Generacije dinamovaca stasale su bez da su ikad upoznale klub onakav kakvog ga u svojim idealiziranim vizijama vidi navijačka pučka predaja. Uvijek je to bio klub kojim je svojevoljno upravljala šačica ljudi. I onda kad je svime dirigirao predsjednik države, mijenjajući mu ime kako se sjetio, i onda kad je iz kaosa izmigoljio čovjek kojeg su prozvali Tattom i Glavom koji će u Maksimiru ustrojiti kriminalni imperij. I onda kad je bio, tobože, privatiziran, i onda kad je preko noći postao udruga građana, zadržavši pritom svu povijest i resurse ugaslog pravnog subjekta — osim, naravno, njegovih dugova.
Demokratski Dinamo toliko je dugo fatamorgana da je ta fraza postala oksimoron.
Tek treba vidjeti može li ovaj GNK na koncu takav postati. Pod vodstvom čovjeka koji je godinama i desetljećima mirno promatrao i amenovao sve što se događalo i s ljudima koji su također dugo pripadali jednoj te istoj klimoglavoj kliki koja se sada samo podijelila u nekoj maksimirskoj verziji stanične diobe, a uz koje su sada pragmatično stali i navijači, sasvim je opravdano postaviti pitanje dometa ‘demokratske’ tranzicije koja je, eto, započela.
Jer koliko god vas medijski trudbenici — među njima oni koji se rutinski okreću onako kako vjetar puše — uvjeravali da je ono jučer bilo kraj nečega, to jedino može biti početak. Možda.
Za buduće generacije i njihovu šansu da jednog dana upoznaju Dinamo kakav može biti — pošten i transparentan klub otvoren svojim navijačima i članovima — nadamo se da to i jest bio početak.
