Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gazda Becali

I njega su nekoć zvali “kontroverznim poduzetnikom”. Dok nisu shvatili da je potpuni luđak

Zadnja izmjena: 10. kolovoza 2018. Profimedia

Početkom prošle godine stotine tisuća prosvjednika zauzele su bukureštanski Piata Victoriei, odnosno Trg Pobjede, kako bi po izuzetno oštroj zimi digli glas protiv rastućeg institucionaliziranja korupcije u svojoj zemlji. Bio je to brzi i masovni odgovor na mjere rumunjske Vlade, koja je tada po samom ustoličenju na čelu s premijerom Sorinom Grindeanuom bila korak od aktiviranja kontroverznih zakonskih regulativa usmjerenih ka pomilovanju političara i javnih djelatnika osuđenih za korupciju. U zemlji koja je, slično kao i Hrvatska, prošla kroz agresivni period tranzicije, pitanje korupcije vrlo je delikatno, a prosvjedi koji su u jednom trenutku prešli pola milijuna sudionika jasno pokazuju koliki je stupanj revolta bio prisutan.

Baš negdje početkom veljače prošle godine se među tih 500.000 prosvjednika na Piata Vitoriei ukazalo i jedno poznato lice, makar ono ni po čemu tu ne bi trebalo pripadati.

George Gigi Becali, jedan od onih poduzetnika i političara uz čije se ime veže pridjev ‘kontroverzni’ gotovo s jednakom lakoćom kao što se izgovara njegov nadimak. Nedugo prije tih prosvjeda Becali je izašao iz zatvora nakon što je odslužio nešto manje od tri godine upravo zbog niza kaznenih djela vezanih uz korupciju. Upitan o tome je li malo kontradiktorno da je baš on dao podršku ljudima čija bi ideja rado uključivala Becalija iza rešetaka još niz godina, ovaj je odgovorio u svom stilu: “Bio je to znak solidarnosti s njima”, bubnuo je Becali. “Želio sam pokazati da sam voljen u narodu. Mislim da sam ja jedina javna ličnost koja je tamo mogla ići bez prisustva osobnih čuvara”, dodao je.

Becali je prominentna javna ličnost u Rumunjskoj, najpoznatiji po vlasništvu nad bukureštanskom Steauom — odnosno FCSB-om, kako sada glasi službeni naziv klubu koji to u esenciji više nije, i to upravo Becalijevom zaslugom. Teško je očekivati da će se Becali ukazati negdje u i oko Poljuda da iz prve ruke svjedoči današnjoj utakmici protiv Hajduka, dijelom i zato jer je — iako sklon ideji pristupačnog ‘čovjeka iz naroda’ — jako oprezan po pitanju službenih susreta s delegacijama drugih klubova. Primjerice, kada je u Bukureštu prije par godina gostovao Ajax, Becali je odbio sudjelovati na večeri s njegovim predsjednikom.

“Zašto bih ja sjedio za stolom s Ajaxovim predsjednikom?”, upitao je tada novinare. “Na kraju krajeva, on nosi tenisice vrijedne 200 eura, dok moje koštaju 4.000”. Nešto kasnije, uoči susreta s Chelseajem, pozvao je i Romana Abramoviča na “okršaj na modnoj pisti” tek kako bi se utvrdilo “tko nosi skuplja odijela”.

Gigijeva Posljednja večera

Becali je rođen u pastirskoj obitelji arumunjskog, odnosno cincarskog podrijetla. Izvorno bravar, rano se bacio u razne švercerske poslove i tako stekao izvorni kapital koji mu je pomogao u društvenom usponu, pa tako nije bila rijetkost da ga se još pred pad komunizma viđalo u okruženju trofejne generacije Steaue, kluba kojeg će mnogo godina kasnije otkupiti i efektivno potpuno razoriti.

No, oduvijek je bio opsjednut pozicijom moći i građenjem vlastitog kulta ličnosti, te mu je bilo jasno kako je najbrži put do toga u kaosu tranzicije koja je uslijedila padom komunizma — put novca. Iskoristio je trenutak da bi novcem koji je posudio od Gheorghea Hagija započeo svoj biznis s nekretninama koji ga je praktički preko noći lansirao u svijet milijardera. Sam Hagi je pak 2007. postao i Steauin trener, samo da bi nakon tek dva mjeseca pobjegao glavom bez obzira. “Ponižavan sam i mučen iz sekunde u sekundu Becalijevim uplitanjem”, naveo je u naknadnom intervjuu Hagi prvi i osnovni Steauin, odnosno Becalijev problem.

Becali jednostavno ne može dopustiti da je bilo tko iznad njega u bilo kojem smislu, a način na koji vodi klub nudi desetine primjera za to. Tijekom 15 godina u klubu promijenio je 16 trenera, izmjenjujući ideje o vlastitoj sportskoj politici iz mjeseca u mjesec, samo da bi od svake odustao u rekordnom vremenu. Tako je 2009. angažirao Cristiana Bergodija, nekadašnju Lazijevu ikonu, s tvrdnjom da Steauu želi “vratiti rumunjskim korijenima” i od nje napraviti “rumunjski Arsenal”. Bergodi je u klubu izdržao puna tri mjeseca, a Becali mu je dao otkaz jer mu nije dopustio da uđe u svlačionicu nakon utakmice protiv Šerifa iz Tiraspolja.

