Improvizirani televizijski studio na Arsenalovu Emiratesu, kao i na većini engleskih stadiona, ustvari je tek maleni paravan sa imenima sponzora smješten u kutu hodnika koji vodi prema svlačionici i nije predviđen za više od jednog igrača. Na licu Mesuta Özila bilo je vidljivo da mu je neugodno, da ga je sram i da bi najradije da ga Theo Walcott – koji je silom prilika stajao gotovo pa naslonjen na Nijemca – samo prestane hvaliti.
“On je preskroman. Stvar s Mesutom je da on vidi stvari koje drugi igrači ne vide, kao napadač samo trebate utrčati na vrijeme. Kada na terenu imate takve posebne igrače, oni su ti koji stvaraju posebne trenutke u utakmici, koji olakšavaju čitavoj momčadi”, govorio je Walcott.
Točno godinu dana prošlo je od tada; bio je 21. prosinac 2015. i Arsenal je upravo golovima Walcotta i Oliviera Girouda svladao Manchester City (2-1), približivši se Leicesteru na samo dva boda zaostatka. Igrač utakmice bio je Mesut Özil; bilo je to impresivno izdanje u kojem je diktirao tempo u prvom dijelu, dominirao terenom, asistirao za oba pogotka, a onda se prilagodio situaciji i odradio veliki posao u defenzivi, gurnuvši Arsenal korak bliže tituli. Barem je to tada tako izgledalo.
Na Boxing Day Arsenal je putovao na St. Mary’s, i to nakon što je Leicester nekoliko sati ranije kiksao kod Liverpoola. Southampton je pregazio Topnike 4-0 i kola su krenula nizbrdo; Arsenal će dobiti naredne dvije, ali onda osvojiti tek 10 od 27 mogućih bodova i titula će, 12. godinu zaredom, otići nekom drugom. Southampton, kojega je tada vodio Ronald Koeman, nametnuo se agresivnošću i borbenošću, i na kraju bez problema slavio (iako se Arsene Wenger žalio na suce, jedan gol postignut je iz ofsajda) a zaključak je još jednom bio da je ključni trenutak bilo to što se Mesut Özil – nije pojavio.
Rečenica je to koju su navijači Arsenala izgovorili prečesto u posljednjih tri godine, otkako je Nijemac za gotovo 50 milijuna eura Madrid zamijenio Londonom.
Podcijenjene predasistencije
Ovog tjedna priča nije bila ista, ali je bila previše slična. Arsenal je bio na minus tri od Chelseaja, a onda putovao kod Koemanova Evertona, koji je agresivnom igrom uspio preokrenuti vodstvo gostiju i na kraju slaviti 2-1. U nedjelju je Arsenal vodio i kod Manchester Citya, opet je zabio Walcott, ali drugo poluvrijeme Topnici su odigrali katastrofalno i opet izgubili; danas su na minus devet i jako daleko od toliko željene titule. I činjenica je da suci nisu bili milostivi prema Arsenalu, kao i to da su suparnički treneri napravili sjajan posao, a da je izostala Wengerova reakcija, ali lajtmotiv obje ove utakmice isti je.
Mesut Özil se nije pojavio.
Talent i kvaliteta dvije su stvari koje Özilu nitko ne može oduzeti ni osporiti. Walcott je to savršeno opisao: igrač je to koji vidi ono što drugi ne vide i to nije sporno još od trenutka kada je kao tinejdžer debitirao za Schalke. Özil je jedan od najinteligentnijih igrača planeta; odličan je tehničar sa savršenim osjećajem za prostor i pregledom igre. Njegove – oprostite na banalnom nazivu – predasistencije su podcijenjene; njegovi potezi unaprijed su proračunati i momčadi daje momentum i kad ne sudjeluje u završnici.
Özil navodno traži 250.000 funti tjedno, a čini se kako u Arsenalu, a ni među njihovim navijačima, nisu baš svi sigurni da je on vrijedan tog novca
Ove sezone, odnosno u njenom prvom dijelu, Nijemac se prilagodio novom stanju stvari, s Alexisom Sanchezom u napadu. Napravio je korak naprijed, približio se jedinom napadaču i, iako su mu brojke slabije nego prošle godine, u utakmicama u kojima su stvari funkcionirale imao je jednako važnu ulogu kao i Čileanac.
