“Učinio sam to za sebe. Volio sam to. Bio sam dobar u tome”, konačno je iskreno svojoj ženi poručio Walter White na završetku kultne serije Breaking Bad. Tim je riječima zaokružio svoj preobražaj iz profesora kemije i obiteljskog čovjeka u Heisenberga, kralja metamfetamina i jednog od najvećih antijunaka s TV ekrana.
Definitivno bi bilo prigodno da je Justin Gatlin pronašao inspiraciju za oproštaj od atletike u ovom ili među mnoštvom drugih Heisenbergovih citata. Umjesto toga, odlučio se ugledati na Kobeja Bryanta te njegovu oproštajnu pjesmu Draga Košarko po svome ukusu preoblikovati u Draga Stazo. Ta sladunjava tvorevina koju je objavio na Instagramu naprosto nikako ne sjeda kao dosljedni zaključak jedne velike, zloglasne karijere. Istina je rijetko kada crno-bijela, ali dojam je da ni poslije svih ovih godina Gatlin nije u stanju prihvatiti svoje pravo mjesto u atletskoj povijesti, ulogu za koju se sam izborio i koju je briljantno odrađivao: ulogu antijunaka.
“Ja nisam loš tip”, uporno je ponavljao u intervjuima tijekom faze svoje karijere u kojoj se nadmetao s Usainom Boltom. U tom je razdoblju Bolt polako gubio auru nedodirljivosti, a širu javnost užasavala je činjenica da je čovjek koji bi ga mogao skinuti s trona dokazani višestruki prevarant. Doista, u to je vrijeme Gatlin bio masovno demoniziran — njegov okršaj s Jamajčaninom mnogi su mediji predstavljali kao sudar dobra i zla, svjetla i tame.
Čitav je taj narativ uvelike podsjećao na događaje iz 1936., kada je u centru interesa Igara u Berlinu bio skakački dvoboj Jesseja Owensa i Luza Longa, u kojem je Amerikanac bio simbol slobodnog svijeta i rasne ravnopravnosti, a Nijemac simbol nacističke diktature i arijevstva. Međutim, iako je Long bio član nacističke stranke, on zapravo nije bio loš tip, ali je u atletskoj povijesti ostao zapamćen kao antijunak zato što je u javnosti predstavljan kao najistaknutije sportsko lice zločinačkog režima.
Čovjek poput Gatlina dobro je došao atletici. Bolta je učinio još i većim
Luz je zapravo bio samo pijun u igri mnogo većoj od sebe, dok je Gatlin sam kreirao svoju ulogu. Prvi je put pao na doping-testu još 2001. kao 19-godišnjak; zaradio je dvogodišnju suspenziju zbog amfetamina, čije unošenje nije bilo dopušteno za vrijeme natjecanja. To je pokušao opravdati medicinskim razlogom, odnosno liječenjem poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje, što mu je WADA djelomično uvažila i ublažila kaznu. Ubrzo je postao profesionalac i strahovito brzo došao do samog vrha osvojivši olimpijsko zlato na 100 metara u Ateni 2004., a godinu potom i zlatni sprinterski double (100 m i 200 m) na Svjetskom prvenstvu u Helsinkiju (bio je tek drugi čovjek u povijesti kojem je to pošlo za rukom). Doping afera lagano je padala u zaborav, dok je u prvi plan izbijalo rivalstvo s Asafom Powellom i jurnjava za svjetskim rekordom.
No, vrlo brzo uslijedio je novi skandal: u srpnju 2006. odjeknula je vijest da je Gatlin pozitivan na testosteron. Ni ovaj put nije htio priznati krivnju, već je optužio svog masera za sabotažu. Te optužbe nije uspio dokazati pred nadležnom komisijom, a nije pomoglo ni to što su još sedmorica atletičara njegova trenera Trevora Grahama također pala na doping-kontroli. Prijetio mu je doživotni izgon iz atletike budući da je bio opetovani prijestupnik, ali je od svih uključenih u aferu bio najkooperativniji s istražiteljima, stoga je zaradio osmogodišnju suspenziju, koja je, k tome, nakon žalbe prepolovljena.
Zvižduci i stigma
Činilo se, ipak, da je Gatlin tada završio svoju ozbiljnu atletsku priču. U vrijeme kada je u veličanstvenom stilu započinjala Boltova era, on je skupljao kilograme i pokušavao se probiti u NFL-u. Otišao je u kamp Tampa Bay Buccaneersa i ostavio zanimljiv dojam, ali naposljetku je bio prekrižen. Ponovo se osjetio oštećenim i optužio trenere da su ga otpisali samo zato što su ga promatrali isključivo kao “tipa sa staze”.
Bilo mu je već 28 i pol godina kada mu je istekla suspenzija, ali to ga nije odvratilo od povratka natjecanjima. Prve dvije sezone protekle su klimavo, ali već je 2012. uslijedio priključak samoj eliti: s novim osobnim rekordom 9.79 osvojio je olimpijsku broncu iza Bolta i Yohana Blakea. Kako je vrijeme odmicalo, bio je sve brži i brži — ispostavilo se da je svoj fizički vrhunac dosegnuo 2015., kada je s 33 na leđima istrčao 9.74 na 100 i 19.57 na 200 metara, što su vremena kojima se vinuo na peto i šesto mjesto na vječnoj ljestvici. Tada je bio vraški blizu da pobijedi Bolta na svjetskoj smotri, ali nije uspio.
