Trinaest mjeseci kasnije podigao je pobjednički pokal nakon što je osvojio sumanutu i prevrtljivu Veliku nagradu Italije u Monzi.

Ako je itko — a skeptičan sam da je to moglo poći za rukom ma kome osim možda Biffu Tannenu — na kladionici uložio neke novce na postolje: 1. Gasly, 2. Carlos Sainz, 3. Lance Stroll, taj je sada, ako ne baš milijunaš, a ono svakako bogat čovjek. Na klasičnoj stazi gledali smo utrku koja je odmah postala klasik; utrku o kojoj će ljubitelji ovog sporta pričati još godinama, o kojoj će za mnogo desetljeća neki moj nasljednik na nekom nasljedniku ovog portala pisati s entuzijazmom sličnom onome kojim ja pišem o, primjerice, Velikoj nagradi Paua 1938. Utrku u kojoj Gasly nije trebao pobijediti, ali je posve zasluženo ugrabio priliku koju mu je ponudio Sveti Ayrton, rijetko spominjani svetac zaštitnik zanimljivosti utrka. Dobro, to sa svecem sam, priznajem, izmislio, ali nije loša ideja, složit ćete se…

Ne treba ga sad uzdizati u nebesa, ali Gasly se doima sve boljim, a samopouzdanje mu je frapantno nakon degradacije koju je preživio lani

Mercedes je ovog vikenda bio ubitačno, bahato brz. U kvalifikacijama je Lewis Hamilton odvezao najbrži krug u povijesti Formule 1, prosječnom brzinom od 264,362 km/h, demonstrirajući, činilo se, nepobjedivost Crnih strijela. Nepobjedivost, za koju je trebalo samo jedno: ostati na čelu utrke. Znamo već da je jedna od rijetkih mana ovih bolida pregrijavanje u prometu i da im ne paše vožnja iza drugih bolida, što se, uostalom, i ne događa prečesto. Taktičkom su odlukom u Monzi njihovi bolidi podešeni tako da imaju više downforcea i da budu brži kroz zavoje, ali uz svjesno žrtvovanje krajnje brzine na pravcima. I usto je Mercedes bio neprikosnoveno najbrži bolid na stazi u svim segmentima utrke, te bi u 90 posto slučajeva to pretočio u pobjedu.

No, ne i jučer.

Crvena svjetla

Početak je išao po planu; Hamilton je ostao na čelu, ali nije bio u stanju odmagliti onoliko koliko smo navikli na drugim stazama. Iznimno velike prosječne brzine, veće nego i na kojoj drugoj stazi, omogućavale su ostalim bolidima, a ponajprije McLarenima, da donekle drže korak. U trenutku kada se dogodilo ono što će odrediti rasplet utrke, Hamilton je imao solidnih 14 sekundi prednosti i kontrolirao utrku, ali to je definitivno manje nego što smo viđali na ranijim utrkama ove sezone. S druge strane, nije imao ni razloga forsirati — najbliži rivali u prvenstvu, Valtteri Bottas i Max Verstappen upadali su u probleme i nisu se doimali kao da će očekivanom lakoćom doći do podija. Posebno je indikativno bilo što Bottas, mada vjerojatno i s nekim oštećenjem na bolidu, nije uspijevao preteći nikoga.

Još smo na treninzima vidjeli da je Alpha Tauri prilično brz u Monzi i da se može umiješati u borbu s McLarenom, Renaultom (koji je upravo objavio da momčad od sljedeće sezone dobiva legendarno ime Alpine, nedavno oživljeno i na cestovnim modelima), Racing Pointom, pa čak i sestrinskim Red Bullom. Gasly to baš nije opravdao u kvalifikacijama, koje je završio tek na 10. mjestu, istom na kojem se vozio i u prvom dijelu utrke. A onda su ga vrlo rano, među prvim vozačima, pozvali u boks — i to ga je lansiralo prema pobjedi.

