Pedesetšest tisuća i dvjestodvanaest duša. Toliko ih je — brojkom: 56.212 — došlo na Stadion Narodowy u Varšavi kako bi pružilo podršku domaćoj reprezentaciji protiv Engleske. Gostujućih navijača (barem službeno) nije bilo, cijeli je stadion bio opremljen crveno-bijelim zastavicama i to je od početka izgledalo zbilja impresivno, kao na kakvoj razglednici ili u brošuri o masovnoj privlačnosti i family-friendly kvaliteti nogometa uživo.
Nažalost, i ovdje je, kao prošlog tjedna u Budimpešti, bilo onih koji su zviždali gostujućem klečanju i himni, ali to je za neku drugu priču.
I dok su Poljaci rasprodali svoj nacionalni stadion, neka druga zdanja diljem kontinenta zjapila su prazna; primjerice, utakmicu Grčke i Švedske gledalo je tek nešto više od 3.000 ljudi na Olimpijskom stadionu u Ateni koji prima 70-ak tisuća… Negdje gužve, negdje pustoš, to je i dalje realnost europskog nogometa ponajprije zbog neujednačenosti epidemioloških mjera od zemlje do zemlje.
Možemo li onda govoriti o tome da je dovedena u pitanje regularnost kvalifikacija, budući da domaći teren jednima nudi maksimalnu prednost, a drugima tek depresiju? Bit će zanimljivo na kraju ciklusa podvući crtu i vidjeti postoji li veza između relativne posjećenosti domaćih utakmica i učinka u natjecanju.
