Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

General Leko

Kako je splitski trener i bivši reprezentativac pokorio Belgiju

Zadnja izmjena: svibanj 19, 2018 Bruno Fahy

Ivan Leko, koji je odveo Club Brugge do naslova belgijskog prvaka i okitio se titulom trenera sezone, zna što znači podviknuti na suigrače. U svom drugom od dva boravka u Hajduku, između kojih se smjestio četverogodišnji angažman u Málagi, ponio je kapetansku vrpcu i te 2005., premda je odigrao samo jednu polusezonu, predvodio svoj dječački klub do naslova.

On svoj autoritet, međutim, nije gradio na vikanju nego na inteligenciji i znanju.

Kao igrač je bio talentirani veznjak čija je vizija igre uvijek djelovala impozantnije od same izvedbe. Daleko od toga da je bio loš, ali ostaje dojam da se u svojim ključnim godinama pomalo i pogubio te propustio dosegnuti potencijal koji je posjedovao. Sigurno je tome pridonijela nogometna evolucija — konkretno, ubrzavanje igre, koje Leko svojim motoričkim sposobnostima nije u potpunosti mogao pratiti. Kao najveći opipljivi uspjeh u karijeri ostala su mu dvije titule s Hajdukom, a osvajao je i kupove u Hrvatskoj i u Belgiji.

Nije se mogao pohvaliti ni suradnjom s velikim trenerskim imenima kao što to može njegov generacijski kolega Igor Tudor, kojemu je kratko bio i pomoćnik u grčkom PAOK-u. Dok je Tudor metode skupljao trijumfirajući pod Marcelom Lippijem, Carlom Ancelottijem, pa kratko i s Fabiom Capellom, Lekin najprominentniji trener bio je Juande Ramos, koji je u Málagi potrajao tek jednu sezonu. Iako je bio karakterni igrač s više od 100 nastupa za Club Brugge, kojemu je znao zagorčati život golovima nakon što ga je kao igrač napustio, a ostao je zapažen po ideji kao mlad trener u Leuvenu i Sint-Truidenu, ipak je njegovo imenovanje za nasljednika proslavljenog Michela Preud’hommea zateklo Bruggeove navijače.

“Bio je to šok za sve”, priznao je u intervjuu Tportalu i sam Leko. No, on je ispunio preduvjete: imao je distinktivni plan igre i potvrdu da ima autoritet znanja. Uostalom, u Sint-Truidenu je momčad iz zone ispadanja doveo do borbe za Europsku ligu. U Bruggeu mu nisu olakšali posao prodajom Joséa Izquierda u Brighton te Björna Engelsa u Olympiakos, ali Leko je dobivenim sredstvima krenuo u nadopunjavanje kostura svoje ekipe.

Vojska Ivana Leke

Problem kod takvih nenadanih angažmana i oslanjanja na još uvijek nedokazani trenerski talent je što momčadi koje posjeduju velike ambicije — a Club Brugge je jedna od takvih — istovremeno upadaju u paradoks manjka strpljenja da neke progresivne metode neiskusnog trenera, zbog kojih su ga i uposlili, izađu na vidjelo. Teško je i iskusnjarama ‘kliknuti’ s ekipom na prvu, a kamoli nekome poput Leke. Skepsu je pojačalo rano ispadanje iz Europe: najprije iz kvalifikacija za Ligu prvaka, gdje je Bruggeov krvnik bio İstanbul Başakşehir, a onda iz playoffa Europske lige protiv AEK-a.

Svako zlo za neko dobro. Momčad je tako ostala fokusirana na domaći front, a Leko je takvim raspletom mogao lakše preraspodijeliti i kanalizirati energiju igrača. S ekipom koja je ostala bez iskusnih nositelja i uvelike bila građena od imena iz sjene poput mladih Wesleyja i Diona Coolsa, te stopera Brandona Mechelea kojeg je vodio upravo u Sint-Truidenu, hrvatski je trener krenuo u proboj za afirmaciju svog ofenzivnog razmišljanja i stila igre.

