Nakon što je Union Berlin u utorak na gostujućem terenu izbacio SC Freiburg iz DFB Pokala, ispred stadiona se dogodila neobična scena. Domaći navijači su se po završetku utakmice okupili kako bi ovacijama pozdravili trenera Christiana Streicha koji je stadion napustio na biciklu. Objašnjenje za neobično ponašanje — kako navijača koji pozdravljaju trenera nakon poraza, tako i trenera koji vozi bicikl — može se naći u jednom običnom pismu.
Nakon što je Freiburg 2011. sezonu završio kao deveti u Bundesligi, predsjednik Fritz Keller je svakom članu kluba na kućnu adresu poslao pismo. Sadržaj nije bio spektakularan. Standardno je pozvao navijače da produže svoje pretplate, zahvalio se na službi treneru Robinu Duttu i na kraju je kao cilj u idućem razdoblju postavio da Freiburg bude među 25 najboljih klubova u Njemačkoj. To deveto mjesto bio je treći najbolji rezultat u klupskoj povijesti, odmah iza šestog 2001. i senzacionalnog trećeg mjesta 1995., kada je Freiburg ostao tri boda iza Borussije Dortmund koja je te godine osvojila naslov prvaka. Međutim, Keller nije odlučio na temelju toga graditi euforiju.
Smirio je strasti i navijačima je odlučio prenijeti svoj stav da nije strašno ni da u idućih par godina Freiburg ispadne iz Bundeslige jer to je ono što biti “među 25 najboljih klubova u Njemačkoj“ znači — u najgorem slučaju završiti iznad sedmog mjesta u Drugoj ligi.
Uostalom, nije Keller takvu formulaciju lupio baš bezveze. Nakon najboljeg rezultata i trećeg mjesta 1995. Freiburg je već 1997. završio kao 17. i ispao je iz Bundeslige. Nakon drugog najboljeg rezultata i šestog mjesta 2001. već iduće sezone je završio 16. i ispao iz Bundeslige. Keller je naprosto znao kakav klub vodi i da nema pritisak rezultata. S obzirom na to da je Freiburg ionako od 1991. svaku sezonu završio iznad sedmog mjesta u Drugoj ligi, za njega je “biti u 25 najboljih klubova u Njemačkoj” značilo da šalje poruku navijačima kako će klub nastaviti raditi po svojim pravilima, pobjeđivao ili gubio.
Bili treći, prvi ili zadnji, igrat će svoj nogomet jer drugo niti žele, niti im treba
Zato, nakon što je Dutt preuzeo Bayer Leverkusen i sa sobom poveo svoj stožer — između ostalih i Damira Burića — klub je nastavio tražiti kontinuitet. Nasljednika na mjestu glavnog trenera Freiburg je našao unutar organizacije u treneru druge momčadi Marcusu Sorgu.
Međutim, Sorg je napravio glupost. Rezultati nisu bili dobri, a Sorg je alibi našao u petorici igrača — i to isključivo u njima — koje je izbacio iz momčadi i na konferenciji za medije im poručio da mogu naći novu sredinu. Na njegovoj meti su se našli kapetan Heiko Butscher i Felix Bastians, koji je prodan u Herthu za 100.000 eura, iako je bio standardan bočni igrač čija je vrijednost na Transfermarktu bila 2,5 milijuna. On je još dobro prošao, jer Yacine Abdessadki je dobio izvanredni raskid ugovora bez da je trener porazgovarao s njim jer je, navodno, ukrao četiri šampona iz Regent Hotela u kojem je Freiburg bio smješten na gostovanju u Kölnu. To jednostavno nije bio Freiburgov način. Klub može biti sedmi u Cvajti, ali trener se ne može ponašati kao kreten i zato je u zimskoj pauzi Keller potjerao Sorga.
U stanu s bakom
Da biste shvatili koliko je to neuobičajen potez, morate znati da je Sorg je postao prvi trener kojem je Freiburg dao otkaz nakon više od 20 godina. Volker Finke je vodio klub 16 godina, Dutt je odradio još četiri prije nego što je dobio bolju ponudu iz Leverkusena, a zbog osobnih razloga su otišli i Eckhard Krautzun i Bernd Hoss koji su vodili klub prije Finkea. Achim Stocker je bio predsjednik 32 godine, sve dok 2009. nije umro od srčanog udara u svom uredu na stadionu.
Freiburg ne daje otkaze. U njegovu sustavu klub je obitelj koja se brine o svojima.
Manjak rezultatskog imperativa daje privilegij da klub vodite kao obitelj, ali Keller je već jednom pogriješio kad se okrenuo unutarnjim rezervama i dobio je kaos jer je Sorg sebi dao malo preveliku važnost koju je želio dokazati u odnosima sa svima ostalima. Međutim, Keller je znao da unutar organizacije ima čovjeka koji je ono što Freiburg traži.
