Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gdje je Monchijeva magija?

Stvari ne izgledaju dobro za Romu na početku nove sezone

Zadnja izmjena: 25. rujna 2018. Fabio Rossi/AS Roma/LaPresse LaPresse/AS Roma/Fabio Rossi

Kaže se da Rim nije izgrađen u jednom danu i vjerojatno je ta izreka baš ovih dana često spominjana u samom Vječnom gradu, pogotovo među među crveno-žutim dijelom gradske navijačke populacije.

Dolazak Sevillina transfer maga Monchija na Olimpico publicitetom je zasjenio i igračke transfere; njegov moneyball činio se idealnim pristupom za klub Romine stature, koji se na domaćem terenu ne može nositi s financijskom moći Juventusa i zbog toga mora razmišljati na drugačiji način kada je u pitanju izgradnja momčadi i samog identiteta. Zato je pozdravljeno i dovođenje Eusebija Di Francesca, trenera koji je razvojni klub poput Sassuola uveo u Serie A a onda i stabilizirao do te mjere da je uz atraktivno igru ulovio i sudjelovanje u grupnoj fazi Europske lige. Kombinacija progreisvne vizije igre i razvoja mladih igrača savršeno se uklapala u Romin dugoročni plan.

Čak je i prva sezona, unatoč turbulencijama, završila dosta zadovoljavajuće; treće mjesto s 14 bodova zaostatka za Napolijem nije viđeno kao razlog za zabrinutost, pogotovo jer se momčad Maurizija Sarrija lani podignula do rekordne razine prikupljenih bodova. Naravno, potpuno neočekivani niz koji je Romu doveo do polufinala Lige prvaka i Romantada — kako je nazvana ekstatična večer u kojoj je na spektakularni način izbačena Barcelona — dodatno su zamaskirali momčadske deficite koji su se provlačili kroz tu sezonu adaptacije pod novom strukom. Potpuno je bilo očekivano da će ta Romantada zaludjeti navijače i preko noći iskriviti percepciju dobrom dijelu njih. Roma je klub s tradicijom i povijesnim imperativom rezultata, a upravo je taj određeni sukob ideja, tradicije i aktualnog konteksta ono što otežava rad i izgradnju momčadi. To se zapravo jako dobro vidi ove sezone.

“Potrebno je iz godine u godinu demonstrirati identitet”, izjavio je trener Di Francesco nakon što je Roma proteklog vikenda izgubila od Bologne. “Svi će reći da trebamo naporno raditi i svaki trener radi, ali ja u ovom trenutku ne pronalazim soluciju.”

Znači li to da je trener izgubio svlačionicu? Naizgled stvari kao da idu u tom smjeru; Roma je ove sezone sterilna u završnici, a učinak u defenzivi joj je najgori još od neslavnog rekorda Zdeněka Zemana pri kratkom povratku u Rim 2013. Devet golova koje su Romanisti primili u pet kola gotovo su trećina ukupne lanjske brojke, a dojam iz prve utakmice grupne faze Lige prvaka protiv Real Madrida je takav da mogu biti sretni što su u mreži Robina Olsena završila samo tri pogotka.

Kemijska kastracija ekipe

No, za razumijevanje ove Di Francescove izjave treba se vratiti na Monchija, ali i Jamesa Pallottu, vlasnika kojem su najžešći navijači ponovno ukazivali na svoje nezadovoljstvo smjerom u kojem se stvari generalno kreću.

Odlasci Kevina Strootmana u Marseille i Radje Nainggolana u Inter na prvu ne bi trebali biti nešto izrazito turbulentno: prvi se nikada nije u potpunosti vratio u formu koju je imao prije dvije teške ozljede ligamenata koljena i dugog opravka, dok je drugome karijera pomalo krenula silaznom putanjom kojoj ne pomaže ni njegova sklonost nesputanom životu u oblaku duhanskog dima i s ponekim pićem. No, njih su dvojica u trenutku pristizanja ponuda bili prvotimci i karakteri koje su i navijači i suigrači cijenili. Strootman je uredno zaigrao u prvom kolu ove sezone protiv Torina da bi se ekspresno našao na letu za Marseille odmah nakon toga. Obojica su se žalila pritom kako su dobili dojam da im klub ne ostavlja prostora za pregovore oko ostanka, već da ih se praktički guralo van.