Poražen je bio i na Igrama u Riju, da bi godinu kasnije konačno dočekao svoj trenutak slave i to upravo u Velikoj Britaniji, koja ga nije htjela na svojim mitinzima nakon što je odslužio kaznu. Naime, na Svjetskom prvenstvu u Londonu napokon je porazio Bolta, i to usprkos groznom startu, te nakon 11 godina vratio naslov svjetskog prvaka na 100 metara.
Scene neposredno nakon uzbudljivog finala (u kojem su ljude na postolju dijelile tri stotinke) bile su epske. Kada je postalo jasno tko je pobjednik, 60.000 ljudi na tribinama smjesta je krenulo sa zaglušujućim zvižducima. Gatlin je, pak, zvjerski urliknuo i zlurado poručio publici da začepi. Potom je brončani Bolt došao čestitati pobjedniku, a Gatlin mu se poklonio. Nakon toga uslijedio je zagrljaj dvojice velikih rivala.
Takav je epilog izazvao brojne polemike koje su se dotakle i šireg osjetljivog sociološkog problema: treba li ljude stigmatizirati zbog njihovih grijeha i nakon što odsluže svoju kaznu?
“Sa mnom su često na stazi ljudi koji su također kažnjeni zbog dopinga, ali zvižduke dobivam samo ja”, poručio je u intervjuu nakon osvajanja zlata te odaslao pronicljivi zaključak: “To govori da ovaj sport nema problem s tim da se prekršitelji ponovo natječu, ali ima s time kada pobjeđuju”.
Fascinantna dugovječnost
Najveći je problem ipak bio u tome što mu ljudi nisu vjerovali. Doista, zar nije pomalo sumnjivo što je vrhunac dosegao u svojim srednjim tridesetima? U dobi kada rezultati ogromnoj većini sprintera, pa i legendarnom Boltu, osjetno opadaju kao posljedica starenja i istrošenosti tijela od dugogodišnjih napora, Gatlin je trčao najbrže u karijeri, brže nego kada se služio nedopuštenim supstancama.
On je to objašnjavao dolaskom na optimalnu kilažu i usavršavanjem tehnike kod trenera Dennisa Mitchella, koji ga je trenirao od 2012. Mitchell je, pak, bivši sprinter i brončani na 100 metara s Igara u Ateni koji je krajem 1990-ih također odradio dvogodišnju suspenziju zbog uzimanja testosterona, a njegova obrana bila je da je pozitivan test posljedica “pet boca piva i barem četiri seksualna odnosa sa svojom ženom kojoj je taj dan bio rođendan”. Koncem 2017. otvorena je nova istraga protiv Mitchella zbog sumnji da je davao zabranjena sredstva svojim štićenicima. Gatlin je ovaj put uspio izaći neokrznut iz čitave priče, smjesta otpustivši trenera koji ga je odveo do najvećih uspjeha.
Dakle, sumnja i dalje visi u zraku. Gatlina možete gledati kao otpisanog obraćenika koji se hranio prezirom okoline i napornim radom uspio izdići iz pepela, ali većina će ipak u njemu vidjeti jednog od najuspješnijih prevaranata u povijesti koji je više puta uhvaćen, a opet je uspio osvojiti baš sve, k tome i nanijeti jedini ozbiljni poraz najvećem svih vremena.
Ipak, čovjek poput Gatlina dobro je došao i Boltu i atletici. U doba kada je postalo jasno da je Jamajčanin sve svoje rekorde već postavio, Gatlinov je povratak značio produljivanje interesa šire javnosti oko najvećih sprinterskih finala, čak i daljnje ekspanzije. Boltove pobjede nad zloglasnim rivalom zacementirale su njegov božanski status, dok je završni poraz iskoristio da pokaže kako mu ni podbačaj ne može skinuti osmijeh s lica. Bolt je u Londonu uzeo Gatlina pod svoju zaštitu pred bijesnom publikom i demonstrirao kako mu je poštovanje suparnika jednako važno kao i osvajanje titula. Može se reći da je Gatlin, dakle, Bolta učinio još i većim.
Justin je, pak, svoju odiseju nastavio i nakon Boltova odlaska. Uistinu je fascinantna njegova dugovječnost — u Dohi je 2019. s 37 i pol godina postao najstariji osvajač medalje (srebro iza Christiana Colemana) na 100 metara na svjetskim prvenstvima, a tome je dodao i zlato u američkoj štafeti. Ni pandemija koronavirusa nije ga zaustavila: pokušao se plasirati na Igre u Tokiju, ali ga je u finalu trialsa zaustavila ozljeda tetive. Konačno se odlučio oprostiti par dana nakon 40. rođendana.
Doista me zanima da li je, nakon svih ovih godina mukotrpnih treninga i epskih utrka popraćenih kontroverzama i muljanjem javnosti, barem sebi iskreno priznao tko je on zapravo – Walter White ili Heisenberg.
