“Braćo Italije, Italija se probudila / Svezala Scipionovu kacigu na svoju glavu / Gdje je pobjeda? / Nek ponudi svoju kosu, ta ropkinja Rima, Bog ju je stvorio / Združimo se u kohortu, spremni smo umrijeti / Spremni smo umrijeti, Italija zove”
Ovo je ono što Talijani doslovno poručuju kad onako zaneseno pjevaju svoju himnu Il Canto degli Italiani, poznatu i kao Fratelli d’Italia. A kako slave kad zabiju, vidjeli smo sinoć.
Tradicionalno je talijanski nogomet, posebno talijanska reprezentacija, više stvar osobnog ukusa; obično nije baš za svakoga. Međutim, ova Italija Roberta Mancinija je nešto drugo. Ovi momci rasturaju, napadajući i oduševljavajući svojim nastupima, a onda proslavljajući na način da je svima očito kako su združeni u kohortu i spremni možda ne sad baš umrijeti, ali svakako, štono se običava reći, ostaviti srce na terenu.
Kad pjevaju, pjevaju svi do zadnjega na terenu i klupi. Kad slave, slave svi do zadnjega na terenu i kupi. Braća Italije ne kalkuliraju nego pitaju: “Gdje je pobjeda?”.
Italija se probudila.
