Pretpostavimo da su se u posljednja dva dana, kada je postalo jasno da je Vincenzo L’Aeroplanino Montella mršavim domaćim remijem protiv Torina ispucao i posljednji kredit kod novih vlasnika, stvari u Milanu odvijale poput scene u poznatom filmu Snatch Guya Ritchieja.
U njoj Avi, njujorški draguljar-gangster pokušava pronaći lovca na glave koji će mu otkriti lokaciju kradljivca po imenu Franky Four-Fingers. U dogovoru sa svojim engleskim suradnicima odluka padne na Bullet-Tooth Tonyja, kojeg glumi nitko drugi no Vinnie Jones. Iako su domaći skeptični oko odabira – nazvavši Tonyja „teretom“ – Avi ga ipak odluči angažirati, a već u prvoj sceni dobijemo sliku kakav je lik u pitanju. Tonyja, naime, poziv prekida usred posla koji podrazumijeva uvjeravanje čovjeka udaranjem automobilskim vratima o njegovu lubanju. Kada čuje zvonjavu Tony se pribere, da bi se pitomo i profesionalno javio sa „bonjour“.
S obzirom na karakterne odlike Gennara Gattusa, možemo vidjeti zašto u ovom jučerašnjem milanskom scenariju Avija utjelovljuju kineski vlasnici i klupski direktor Marco Fassone, dok je Bullet-Tooth Tony, naravno, novi AC Milanov trener, Gattuso – koji i sam sebe opisuje kao tipa „ružnijeg od dugova“.
Problem je u tome što bi Milanov vjerni ‘pas rata’ lako mogao, baš kao i Bullet-Tooth Tony u filmu, zaista brzo postati teret.
Nije prvi put da su se u Milanu usred krizne situacije okrenuli unutarnjim rezervama u vidu igračkih legendi koje su istovremeno još uvijek neafirmirani treneri, pritom s općenito upitnim šansama za konkretnom afirmacijom. Od odlaska Maxa Allegrija s mjesta trenera u siječnju 2014. Milan je u vatru bacao imena poput Clarencea Seedorfa, Pippa Inzaghija i Christiana Brocchija, kojima je to bio prvi pravi trenerski angažman. No, uslijed kaotične situacije u klubu, ni mnogo provjereniji trenerski kadar tu ne bi baš dugo izdržao.
Promoviranje Gattusa nije ništa logičniji potez, ali kineski vlasnici pritisnuti potencijalnim kolapsom svog ulaganja u tom novom populističkom potezu vide čovjeka koji je spreman napraviti ono što je u Milanovu dresu punih 13 godina: uhvatiti par vratova i prodrmati skupu svlačionicu kada je najpotrebnije.
Bjegunac od stereotipa
Il Terrone pogrdni je termin kojim sjevernjaci nazivaju siromašne doseljenike s juga – populaciju kojoj pripada i Gattuso, rođen u malenom mjestašcu po imenu Corigliano Calabro. No, jednako kao što ga je izgradila pozadina odrastanja u Kalabriji – jednoj od najsiromašnijih regija Italije gdje i dan-danas 85 posto muške populacije stare između 18 i 30 godina živi s roditeljima – Gattusa je u „lovca na glave“ među umjetnicima čuvene Milanove trofejne generacije itekako definirala i malo poznata godina provedena u Škotskoj. Tih kasnih 1990-ih bilo je potpuno bizarno u nogometnom smislu napustiti Italiju, tada epicentar europskog nogometa; pogotovo da bi otišao u hladni i sivi Glasgow.
Ipak, Gattuso ni po čemu nije tipični talijanski nogometaš, a teško se može reći i da upada u stereotip Talijana – osim po tom istančanom južnjačkom temperamentu. Itekako je jasno kako se pritom nije trudio održavati imidž u skladu s modnim izričajem svojih kolega na Apeninskom poluotoku, stoga se nije morao previše prilagođavati kada je u ljeto 1997. kao 19-godišnjak na poziv Waltera Smitha napustio svoj prvi klub Perugiju da bi se pridružio Rangersima. Iako su ga u svlačionici dočekali sunarodnjaci Marco Negri, Lorenzo Amoruso i Sergio Porini, Gattuso ih je izbjegavao u širokom luku. Znao je da nije prošao pola Europe i stigao s ciljem uklapanja u jednu potpuno drugačiju kulturu da bi tamo naučio nositi skupa odijela. ‘Rino’ je Rangerse vidio kao idealnu radnju u kojoj će izbrusiti svoj zanat i usavršiti ga u jednoj od fizički najzahtjevnijih liga u Europi.
„Kada sam stigao na Ibrox, ljudi su pomislili kako sam samo još jedan običan Talijan bez borbenog duha“, rekao je na temu svojih škotskih dana i dodao: „ali ja sam odmah uvidio kako sam zapravo Škot, samo slučajno rođen u Kalabriji“.
