Vidio Jadon Sancho da Cristiano Ronaldo izvodi onu svoju rutinu s proslavom gola, pa krenuo i on nešto skakutati i lamatati rukama. Izgledalo je, doduše, malo nezgrapno i neobično, još pogotovo zato jer je mladac onda malo i zasmetao Kikiju u onom finalnom dijelu njegove koreografije, pa mu se ovaj praktično u uho izderao “Siiiiuuu!”, ali dobro sad, bilo je spontano.
Pola publike snimalo je scenu, pola se smiješilo ili smijalo, ali svi su — barem na toj tribini — bili sretni jer United je pobijedio Arsenal i, možda, dao nagovijestiti da ima nade za njega uz ovakve superheroje, ovakvog Batmana i Robina u timu.
Gledao to s druge tribine i Ralf Rangnick. On se nije smiješio. Umjesto toga, kombinirao je, poput Nika Praskatona.
Koreografirane proslave, mislio je u sebi, spadaju u koridu i umjetničko klizanje; ja želim koreografirati sinkronizirani gegenpressing, a hoću li to moći s ovakvim raspuštenim džiberima?
