Pogledajte pobliže ta lica i bit će vam jasno: ovi ljudi i ova djeca sinoć su navijali za svoje i vrlo emotivno proživljavali utakmicu.
Zastava, doduše, nije marokanska i u publici se nije mogao naći gotovo nijedan marokanski dres, šal ili neko drugo navijačko obilježje, ali to je zato što ovi ljudi žive od danas do sutra; oni nemaju mnogo, ne mogu putovati u inozemstvo i ne razmišljaju o brandingu nego o osnovnim životnim potrebama.
Među njih se ovih dana umiješao i nogomet. Ogromni uspjeh marokanske nogometne momčadi izazvao je veliko uzbuđenje diljem arapskog svijeta i dijaspore. Osim što je ogromna većina stadiona Al Bayt navijala za Maroko, polufinale s Francuskom masovno se gledalo u svim zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, kao i u raznim europskim gradovima.
Ovo su scene s općinskog stadiona u Rafahu, gradu smještenom u Pojasu Gaze na granici s Egiptom, čije stanovništo ogromnom većinom čine palestinske izbjeglice smještene u ogromnom izbjegličkom kampu. Kad se Izrael 1982. povukao sa Sinajskog poluotoka, središte grada Rafaha je sravnjeno sa zemljom, podijelljeno bodljikavom žicom na egipatski dio i onaj koji spada pod Gazu. Obitelji su ostale podijeljene, a mnogi su tada izgubili svoje domove. Izdvojeni od ostatka Palestine i pod upravom Hamasa, putovanje im je onemogućeno ili znatno otežano.
Palestinci ionako na Mundijalu podržavaju svoju arapsku braću, ali srca im je dodatno razgalio baš Maroko — ne samo svojim uspjesima u Kataru, nego pjesmom koju su ondje pjevali njegovi navijači, a koja se dotiče “voljene Palestine” te poimence Gaze i Rafaha.