U 17. krugu je Kevin Magnussen doživio kvar na bolidu, u trenutku kada ovo pišem još nije objavljeno kakav, te je parkirao svoj bolid na opasnom mjestu pored staze. Premda smo očekivali virtualni sigurnosni automobil, vodstvo utrke odlučilo se na stazu izvesti pravi. Zbog mjesta na kojem je stajao odustali Haas i izlaska na stazu Bernda Maylandera u, srećom, još uvijek srebrnom Mercedesu upaljena su crvena svjetla te privremeno zabranjeni ulasci u boks.

A Hamilton je upravo u tom trenutku ušao u boks.

I Antonio Giovinazzi — ali on nam, da oprostite, nije bitan u ovoj priči, pa ćemo se zadržati samo na Hamiltonu. Čovjeku koji ima 258 nastupa u Formuli 1. I koji je usprkos tome sposoban ne uočiti jasno istaknuta crvena svjetla na posljednjim zavojima prije ulaska u boks. Mogu razumjeti da momčad u tih 10-15 sekundi nije stigla odreagirati i javiti mu da ne ulazi, ali ne da i on, sa svim iskustvom iza sebe, nije uspio to sam uočiti, “namirisati da nešto smrdi” i ostati na stazi.

Nakon što je Magnussenov bolid sklonjen, utrka je nastavljena, a suci su još pregledavali snimku i vijećali o kazni. Poredak se kroz boksove ispremiješao, pa su se, primjerice, vozači Alfa Romea našli pri vrhu, a McLareni dobrano skliznuli u poretku. A tada se dogodio drugi definirajući trenutak utrke.

Krug-dva prekratko za pravu dramu

Upravo u trenutku kada su suci slali obavijest da je i Hamilton dobio stop & go kaznu, 10 sekundi prisilnog stajanja u boksu (u praksi više od pola minute gubitka, računajući i ulazak i izlazak), Charles Leclerc je opasno zabrljao u Parabolici i izletio sa staze, silovito se zabivši u barijeru.

Odahnuli smo kada je Ferrarijev vozač neozlijeđen izašao iz bolida, izgledalo je strašno, ali oštećenja na zaštitnoj ogradi bila su takva da je odmah postalo jasno kako će utrka biti prekinuta. Svi su se vratili u boks, a pravila u takvim slučajevima dopuštaju štošta, od promjene guma do popravaka na bolidu, tako da su se svi užurbano primili posla. Hamilton je čak furiozno odjurio do sudaca, pokušavajući promijeniti odluku, ali uzalud: zabrljao je, kako bi rekli naši istočni susjedi, rosno.

Kada je utrka nastavljena, i to nečim što uistinu rijetko viđamo — novim startom sa startnih pozicija (određenih položajem u trenutku prekida, dakako), a ne iza trkaćeg automobila, iza Hamiltonovih smo leđa vidjeli sjajnu borbu iz koje je kao pobjednik izašao Gasly. Koji je, kada je Lewis otišao odraditi kaznu, iza sebe imao prvo dvije, a kasnije jednu Alfu (onu ‘pravu’ — Romeo, a ne Tauri), te je zahvaljujući tome uspio stvoriti nekoliko sekundi prednosti ispred Sainza. I održati ih do kraja utrke, mada je Španjolac u objektivno bržem McLarenu otkidao komad po komad i u posljednjem krugu uspio mu ući u DRS… Ne prvi put ove godine, vidjeli smo utrku koja je trajala taman krug-dva prekratko za pravu dramu…

Dvanaest godina nakon što je to pošlo za rukom Sebastianu Vettelu, momčad iz Faenze došla je do svoje druge F1 pobjede, i to opet u Monzi. Ne u čast Ferrariju, ali tužno praznim tribinama ponovo je odjekivala talijanska himna, u čast momčadi koju smo ipak najviše voljeli dok se zvala Minardi. A francusku smo himnu u počast vozaču prvi puta čuli još od podjednako senzacionalne pobjede Oliviera Panisa u Monaku davne 1996.