Što se onda dogodi pa da se ovaj 28-godišnji veznjak s vremena na vrijeme – i to najčešće kad je najvažnije – učini nevidljivim na terenu? Zašto je Özilova karijera u Arsenalu nogometni ogled doktora Jekylla i gospodina Hydea?
Mentalna blokada
Upravo je Wengerov sustav jedan od argumenata za one koji brane Özilov učinak u Arsenalu. Kad je došao u ligu, Francuz je bio trenerska avangarda i revolucionar, ali u posljednjih nekoliko godina čini se da je izgubio utrku s vremenom. I kod Evertona i kod Manchester Citya imao je vodstvo, ali je bio potpuno bez reakcije na ono što su suparnici uradili. Sustav sa jednim transformiranim napadačem bio je donekle iznenađenje na početku sezone, ali danas mu se liga prilagodila i pronašla njegove nedostatke; između ostalog ovisnost o vezi između Özila i Sancheza. Suparnik reagira, Wenger ne, pa je Özil bez podrške u sredini i potpuno neutraliziran.
Međutim, to ne mijenja činjenicu da je Nijemac često potpuno isključen upravo onda kada se od njega očekuje najviše. Prestrogi su oni koji tvrde da ga nema baš nikad – uostalom, taj lanjski City je jedan od izuzetaka – no istina je da Özil najčešće nije taj koji donosi prevagu kada je rasplet velikih utakmica u pitanju. Arsenalov najvrjedniji igrač usto slabo reagira upravo na ekipe kakve je Koeman imao u Southamptonu ili sada u Evertonu – ekipe koje naglasak stavljaju na agresivnu i fizičku igru, od koje Özil, ruku na srce, bježi.
Teorija o lošem danu još jedna je od popularnijih među onima koji brane Özila, ali performanse poput ove nedjeljne teško da im daju za pravo. Nije stvar u tome što je Nijemac bio bezopasan i što je pored većine statističkih parametara stajala nula. Problem je što je većim dijelom utakmice izgledao potpuno nezainteresiran, isključen i izvan događanja na terenu; bez volje i želje da napravi nešto. I nije to bio prvi put; Özil je prečesto bio simbol nedostatka pobjedničkog mentaliteta Arsenala, i bio je to i u nedjelju. Njegov najbrži trk bio je onaj nakon posljednjeg sučevog zvižduka, kada se zaputio u svlačionicu.
Već neko vrijeme, kao i u Sanchezovu slučaju, traje trakavica oko produžetka Özilova ugovora. Nijemac navodno traži 250.000 funti tjedno, a čini se kako u Arsenalu, a ni među njihovim navijačima, nisu baš svi sigurni da je on vrijedan tog novca. Jer, tako se plaća igrača koji donosi prevagu, a Özil to prečesto nije. Novac je to kojeg zarađuju oni koji donose trofeje, a opet Arsenalova riznica nije pretjerano bogatija zbog Nijemca. I moguće je da Özil to vidi kao znak nepovjerenja, a kada je tako – događalo mu se to i u Schalkeu kao klincu, kasnije i u Werderu i u Real Madridu – događa mu se mentalna blokada.
Brojke mu ne idu u prilog
Brojke, već smo rekli, znaju biti varljive, ali njemu nikako ne idu u prilog – dvije asistencije protiv Citya prošle sezone bile su mu 14. i 15., a do kraja kalendarske godine imao je ukupno 21. U 2016. imao ih je tek šest u ligaškom natjecanju; ključna dodavanja su na 2.25 u prosjeku (prošle sezone 3.57), asistencije na 0.12 (0.54) a kreirane šanse na 2.38 (4.11).
“Jednostavno, trebate ovakve igrače u momčadi. Ako želite nastaviti raditi ono što mi radimo (a u tom trenutku napadali su titulu prvaka, op. a.), onda morate imati igrača koji vas nosi”, kazao je prije godinu dana Theo Walcott.
Özil ima kvalitetu i talent, ali nakon godina posrtanja očito je i da nema mentalnu snagu da bude taj igrač za Arsenal.
