Rusija je svoje sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu 2018. potvrdila 2. prosinca 2010., kada je izabrana za domaćina 21. Mundijala. Prvi koji su joj se priključili su Brazilci. Seleção je prvo s tri razlike deklasirao Urugvaj u gostima, a potom opet s tri razlike pobijedio Paragvaj doma te može i službeno tražiti vize za Rusiju. Doma su Brazilci iz sedam utakmica upisali šest pobjeda i remi, ukupno su iz 14 utakmica osvojili uvjerljiva 33 boda i relativno mirno mogu gledati što se događa daleko iza njihovih leđa. A događa se svašta.
Čak sedam momčadi nalazi se unutar šest bodova i u zadnje četiri utakmice moraju između sebe naći tri izravna putnika u Rusiju i četvrtog koji će morati kroz kvalifikacije.
Recimo, Urugvaj je solidan treći, ali nanizao je čak tri poraza, a iduću igra protiv Argentine. Ta Argentina opasno visi, a nakon što je Lionel Messi imao živčani ispad na pomoćnog suca, pokupio je suspenziju do kraja kvalifikacija. Pomalo iznenađujuće, jer FIFA zasigurno želi najveće zvijezde na prvenstvu, a Argentina bez Messija od 2007. naovamo pobjeđuje u samo 20 posto utakmica. Jedan od pet i nije neki obećavajući prosjek za momčad kojoj će za prolazak dalje trebati najmanje dvije pobjede iz preostale četiri utakmice.
Za razliku od racionalne i hladne Europe, gdje se u devet kvalifikacijskih grupa barem u njih šest već jako jasno nazire rasplet, u temperamentnoj i ludoj Južnoj Americi dobre su šanse da će se sve odlučivati zadnjim udarcem.
Otprilike tako, skoro u zadnjim minutama, Argentina je svojevremeno golom u 81. minuti uhvatila vodstvo Perua i s 2:2 izravno prošla dalje na završni turnir, gdje je osvojila naslov. Bilo je to u kvalifikacijama za SP 1986., kad je na El Monumentalu izjednačio Ricardo Gareca. Tko zna bi li uopće bilo Božje ruke, trofeja i slavlja na stadion Azteca da nije bilo njegova gola.
Uzmite u obzir Peru. Ljudi imaju zarazan intenzitet igre i izgledaju kao ekipa koja se zabavlja igrajući nogomet. Možda se sudbina zaigra, pa vrati sve što im je oduzela
Danas je isti taj Gareca Peruov izbornik i predvodi naciju u lovu na prvo sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu od 1982. I to prilično brižno i temeljito. Valjda da se iskupi za to što je Peru jedan od njegovih pet golova za argentinsku reprezentaciju koštao plasmana na Svjetsko prvenstvo.
Strašna tragedija
Međutim, to što u zadnjoj utakmici kvalifikacija nisu ostavili buduće prvake Argentince kod kuće i što su zbog toga propustili Meksiko, nije ni izbliza najgora stvar koja se Peruancima tih godina dogodila. Momčad Alianze iz Lime iznajmila je od mornarice zrakoplov i to Fokker F-27, s ciljem da se što brže vrati u glavni grad iz Pucallpe, grada u području Amazone. Na iznimno teškom gostovanju Alianza je pobijedila domaći Deportivo 1:0 i momčad je žurila natrag kući. Razumljivo, nikome se ne noći u nesnosno vrućim područjima prašume, tako da su kapetana Edilberta Villara ipak uvjerili da poleti. Naime, iako Fokker F-27 glasi za jedan od najpouzdanijih aviona tog tipa, Villar je imao primjedbe na tehničku ispravnost i isprva je odbijao poletjeti, ali je, nakon uvjeravanja od strane mehaničara, zemaljske posade i samih igrača, promijenio prvotnu odluku.
Napravio je grešku. Uređaj koji mjeri visinu aviona je otkazao, te je Villar u okretanju aviona prema pisti u Limi, po mrklom mraku, krilom zahvatio površinu Pacifika, što je uzrokovalo strašan ishod. Tog 8. prosinca 1987. Pacifik je progutao živote 44 od ukupno 45 putnika i članova posade.