Standard Liège pobijeđen je 4:0, Gent 2:1, a kruna sjajnog uvoda u sezonu stigla je kada je Brugge u prosincu deklasirao Anderlecht s čak 5:0. Najveći rival je na kraju regularnog dijela sezone zaostao čak 12 bodova za Lekinim trupama. A one su se mogle pohvaliti zavidnom efikasnošću: iako je momčad primila više od jednog gola po utakmici, zabijala ih je više od dva — točnije, 68 u 30 kola, što je za 18 golova bilo više od bilo koga drugog. Gol razlika +35 bila je također daleko najviša u ligi.

“Ja vjerujem u totalni nogomet i želim pobijediti u što više utakmica”

Navijači su prestali biti skeptični, dapače; momčad u rekonstrukciji i puna upitnika postala je “vojska Ivana Leke”, kako su joj počeli skandirati.

Izvrsna forma nije se, međutim, prenijela i u drugu fazu natjecanja. Naime, u belgijskoj ligi šest najbolje plasiranih ekipa nastavlja natjecanje u doigravanju za prvaka, s tim da im se dotad osvojeni bodovi prepolovljavaju (i zaokružuju na gore u slučaju da su neparni, ali se taj ‘poklonjeni’ bod oduzima u slučaju poravnatosti s drugom ekipom). Tako je 12 bodova prednosti postalo samo šest, a utrka za naslov ponovno je oživjela.

A sad, Liga prvaka

Bio je to prvi pravi test za Leku u Bruggeu, jer vrijednost trenera se dugoročno možda i ponajviše očituje u reakcijama na krize rezultata i sposobnosti da vrati momčad na pobjednički put. U nekim je utakmicama možda mogao biti pragmatičniji, ali nije to htio. Primjerice, kada je u dvije utakmice protiv Charleroija i Beverena uzeo samo bod, Leko je ostao ustrajan i vjeran svojoj ideji.

“Mogli smo lako postaviti čvrstu i organiziranu igru”, pričao je Leko za službenu klupsku stranicu. “Parkirali bismo autobus i igrali na kontre; ali to nije moj stil, kao ni stil Club Bruggea. Ja vjerujem u totalni nogomet i želim pobijediti u što više utakmica, jer imamo čvrstu vjeru u ono iza čega stojimo”, jasan je bio trener.

Možda tu i je bilo malo populizma, jer svaki navijač i klupski dužnosnik želi čuti onu ezoteričnu priču o idealima napadačke igre koja “mora postati klupski identitet”. Ali Leko je kroz sezonu pokazao da vjeruje u svoju viziju i da je uspio igrače potaknuti da je slijede. Ipak je prošle nedjelje odigrao nešto pragmtačniju utakmicu na gostovanju kod Standarda; ondje je išao ne izgubiti od prvog pratitelja, a s konačnih 1-1 ostao je s četiri boda prednosti (u playoffu je Brugge ostavio po tri pobjede, remija i poraza, uz gol razliku 17-11) i osigurao naslov — a time i grupnu fazu LIge prvaka sljedeće sezone.

Lekin karijerni put je zanimljiv i indikativan. Kao igrač je imao solidnu karijeru i nije, poput Tudora, imao puno prilike upijati znanja od najvećih trenera ili se pripremiti za trenerski poziv šegrtovanjem, kao Ivan Jurić kod Gian Piera Gasperinija. On je svoj trenerski put radio uglavnom sam. A kad je osvijestio svoje znanje i postao siguran u njega, za pretpostaviti je da mu je to dalo krila koja je strašću i motivacijskim sposobnostima uspio prenijeti na ekipu.

I pretvoriti je u svoju vojsku, premda je na početku sezone malo tko slutio da će tako brzo postati general.

Ne propusti top članke