“Ako je netko slučajno zakasnio i došao nakon zatvaranja, makar to bilo usred noći, majka bi se svejedno spustila i otvorila vrata“, prisjetio se Christian Streich svog djetinjstva i vremena kad je pomagao roditeljima u obiteljskoj mesnici u gradiću blizu švicarske granice. “Ako ne bi bilo baš ničega u mesnici, dala bi im meso iz naše kuhinje. To je definitivno ostavilo dojam na mene, naučilo me kako se ponašati prema drugim ljudima.“
Nakon što je igrao u nižim ligama, Streich je odigrao točno 10 utakmica u Bundesligi prije nego što je slomio metatarzalnu kost i na taj način prekinuo ozbiljnu karijeru. Kroz 1980-e novac u nogometu nije bio takav da šačica nastupa u elitnom razredu i par solidnih sezona u nižim ligama bude dovoljno da Streich na temelju svoje karijere zaradi dovoljno za cijeli život. Međutim, i novac koji je tada dobivao je bio sasvim dovoljan za prilično pristojan život. Streich je mogao voziti najnovije aute, živjeti u skupim stanovima i raditi sve ono što mladi njegovih godina sanjaju, ali to nije bio on. Kad je potpisao za FC 08 Homburg, uselio je u stan s bakom jer za Streicha je to bilo najnormalnije — za njega je obitelj najvažnija i on stvari radi po svojim pravilima.
Zato je Streich, kad je Freiburg dao otkaz Sorgu, bio savršen nasljednik za preuzimanje momčadi u kaosu.
Glavni trener je postao čovjek koji je već 15 godina radio u klubu kao trener u mlađim uzrastima, gdje je uzeo tri kupa i jedno prvenstvo, te kao pomoćnik glavnom treneru. To je značilo da je jako dobro shvaćao kontekst kluba i identitet cijele organizacije, kao i važnost kontinuitetu. Još važnije, glavni trener je postao čovjek koji je savršeno znao komunicirati i ponašati se prema drugim ljudima, čovjek koji je topao i kojem je obitelj ispred svega.
Trener nije samo trener
Ono što je Streich napravio na terenu je na neki način sporedno. Stoji činjenica da je izvukao klub koji je na polusezoni bio u gotovo bezizlaznoj situaciji i da je to bio pothvat vrijedan barem kao to što se s Freiburgom iduće sezone kvalificirao za Europu. Međutim, isto tako stoji činjenica da je nakon toga ispao iz Bundeslige i da nikome nije palo na pamet razmišljati o tome da ga se promijeni.
Zato je to što je Freiburg trenutno treći u ligi u isto vrijeme i važno i nevažno.
Važna je jer govori kako se može uspjeti ako se mjerite sami sa sobom i ako vas zanimaju samo vlastiti kriteriji. Važna je jer govori da, kad nađete čovjeka u kojeg vjerujete, onda morate ostati uz njega — jer ako je dobar kad vas vodi u Europu, dobar je i kad ispadnete iz lige. Važna je jer nam govori da klub koji funkcionira kao obitelj može uspjeti i u modernom nogometu.
A opet nije važna, jer to naprosto nije Freiburgov način. Streich će svejedno dolaziti utakmice s biciklom jer njemu je čudno da vozi auto ako živi 300 metara dalje i moći ćete ga vidjeti na tom biciklu ako budete čekali ispred zapadnog ulaza na stadion. Moći ćete s njim popiti kavu ispred stadiona jer tu je ionako svaki dan prije treninga i moći ćete se slikati s igračima prije treninga jer Streich ih je uvjerio da su oni tu zbog vas i da moraju biti stalno na usluzi navijačima. Bili treći, prvi ili zadnji, oni će igrati svoj nogomet jer drugačije niti znaju, niti žele, niti im treba. Oni žive po svojim pravilima.
To ne znači da je Streichu svejedno. Kad mu je bio ponuđen posao, duboko je razmišljao o tome koliko radnih mjesta i ljudi ovisi o njemu i njegovoj sposobnosti da odradi dobar posao i je li uopće spreman preuzeti takav teret. Uostalom, jedna od ključnih stvari u svakoj obitelji je odgovornost za druge, zato su ga navijači i pozdravili nakon poraza. Oni su odgovorni za njega.
Od toga Streich ne bježi, svjestan je da nije samo trener. Nakon karijere je završio fakultet za profesora njemačkog jezika uz pojačane module povijesti i kineziologije i on će svoje konferencije posvetiti problemima s okolišom i zagađenjem, kritizirat će političare i javnost, davat će svoje jasne stavove o imigrantima. Svi imamo odgovornost za svijet u kojem živimo, a Streich je svoj osjećaj za brigu o drugima naslijedio od majke koja je otvarala mesnicu u pola noći samo zato jer je znala da ima odgovornost prema zajednici u kojoj je obitelj živjela.
“Ostat ću onoliko koliko budem sposoban zadržati ono što jesam”, odgovorio je Streich na pitanje je li on još jedan od ljudi koji će u Freiburgu napraviti dinastiju. “Ako ikad osjetim da sam se počeo mijenjati, odmah ću prestati raditi ovaj posao.”
Upravo je zato Streich legenda. On radi po svojim pravilima; u svijetu modernog nogometa živi svoj život, govori ono što misli, dolazi biciklom na utakmicu i jedino što mora je završiti među 25 najboljih klubova u Njemačkoj. A usprkos ispadanju iz kupa, to mu zasad ide jako dobro.