Pogađate, jedini preživjeli bio je upravo Edilberto Villar.
Alianza Lima je te godine bila na putu osvajanja naslova prvaka. Najstariji i najomiljeniji nogometni klub pratilo je pola zemlje, uzbuđeno zbog nevjerojatne generacije koja se stvarala. Stanje u državi se taman počelo pomalo stabilizirati poslije iznimno teških 15-ak godina koje su Peruanci preživjeli od 1968. do 1984. Nakon godina građanskog rata, divljanja marksističkog autokrata Juana Velasca Alvarada, pa desničarskog diktatora Francisca Moralesa Bermúdeza koje je završilo propašću ekonomije i teškom inflacijom, ljudi su u nogometu nalazili spas i simbol nove demokracije koja je čistila zemlju od lijevih i desnih ekstremista, nekih njihovih ustaša i partizana. Ta Alianzina generacija imala je istog trenera kao i reprezentacija koja je 1975. osvojila Copu Américu, a trener Marcos Calderón je pred sobom imao možda i bolju generaciju nego desetak godina ranije. Ljudi su ih prozvali Ponijima, jer su bili mladi, razigrani i energični.
Tu je energiju možda najbolje pokazivao Luís Escobar, suludo talentirani mladi igrač koji je u prvoj momčadi debitirao s 14 godina. Driblao je brže nego je itko mogao tada zamisliti, a davao je i iznimno velik broj golova glavom. Bio je mlad, talentiran i vrlo atletičan, a kobni mu je let odnio život sa samo 18 godina kad je predvodio galop prema tituli. Bilo je u momčadi još nekoliko mladih i sjajnih igrača, ali Escobar je bio najbolji od njih, nasljednik velikog Teófila Cubillasa. Šteta, velika nam je tragedija uskratila privilegij da ga gledamo u najboljim godinama.
Vrijeme za vraćanje duga
Ekonomski raspad, ali i činjenica da je Velasco Alvarado iz zemlje istjerao sve strance osim komunističkih boraca koje je sam uvezao, morala se osjetiti na nogometu. Nogometni klubovi su se raspadali, Copa 1975. osvojena je s igračima koji su stvarani i oblikovani prije 1968., jer su kasnije svi koji su imali vrijednost bježali glavom bez obzira. Sve do kraja 1980-ih akademije nisu ni funkcionirale, te se talent mogao samo slučajno skupiti kao u Alianzi oko Escobara. Sistem nije postojao i na njega se nije moglo računati.
Ne čudi onda činjenica kako je veliki postotak današnje momčadi Perua rođen poslije 1990. Dečki koji su bili dio momčadi koje je Gareca lani izabrao za Copu Américu imali su samo 25,7 godina u prosjeku. Tako mlada momčad varira u svojim igrama, osjeti se da nedostaje iskustva i prave discipline. Ali istodobno se osjeti i potencijal. Napad je fin i fluidan, igraju jako gledljiv i dopadljiv nogomet. Agresivni su, brzi i željni igre, a takvi nikome nisu zgodan suparnik. Uostalom, nanijeli su jedini poraz Titeovu Brazilu.
Paolo Guerrero je kapetan, a iza njega dolazi Raúl Ruidíaz – veteran ove momčadi s 26 godina na leđima, godinu više nego André Carrillo iz Benfice. Nositelji igre, kao što su Edison Flores kojemu su samo 22 i Renato Tapia s 21, tek se probijaju u europski nogomet. Ali u reprezentaciji igraju odlično, na tragu one tragično stradale generacije Alianze. Rastrčano, aktivno i baš galopirajući.
Svatko ima neke svoje favorite, iako većina uopće ne prati južnoameričke kvalifikacije. Uzmite u obzir Peru. Ljudi imaju zarazan intenzitet igre i stvarno izgledaju kao ekipa koja se zabavlja igrajući nogomet. Nisu se kvalificirali još od 1982., a dionice im ni sada ne stoje najbolje, iako šansu imaju. Šansu su itekako i zaslužili. Još su četiri utakmice do kraja, vrijeme je da Gareca vrati svoj dug s El Monumentala. Možda se sudbina zaigra, pa vrati sve što im je oduzela. To im od srca želim, nek odgalopiraju u Rusiju.
