Igran je sinoć taj neki UEFA-in Superkup u Helsinkiju, Real Madrid je rutinski svladao Eintracht i pribavio još jednu kantu za svoje trofejne vitrine. Ako vam se nije dalo gledati, razumijemo vas — nitko nije mislio da Nijemci tu imaju neke ozbiljnije šanse, a madridska žetva pehara nam se, razmaženima od ogromne količine nogometnih sadržaja, sad već može doimati kao ozbiljno smaranje.
U posljednjem se desetljeću klub koji ionako ima problema s prebrojavanjem svih svojih trofeja — po službenom računu, ima ih blizu 100, točnije 96 — nakrcao dodatnom srebrninom. Samo u posljednjem desetljeću nabrao je preko 20 različitih naslova, uključujući španjolska prvenstva i kupove, kontinentalne, interkontinentalne i intergalaktičke naslove; njegov aktualni trener Carlo Ancelotti također ih u svojoj trenerskoj karijeri ima preko 20 s Milanom, Chelseajem, PSG-om, Bayernom i Realom, broji se i onaj Intertoto kup s Juventusom osvojen još 1999.
I ponekad se pitamo dosade li katkad i tim titanima suvremenog nogometa sav taj šušur, slavlje i ordenje.
Sudeći po utakmici — koju smo, priznajemo, gledali samo jednim okom — baš i ne. Real Madrid je bio Real Madrid i obavio svoj posao. Kasnije, prilikom dodjele medalja i pehara, igrači i trener malo su sjeli odmoriti na pobjedničko postolje — jel’ tako i kod kuće sjedite na stepenicama? — i uživali nakon napornog posla, baš onako kako majstori odmore nakon što prebojaju zidove pa čekaju da se osuše. Nedostajali su, doduše, pokoje pivo i cigara…
Neka su lica bila ozarena, druga zamišljena, a Don Carlo je nabacio svoj standardni kameni izraz s naizmjenično podignutim i spuštenim obrvama. Kao onaj glavni majstor koji čeka da se stvar zaključi pa da može kući na večeru.