Na sve četiri svoje dosadašnje trenerske postaje Gattuso je prikazao ultradefenzivno orijentiran sustav, uz eksplozivni karakter
U svojoj trenirci, koju nije skidao ni dok je izlazio u omiljenu pizzeriju škotskog vlasnika talijanskog podrijetla, čiju će kćer Monicu na kraju i oženiti, Gennaro je odabrao usvajati otočku školu duela i igre izrazito oslonjene na fizičkoj dimenziji. Preneseno u filmski žargon, Gattuso se gradio kao lik za uloge radnika u filmovima Luchina Viscontija puno prije nego romantika iz onih Giuseppea Tornatorea. Nakon godine dana druženja i učenja od Paula Gascoignea, Richarda Gougha, Joachima Björklunda, Jörga Albertza, Allyja McCoista i drugih vratio se u Italiju da bi, poput studenta poslanog u inozemstvo, prezentirao svoj napredak roditeljima.
„Britanci ulaze u duele kao muškarci“, izjavio je Gattuso po povratku u Salernitanu, nakon što je Smithovim odlaskom s klupe i dolaskom Dicka Advocaata izgubio mjesto u momčadi Rangersa. „U Italiji, kad ukližeš, suparnik kmeči sucu“. Bila je to jedina rečenica njegovog škotskog diplomskog rada; ostalo je odradio u praksi.
Kradljivac lopti
Jednodimenzionalnost uglavnom shvaćamo kao manu, pogotovo u vrhunskom sportu. Polivalentnost pak shvaćamo kao odliku inteligencije, koja donosi i mogućnost prilagodbe na različite uloge na terenu.
Danas, kada je posjedovanje tehničke kvalitete i širine razmišljanja gotovo pa preduvjet uspjeha u nogometu, Gattuso možda i ne bi imao mogućnost ostvarivanja tako značajne karijere, ali je imao sreću što je tada u drugačijoj realnosti usvojio i usavršio svoju ulogu ružnog pačeta koje su labudovi trebali da bi se nesmetano posvetili svom kreativnom radu. Kada je po povratku iz Škotske tu svoju destruktivnu jednodimenzionalnost prezentirao u Salernitani, Serie A je odmah bila svjesna da u svojim redovima ima itekako atipičnog igrača.
„Ja sam samo kradljivac lopti“, definirao je tu svoju ulogu kada je 1999. prelazio u Milan kao Il Terrone i kao mediano – igrač predodređen da osvaja lopte i proslijedi ih onima koji njima znaju baratati. Priča kaže da bi mu suigrači na treningu u Milanellu ironično pljeskali kada bi uspio uputiti uspješan pas dulji od pet metara, ali to ga nije smetalo.
„Ne igram obranu“, jednom mu je prigodom rekao Kaka. „Dobro, onda se gubi gore i zabij gol“ odgovorio mu je Gattuso, znajući da je obrana u potpunosti njegova domena. Obožavao je odrađivanje prljavog posla tih 13 godina u Milanu za takve čarobnjake igre, a pogotovo pokraj Andree Pirla u Milanu Carla Ancelottija i u talijanskoj reprezentaciji. Njegove milanske godine konačni su dokaz jedinstvenog uspjeha, protivno svim očekivanjima.
No, ako je stekao svjetsku slavu i osvojio sve što se u nogometu može osvojiti tako što je do savršenstva razvio tu jednu izraženu kvalitetu, teško je shvatljiva pomisao da bi sličnim pristupom mogao uspjeti i u trenerskim vodama.
Obrana je najbolji napad
Sigurno je da je ljubav prema igri kumovala njegovoj pomalo i nepromišljenoj odluci da po kraju igračke karijere odluči goniti ulogu šefa struke, koja nosi odgovornost za čiju je uspješnu implementaciju potrebna određena holistička komponenta u shvaćanju igre – nešto što on nikada nije razvio. Na sve četiri svoje dosadašnje trenerske postaje – od švicarskog Siona, u kojem je završio i igračku karijeru, preko grčkog OFI-ja s Krete pa do domaćih Palerma i Pise – prikazao je ultradefenzivno orijentiran sustav, uz eksplozivni karakter koji ga je vodio u stalne svađe s nadređenima.
Nigdje – osim u Milanovoj Primaveri, gdje je na kraju završio, nije imao više od prosječno osvojenih bod i pol po susretu, s manje od trećine osvojenih bodova u prosjeku. Široj je javnosti možda najzanimljivija bila njegova epizoda u Pisi, koji nije uspio spasiti od ispadanja iz Sere B usprkos činjenici da je momčad u 42 utakmice primila tek 36 golova. Zabila je, naime, tek 23.
„Mnogo je jednostavnije naučiti kako se braniti nego kako napadati“ govorio je Tomislav Ivić, protežirajući tako obranu kao temelj igre svake momčadi. Iako je Milanu obrana manji problem od sad već kronične neefikasnosti, kretanje od temelja mogla bi upravo biti Gattusov wildcard. Svi su svjesni da je ovo prilično očajnički i pomalo nasumični pokušaj, ali možda su njegova jednostavnost, energija, režanje i uvjeravanje kakvim figurativnim ‘automobilskim vratima’ ono što ovoj Milanovoj momčadi, koja ipak nema širinu ni ideju u igri, u ovom trenutku treba.
Milanova klupa danas je prljav posao, a Gattuso je na takvima izgradio karijeru.
