Kako to već biva kad igraju negdje, bilo gdje, po manjim mjestima i protiv manjih klubova, srijeda je bila praznik za Cvetkovec, gdje je lokalni Tehničar u kupu dočekao Hajduk. Kako to već biva u takvim prilikama, po završetku utakmice su djeca nahrupila na teren kako bi se našla u blizini svojih idola, dodirnula ih, stisnula ruku, zagrlila, možda zamolila za autogram ili zajedničku sliku.
Ali ovaj put je s njima bio i on, koji je doputovao s momčadi samo da bi čitavu utakmicu prosjedio na klupi i s aut-linije doviknuo koji savjet. Zapravo, u jednoj smo ga prilici mogli vidjeti kako se prišuljao iza gola, pa onako vireći uz stativu provjeravao je li sve u redu s igračem kojemu se ukazivala pomoć. Pa je na kraju s djecom potrčao i on, utrkujući se po savršenom zelenom travnjaku, jednako ozarenog lica kao i ona, s osmijehom koji razoružava.
Njegova je karizma satkana od sasvim malih priča, poput one s bakom u Kranjčevićevoj ili one s čašćenjem djece sladoledom pored kvartovskog igrališta.
Krova je vječni dječak, tip kakvih je malo ostalo, ali ima ih i u drugim klubovima. Tip kojeg biste, volite li nogomet, najradije zagrlili pa sve da vam je i rival. Ili mu se pridružili u trci.
