Hajduk na kraju nije pobijedio PAOK, iako je prema prikazanom pobjedu zaslužio, ali u Splitu sve gori.
Stadion rasprodan do posljednjeg mjesta, rekordne brojke pretplatnika i članstva, odličan start u prvenstvu te ono što se lijeno trpa pod egidu ‘euforije’, a zapravo to uopće nije. Jer ona ‘tradicionalna’ hajdučka euforija, znamo to, ona je koja se brzo napuše i još lakše ispuše; to je ona euforija iz uobičajenog narativa o europskim pretkolima, domaćim derbijima i Velikoj gospi. A ovo je nešto drugo.
Nazovite to energijom, odanošću ili kako god hoćete, ali riječ je o nečemu puno postojanijem. Nečime što zahvaća i obuhvaća jače, dublje i šire kad imate klub koji ljudi u punom smislu riječi doživljavaju kao ‘svoj’ — i nema zapravo ničeg pretjerano ‘ludog’ u tome. Ovo je naprosto Hajduk. Jednu malu sličicu Splita na dan utakmice uhvatio je Pixsellov Ivo Čagalj s balkona ove gospođe koja je izašla pozdraviti korteo koji se kretao prema Poljudu.
A sad, Slaven Belupo.
