Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Genijeva druga šansa

Juan Quintero, otpisan u Europi, heroj je povijesnog Superclásica

Zadnja izmjena: 10. prosinca 2018. Profimedia

I to se konačno odigralo.

Na trenutke je saga o finalu Cope Libertadores postala kao epizoda Zone sumraka u kojoj protagonisti upadnu u neku bizarnu prostorno-vremensku crvotočinu iz koje ne mogu izaći i u kojoj su osuđeni da svoje “finale svih finala” igraju do vječnosti. Logično, sve ono što se događalo uoči nikad odigranog argentinskog uzvrata dovelo je madridski susret River Platea i Boca Juniorsa do razine nervoze neuobičajene čak i za generalne standarde ovih dvaju divova.

Romantiziranje njihovog statusa, pa i južnoameričkog nogometa u globalu nas, međutim, tjera da po strani stavimo činjenicu kako se u ovoj utakmici malo toga zapravo odigralo i da je na travnjaku lopta više djelovala kao brod na olujnom moru. Nošena inercijom više nego strukturom, završavala bi udarana sa svih strana, bez previše kontrole.

“Juan! Juan!”, vikao je inače mirni starac s aut linije. “Juan, genij! Ti si genij!”

Prava priča o onome što je nogomet dobrim dijelom izgubio — često na štetu igrača, igre, pa i nas svih koji ga pratimo — leži u heroju sinoćnjeg Riverova trijumfa, Juanu Fernandu Quinteru. Njegov fantastičan projektil za preokret kojim je usmjerio svoju ekipu do konačnog trijumfa genijalan je potez, bomba kojoj je možda nedostajalo samo da odsjedne u mrežu na El Monumentalu, a ne na Bernabeuu. Jer takva iskra genijalnosti zaslužuje autentičnu južnoameričku atmosferu i euforiju.

Jer za tog omalenog genijalca život se pretvorio u čekanje druge prilike, one za koju se on sam nije nadao da će ikada više doći. Nogomet i život općenito danas idu tolikom brzinom da je želja za uspjehom poput onog Soup Nazija iz Seinfelda. Imaš samo jednu prigodu naručiti tu juhu po njegovim standardima. Ako iz bilo kojeg razloga, često i apsurdnog, to ne uspiješ — više nećeš dobiti drugu prigodu uživati u njoj. No soup for you.

Egzistencijalna kriza

Odrasti u kolumbijskom Medellínu 1990-ih značilo je živjeti scenarij Narcosa u kojem su scene poput ubojstava i otmica bile svakodnevna realnost za žitelje. Vlada SAD-a uvelike je financirala kolumbijsku vojsku pod egidom borbe protiv trgovine drogom, ali je po mnogim analitičarima to jednostavno iskorištavano kako bi se neutraliziralo djelovanje FARC-a, marksističkih Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije.

Sukob je odnio mnoge živote, a jedan od njih je i onaj Quinterova oca, Jaimea Enriquea. On se kao civil želio prijaviti za vojnu službu kada je ušao u sukob s jednim od nadređenih. Poslan je u kombi iz kojeg po svemu sudeći nikada nije izašao živ; njegovo tijelo nije pronađeno, a to se sve odvilo kada je Juanu bilo samo dvije godine.

Nogomet je Juanu dao prigodu da se odmakne od mračne stvarnosti. Zajedno s najboljim prijateljem, nešto starijim Jamesom Rodríguezom, dane je provodio igrajući nogomet, na travnjaku i na Playstationu, a postoji anegdota u kojoj je Juan kao 12-godišnjak na poluvremenu utakmice insistirao na određenim prilagodbama u igri kako bi mu se dodatno oslobodio put do gola. Trener se prvo protivio, ali na kraju je shvatio da mali možda ima i pravo; primjenio je njegov savjet, a ovaj mu je vratio genijalnom partijom.

On i James prokrčili su put prema profesionalnoj karijeri, ali dok je James odgovorio na zahtjeve modernog nogometa, Quintero je ostao negdje u raskoraku. Njegova osobna egzistencijalna kriza, prouzročena vječnom neizvjesnošću oko toga što se točno dogodilo njegovom ocu, nadograđena je onom koju mu je nogomet nakalemio.

Nogomet se kao sport odmaknuo od ideala koji su u prvi plan gurali igrače poput njega, s dirigiranim dodavanjima i plasiranim projektilima. Vremena na lopti je se sve manje, a prostor je sve uži; za klasične umjetničke ‘desetke’ poput njega to sužavanje prostora kao da je značilo lance oko nogu. Paulo Fonseca, Quinterov trener u Portu, praktički je to potvrdio, rekavši jednom prilikom kako je Juan “previše ovisan o jednoj nozi”. Druga mu je ionako bila zaključana.