“Ono što sam napravio sa Steauom je Božja volja. To je Božji dar, i ako Bog pomogne ovoj Steauinoj momčadi, pomoći će meni”

Toj patološkoj narcisoidnosti naizgled nema kraja, čak ni kada je riječ o vjerskim figurama spram kojih se često postavlja u ulogu poniznog zemaljskog egzekutora njihove volje. Njegova palača nedaleko od spomenutog Trga Pobjede okružena je zlatnim raspelima, a kada su policija i službe za borbu protiv organiziranog kriminala jednom izvršile raciju njegova golemog posjeda, pronašli su i sliku koja je odgovarala Posljednjoj večeri Leonarda da Vincija. Jedina je razlika bila ta da je na njoj Becali bio umjesto Isusa, dok su Steauini igrači bili njegovi učenici; kasnije se u medijima izjasnio kako je slika djelo njegova “velikog obožavatelja”.

Odustao od toga da klub nazove po sebi

Još otkako se 2003. domogao većinskog vlasništva nad bivšim europskim prvakom i Hajdukovim današnjim suparnikom, Becali je koristio klub za bildanje svoje reputacije i svojih osobnih ambicija. Priča s njegovim vodstvom započela je više-manje uspješno; Steaua je osvojila dva naslova prvaka u prve tri godine stolovanja, a nastupi u Ligi prvaka bili su redoviti. Također, klub je 2006. igrao i polufinale Kupa UEFA, u kojem je tijesno poražen od Middlesbrougha.

Uspjehom svog projekta u najpopularnijem klubu u državi Becali je dodatno potencirao svoj kult ličnosti konkretnijim ulaskom u politiku. Njegova popularnost nije mu donijela predsjedničku funkciju za koju se kandidirao 2009., ali je u jednom trenutku postao jedan od rijetkih zastupnika u Europarlamentu koji nije smio nazočiti sjednicama uslijed niza sudskih procesa pokrenutih protiv njega, a radi kojih mu je sud onemogućavao napuštanje države. Politička retorika koju gaji se uvelike oslanja na ultranacionalističkom populizmu; osim toga, u više je navrata govorio protiv homoseksualaca i jednakopravnosti žena.

U realnosti, ma koliko se taj pojam teško može vezati uz čovjeka koji je naizgled nevjerojatni kič-cirkusant, Becali nije ni trenutka dvojio u sigurnost svojih poteza. Njemu je novac zaista tek sredstvo akumuliranja moći, a put od Steauina vlasnika preko političkih ambicija dosegao je upravo prikazivajući sebe kao iskrenog i prostodušnog klauna, spremnog da udovolji volji “naroda i Svevišnjeg”.

“Ono što sam napravio sa Steauom je Božja volja”, izjavio je Becali lani u intervjuu Jamesu Montagueu za The New York Times. “To je Božji dar, i ako Bog pomogne ovoj Steauinoj momčadi, pomoći će meni.”

Ipak, čini se da Bog i nije sklon tako velikim uslugama Becaliju. U stvarnosti je on i dalje uvjerljivo najjača figura nogometne abominacije kojoj je vojska u nadaleko poznatoj parnici oduzela ime i grb, ali vlasništvo nad klubom je uslijed sudskih pritisaka prebacio na obitelj i prijatelje. Nakon ‘katarze’ proživljene u zatvoru, pri čemu se hvatio kako su svi zatvorenici “morali poštovati to što je on Becali”, sada tvrdi da je nogomet zemaljska stvar koja ga i ne zanima više toliko. S druge strane decidirano ističe da nikada neće otići iz kluba, jer bi to bio poraz njegova “ratničkog duha”. U posljednji je trenutak tako odustao od preimenovanja momčadi u “FC Sport Becali”, svjestan da bi time dodatno otuđio one navijače koji su ostali uz klub.

Kralj magarećih ušiju

Becali je zapravo tipični primjer tranzicijskog mulja. Njegov ultrakonzervativni populizam mu je, dakako u kombinaciji s bogatstvom, priuštio i slavu, samo da bi se ta kula od karata neslavno urušila. Baš je iz tog razloga prava šteta što je malo vjerojatno da će se ukazati na Poljudu, jer bi u Splitu, ali i obližnjem Međugorju, mogao uz molitvu razmijeniti mnoga životna iskustva s ljudima slične socioekonomske provenijencije i ideje.

Napadi na novinare, šovinizam, homofobija, koketiranje s ekstremizmom te korupcija pod krinkom služenja raji i nebeskim silama ionako predstavljaju univerzalni jezik post-tranzicijskih lopova, kojima su nogometni klubovi samo sredstvo brzog dodvoravanja javnosti.

Ovako će Becali, jedna od najkontroverznijih ličnosti svjetskog nogometa, utakmicu FCSB-a i Hajduka vjerojatno pratiti sam u svojoj zlatnoj palači, možebitno nakon molitve na oltaru gdje u jednakoj mjeri stoje položene svete ikone i one s njegovim likom. Poput kralja Mide, Becali je želio prikazati da sve što dodirne pretvara u zlato, da bi na kraju balade postao tek karikatura magarećih ušiju.

Ne propusti top članke