao brojke kakve je u igri obično imao Cigalko. U jednom trenutku njegove karijere od njega su, po broju postignutih golova u kalendarskoj godini, na čitavom svijetu bolja bila samo trojica igrača, uključujući Messija i Cristiana Ronalda. Međutim, Plazibatov put najbolje govori o tome koliko je težak put do bilo kakve karijere.

“Nekada sam igrao Football Manager, ali već sedam-osam godina ne stižem”, kaže Stipe. Jasno, i on ima svoj profil u igri, kaže da su ga s time zapravo upoznali mlađi suigrači. “Znali bi mi prilaziti ovi mulci koji aktivnije igraju, pa bi bacili neki komentar, uglavnom bi to bilo pozitivno. Generalno te sve simulacije jesu odlične za podizanje sportske kulture i davanje prostora igračima poput mene, nama iz manjih liga. Lijepo je vidjeti vlastiti lik i djelo u nečemu što je toliko dostupno širokim masama, bez obzira na to kakav taj profil bio.”

No, Plazibat naglašava kako po njemu Football Manager ima problem.

“S druge strane, neke stvari se previše pojednostavljuju. Ljudi zbog toga misle da znaju puno više nego što zapravo znaju i na temelju toga formiraju svoje definitivno mišljenje”.

Tu se vraćamo i na možda i glavni problem; realizam i detalji u igri rastu iz godine u godinu, ali resursi — pogotovo za sredine koje nisu najelitnije i najkomercijalnije — i dalje nisu idealni. Čak i kada bi imali uvjete za detaljno praćenje svakog mladog igrača, s nekolicinom fanatika koji taj posao odrađuju volonterski jednostavno nemate prostora ući u ono najvažnije, a to je njihova osobnost, pozadina i ponašanje: ono što igrača čini osobom, a ne samo personificiranim spojem talenata koji se mogu, da ne kažem moraju, unovčiti.

Ono za što nema ocjene

Gulin tvrdi kako nisu imali neugodnosti vezane uz profile igrača koje izrađuju, ali se prisjeća kritika koje je hrvatski tim dobio iz Engleske nakon transfera Luke Modrića iz Dinama u Tottenham. Tvrdili su da je njegov current ability previsok za nekoga tko dolazi iz HNL-a, ali su Gulin i tim ostali čvrsti u odluci da je on adekvatan za igračeve sposobnosti: “To je bila možda i najhrabrija odluka iza koje smo stali”, kaže. Iskreno tvrdi i kako smatra da su u ranoj fazi karijere podcijenili Marcela Brozovića i njegove šanse za uspjeh, ponajviše baš zbog silnih priča o tome kako nema potreban mindset za uspjeh na visokoj razini.

Najvažnije od svega, Gulin ističe tu najveću prepreku za njega i suradnike. Trenutačno svoje polje interesa domaći tim dodatno širi na mlade kategorije, čije bi ocjene dosad ipak, mimo najvećih talenata, generirala sama igra na temelju nekih srednjih vrijednosti.

“Konzistentnost i karakterne osobine su nešto što je najizglednije da će ostati prazno u profilima”, naglašava Gulin. “Naprosto i dalje ne možemo prikupiti dovoljno objektivnih informacija o njihovu ponašanju i karakteru, barem ne dok ne dođu do seniorskog nivoa”. Za mnoge je to već prekasno, iako mi napominje kako su preko Sports Interactivea prisustvovali nizu zanimljivih konferencija, poput one u Manchester Cityju na kojem ih je klub pobliže upoznao sa svojim sustavom skautiranja mladih igrača. U stvarnosti on podrazumijeva i brojne razgovore s igračima koje klubovi planiraju dovesti, kao i s njihovim obiteljima. “Na kraju je rad na igri i dalje donekle ona priča o tome kako život imitira umjetnost, i obrnuto”, slikovito poentira Gulin.

Umjetnost je definitivno adekvatan opis svega ovoga što su braća Collyer stvorili u ovih 30 godina, ali je to i dalje imitacija života, pritom onog koji je iz godine u godinu u sve toksičnijem okruženju.

Prije mjesec dana u javnost je dospjela priča o Mohamedu Ihattarenu, 19-godišnjem Juventusovu talentu koji je trenutno na posudbi u Sampdoriji. Inače produkt PSV-ove akademije, Ihattaren je za njihovu seniorsku momčad debitirao sa 16 godina, ubilježivši 74 nastupa za PSV prije nego što je ovog ljeta prešao u Juventus. Očekivano, Football Manager ga je kao wonderkida uvrstio još 2019., baš one godine kada mu je umro otac. Za takve stvari ne postoji ‘ocjena’, kao ni za činjenicu da je zbog depresije, čiji je okidač bio baš taj tragični događaj, Mohamed sada na pragu prekida karijere, nespreman na suočavanje s prohtjevima profesionalnog nogometa. Reakcija medija je bila takva da su ga, gotovo posprdno, nazvali “Duhom iz Utrechta” nakon informacije da se ne nikome javlja na pozive.

Igrači nisu tek brojke

Pritom je i dalje najbliže otvaranju pitanja mentalnog zdravlja u igri isključivo (rijetka) pojava pri kojoj igrači traže dozvolu za izbivanje iz kluba i povratak kući uslijed neuspjele adaptacije na novu sredinu. Koliko god to bilo loše, iz perspektive proizvoda kojem je cilj oboriti rekorde prodaje njegovi programeri naprosto ne žele dodati još jedan ‘nasumični’ faktor koji utječe na kvalitetu izvedbe momčadi koju preuzmete. Koliko god da je igra pokrila niz trendova, ipak joj je cilj barem dijelom olakšati igraču postizanje rezultata u nekom prihvatljivom obliku.

Problem je taj što, kao i u stvarnosti, ignoriranje apstrahira problematiku mentalnog zdravlja kod nogometaša tako što će nam i dalje biti sasvim prirodno, ma koliko to bilo frustrirajuće, da nam najbolji igrač izbiva na šest mjeseci zbog neke teže mehaničke ozljede, poput loma noge. Ali kada je riječ o mentalnom zdravlju, tu ono postaje sasvim apstraktni, pa i nepostojeći pojam. Ili onaj koji se mora ‘riješiti’ podebljanim ugovorom.

Jasno, kako vidimo i u praktičnom smislu, taj faktor pri razvoju same igre nije lako oblikovati, ali nije rješenje ni da se on sasvim izopći iz računice, pogotovo u periodu kada je pandemija dodatno podebljala nogometnu stratifikaciju između bogatih i siromašnih. U nedavnom istraživanju britanskog ITV Newsa čak 88 posto igrača mlađih od 23 godine koji su ostali bez ugovora u 92 najbolje rangirana engleska kluba prijavili su osjećaj anksioznosti i depresije uslijed takvog razvoja situacije. Velika je šansa da svi imaju profil u Football Manageru; neki su možda u jednom trenutku bili i na nekom od popisa najvećih talenata. Ogromnu većinu takvih jednostavno zaboravimo, kao i priče koje se kriju iza njih.

Za tako ‘progresivnu’ igru kakva je FM, takav ozbiljan nedostatak samo šalje krivu poruku generacijama njenih sljedbenika. Football Manager nas je kroz godine zaista naučio koliko se u nogometu jako puno toga može kvantificirati i povezati u cjelinu, ali njen je najveći nedostatak ujedno i onaj naočitiji.

Igrači nisu tek brojke od jedan do 20, zbog kojih ih nerijetko mjerimo samo po konačnom ishodu njihovih karijera.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.