“Samo imam veliko dupe”

Dolazak u Europu san je za svakog mladog južnoameričkog nogometaša koji se nada da će ondje nadograditi svoje znanje i doći do slave. Za Quintera je put etabliranja na najvišoj razini počeo obaćavajuće nakon Envigada i Atlético Nacionala u domovinu — najprije u Pescari, zatim u Portu — ali ubrzo je postao noćna mora, jer nogomet tu trpi samo one koji su mu se spremni u potpunosti podrediti. Vaši osobni problemi, kao i periodi adaptacije, nogometu ne znače puno. Rat nije objavljen samo genijalcima koji traže povlastice na terenu kako bi mogli oduševljavati svojom sposobnoću, već i igračima koji kao osobe nisu spremne sve podrediti svom i momčadskom uspjehu.

Priča je dolazila samo s jedne strane, one klupske, a govorila je da ga jednostavno više nije briga, negirajući pritom postojanje šireg problema i nerazumijevanja. Sam Quintero nije odlučio stati u svoju obranu, dapače. Noćni provodi s kolumbijskim pjevačicama postajali su sve učestaliji, a djelovalo je da se okrenuo i novoj karijeri reggaeton pjevača. Juanovo stanje duha i rezigniranost poklopili su se s 20. godišnjicom nestanka njegova oca; njegova tetka Silvia, očeva sestra, tada je službeno formirala organizaciju koja pomaže obiteljima civilnih žrtava kolumbijskog rata protiv droge.

Juan se pokušao prebaciti u Rennes, ali ondje je samo gubio vrijeme, završivši u rezervnoj ekipi. To je priču vratilo onamo gdje svaka izgubljena duša krene naći svoj mir: kući, daleko od blještavila europskih pozornica koja su njega više zaslijepila nego što su ga promovirala. Završio je na novoj posudbi, u redovima Independientea iz rodnog Medellína. Potpuno izvan forme, neku minutažu je uspio uloviti tek potkraj sezone, ali i ona je bila dovoljna da mu se vrati želja za igranjem nogometa. Naknadno ne želi priznati da je bio na korak od preranog umirovljenja, ali sigurno je da ta priča nije bila predaleko od istine. Srećom po njega i po nogomet, ona se vratila na pravi put.

https://www.youtube.com/watch?v=JkH-n2oBRrI

Druga šansa je došla u okruženju u kojem ju je još uvijek moguće dobiti.

Znali su i u River Plateu, koji ga je pozvao u svoje redove, da ga i dalje trebaju opominjati kako bi ostao svjestan da je dobio drugu priliku, ali da nju ni po koji cijenune smije ispustiti. Kada se pojavio u Buenos Airesu ponovno mu je ispao trbuščić, što se nije osobito svidjelo treneru Marcelu Gallardu, koji je kao igrač iskoristio sve blagodati zlatne ere ‘desetki’. Na njegovu opasku o Juanovoj kilaži igrač mu je u svom stilu odgovorio kako nije istina da ima višak kilograma, već da “samo ima veliko dupe”. Doziranih nastupa, Quintero je imao prigodu adaptirati se ponovno na nogomet na visokoj razini, ali u za sebe prirodnijem okruženju.

Genij

Gol po gol, ponovno su počeli oduševljavati njegovi magični trenuci koje su svi već počeli zaboravljati. Stigao je i poziv u reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, a baš je vremešni izbornik José Pékerman jedan od rijetkih koji je cijelo vrijeme vjerovao u njega i u njegovu želju za igrom. Ovaj mu je to vratio s kamatama.

“Juan! Juan!”, vikao je inače mirni starac s aut linije na utakmici protiv Poljske ovog ljeta. “Juan, genij! Ti si genij!”

U utakmici koju je Kolumbija morala pobijediti Quintero je pred svijetom pokazao koliko su u krivu oni koji otpisuju talent nakon prvog posrnuća ili zato što ga nisu spremni pričekati da se adaptira na nogometnu evoluciju. Nakon što je briljantno podvalio loptu ispod japanskog živog zida za izjednačenje u prvoj utakmici, protiv Poljaka je Quintera bio pun teren, s prostorom u međuliniji iz kojeg je suvereno diktirao igru te hranio Radamela Falcaa i društvo krucijalnim asistencijama koje su i natjerale Pékermana, kao i tisuće onih koji su to gledali preko ekran, da upadnu u ekstazu. Genij se vratio.

U svom kaosu oko ovog uzvrata i snažnom osjećaju da je Europa morala, nakon što im godinama uzima sve što makar letimično valja, uzeti Južnoamerikancima i najveći klupski derbi, postoji i dojam pravičnosti da je veliki čin Quinterova povratka ispisan na kontinentu koji ga je odbacio. Ta prljavost, kaotičnost i nestrukturiranost sinoćnje utakmice i cijele priče oko nje dodatno potencira trenutak genijalnosti kojim je Quintero prelomio ovaj povijesni susret, odigran na travnjaku na kojem su mu mnogi predviđali da će, baš kao i njegov prijatelj James, zaigrati u dresu domaćeg kluba.

Za Juana, međutim, to nikada nije bila poanta; genij je ionako svjestan da je drugu prigodu dobio ondje gdje se osjeća najprirodnije. Ondje gdje se, reći će ljudi, i nogomet još uvijek tako osjeća.

Ne propusti top članke