Neki misle da bi utakmicu za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu trebalo ukinuti. Mi ne mislimo tako.
Prošli su put Hrvati ludo slavili nakon polufinala, a onda silno tugovali poslije finala. Proglašenje pobjednika u Rusiji bilo je depresivno, pomalo i mučno, a atmosferu nije uspjela značajnije podignuti ni nagrada za najboljeg igrača turnira dodijeljena Luki Modriću. Nije to uspijevala ni pokisla Kolinda, ma koliko pokušavala.
Ovaj put je sasvim suprotno: tuga je bila nakon polufinala, a nakon završne utakmice velika radost i slavlje. Prilika da se turnir završi ‘visokom notom’ bila je tu i Hrvatska ju je objeručke prihvatila. Pobjeda u toj utakmici podigla je moral igračima i navijačima, osvojena je i nekakva medalja i osjećaj je da možemo jasnije razabrati koliko je velik ovaj uspjeh nego da ove ‘majstorice’ nije ni bilo. S druge strane, iz marokanskog tabora ništa od toga ne bi mogli reći, iako su i oni zaslužili sve pohvale za nastup na ovom turniru.
Međutim, ove majstorice su često zabavne, velikim dijelom sigurno i zato što ne nose sa sobom toliko ‘sudbonosnu’ vrijednost kao knockout utakmice. Tako je bilo i sinoć: obje su se momčadi morale prilagoditi izostancima važnih igrača i zaigrati drugačije nego inače; Hrvatsku nam je posebno drago bilo vidjeti u ovakvom, ofenzivnijem izdanju, nakon što je tijekom turnira ostavila neki neodređeni dojam da je, usprkos divovskom rezultatu, nešto ostala dužna — a to ‘nešto’ moglo bi se možda nazvati naprosto “boljim nogometom”, onakvim kakav je jučer prikazala.
Uostalom, zašto bi se nogomet uvijek morao vrtjeti samo oko apsolutnih pobjednika? I oni koji su odigrali odličan turnir i došli nadomak finala, ovaj put Maroko i Hrvatska, zaslužuju da ih svi još jednom vide i da ostave još malo bolji dojam.