Hamilton pak nije Bottas, pa je skidao vozača za vozačem i s posljednjeg se mjesta probio do sedmog, bodovno minimalizirajući štetu za koju si je sam kriv… Prednost u prvenstvu nije mu ugrožena, Bottas je završio peti, a Verstappen odustao.

Prokletstvo Red Bullova vozača

Najveći dobitnik čitave priče ipak je nedvojbeno sam Gasly, čovjek čija se F1 priča još lani doimala gotovo pa završenom. Rođen 1996. u Rouenu, poprištu nekih od najnezaboravnijih Velikih nagrada Francuske ikada voženih, bio je 2013, . europski prvak u Formuli Renault, kao i pobjednik GP2 serije tri godine kasnije. U najvišu je kategoriju došao na posljednjih nekoliko utrka 2017. u istu momčad u kojoj je i danas, tada još pod nazivom Toro Rosso. Početkom prošle godine Red Bullov program razvoja mladih vozača našao se u škripcu i Gasly je bio jedino prihvatljivo rješenje za novog momčadskog kolegu Verstappena, tako da je transferiran u A momčad, mada nije bilo posve izvjesno da je dostatno sazrio za takvu priliku.

Pokazalo se da nije.

Što svojim greškama, što pehovima, pokazao se preslabom podrškom Maxu i donosio manje bodova nego što su u momčadi očekivali, pa je u ljetnoj pauzi transferiran natrag u Faenzu, dok je u suprotnom smjeru prešao Alexander Albon. Tajlandski vozač je u drugom dijelu prošle sezone impresionirao, ali ove godine pomalo podsjeća na ono što je početkom 2019. pokazivao Gasly: nije loš, ali niti dovoljno dobar za momčad tako velikih ambicija.

Francuz se pak po povratku u Toro Rosso preporodio i potkraj prošle sezone vozio impresivno, u čudnoj utrci u Brazilu, dohvativši i prvo postolje karijere, sjajnim drugim mjestom, ispred — Sainza… Ove sezone pak vozi u skladu s mogućnostima bolida (uz poneki spektakularni potez, poput onog pretjecanja na granici korektnosti u Eau Rougeu ili, kao danas, iznad njih, ali toliko je uvjerljivo bolji od momčadskog kolege Daniila Kvjata da ga (ponovo) gura prema odlasku iz Formule 1. Momčad je nedavno i javno kritizirala ruskog vozača, a teško je ne primijetiti kako pored Albona nije izgledao ni približno toliko inferioran kao što je slučaj otkako se Gasly vratio u momčad.

Ne treba ga, naravno, na bazi ove pobjede, ma koliko čarobna bila, uzdizati u nebesa. No, nedvojbeno je da se doima sve boljim, a i da bi mu saznanje kako je sposoban iskoristiti priliku i osvojiti F1 utrku moglo povećati samopouzdanje. Koje je, uostalom, već frapantno nakon degradacije koju je preživio lani. Svakako, nastavi li Albon redati vikende iz noćne more, poput ovog u Monzi, moglo bi se dogoditi da njih dvojica već ove sezone ponovo zamijene mjesta. A ako tajlandski vozač ne ostvari poneko postolje ili možda čak pobjedu do kraja sezone, zamjena mjesta za sljedeću čini se gotovo neminovnom.

Još je bitnije to što je Gasly ovom pobjedom definitivno, ako već ranije nije, došao na radar ostalih ekipa. Tradicionalno, vozači iz Red Bullova razvojnog programa rijetko su dobivali prilike u drugim momčadima, čak i oni za koje se doimalo da su to kvalitetom zaslužili, kao npr. Sébastien Buemi ili Jean-Éric Vergne. Možda je upravo ovom utrkom u Monzi Gasly sa sebe skinuo to ‘prokletstvo Red Bullova vozača’ i otvorio si neka dosad mu zatvorena vrata.

Ne samo zbog danas prikazanog, zaslužio je to.