“Ta odluka nije bila moja, već klupska”, rekao je Nainggolan po potpisu za Inter.

Roma treba Monchijevu magiju, bez toga je osuđena na život u dubokoj sjeni

Klub će za takve ad hoc prodaje imati opravdanja i u vidu potrebe za stalnim uplivom novca, kako se više ne bi događale situacije poput one iz 2015., kad je Roma su zbog kršenja Financijskog fair playa došla pod niz UEFA-inih sankcija i restrikcija. Ta su ograničenja ukinuta tek ovog ljeta, koje bi i zbog najavljene izgradnje novog stadiona idućeg proljeća moglo biti i posljednje u kojem će Roma izdavati značajnija sredstva za skupa pojačanja. Prodaja Alissona u Liverpool također je korak u tom smjeru, koliko god se navijači razočarali i s tim raspletom. Nisu samo navijači razočarani: prodaje tih igrača su određeni mediji u Italiji prozvali “kemijskom kastracijom” solidne ekipe, dok Pallotta ukazuje na činjenicu da je čak i Juventus hladnokrvan po pitanju prodaje igrača.

Više od 130 milijuna eura je klub ovog ljeta izdvojio na čak 11 novih igrača koje je Monchi probrao; imena se kreću od iskusnih i provjerenih ‘teškaša’ poput Javiera Pastorea i Stevena N’Zonzija, kojeg je imao u Sevilli, pa sve do mladih talenata kao što su Justin Kluivert i Nicolo Zaniolo.

No, od svih tih prinova jedino je švedski vratar Olsen startao u svakoj utakmici. N’Zonzi je očigledno potrošen nakon Svjetskog prvenstva i nije kadar pratiti natjecateljski tempo, pogotovo na više frontova. Kluivert je odigrao tek 133 minute, što je pune 133 minute više od Ante Ćorića koji još čeka na debi. Pastore se također tek uhodava, s golom i asistencijom u četiri odigrane utakmice, a Bryana Cristantea je Di Francesco protiv Atalante zbog inertnosti morao mijenjati u 46. minuti utakmice, kao i u 54. minuti jučerašnjeg poraza od Bologne.

Nema vremena za čekanje

Nerezonske kupovine su najveći neprijatelj klubova poput Rome. Gomilanjem ofenzivnih igrača stvara se privid ambicije za igranjem napadačkog nogometa, ali momčad je jako propusna u obrani, za koju ovog ljeta nije bilo ni pokušaja da se unaprijedi.

Stvari bi mogle još sjesti na svoje mjesto, osobito s nekim od pojačanja, ali u klubu koji je razapet između potrebe za prodajom igrača i traženja rezultata nema puno strpljenja ni vremena za čekanje. Čak i ako prekosutra zavida rane pobjedom nad Frosinoneom, Romu za vikend očekuje veliki Derby della Capitale protiv probuđenog Lazija. Poraz u njemu bi čak mogao presuditi Di Francescu.

Romin slučaj je, slično kao i Milanov, ilustracija stratifikacije koja se u talijanskom nogometu odvija između velikih i najvećih. Roma će potrošiti naoko enormnih 130 milijuna eura za pojačanja, ali će istovremeno i prodati igrače u vrijednosti 150 milijuna; Juventus je potrošio dvostruko više, a prodajom uprihodio 100-tinjak milijuna i Roma doista treba puno veću vrijednost za novac da bi mogla uopće pomisliti na konkurentnost. Treba Monchijevu magiju na tržištu, bez toga je osuđena na nastavak života u dubokoj sjeni.

Ne propusti top članke