Jedna od najvećih zagonetki uoči nadolazećeg Mundobasketa je reprezentacija Italije. La Squadra Azzurra po individualnoj kvaliteti sadrži veliki potencijal, ali opterećena je brojnim ozljedama. Nedavno je otpala i zadnja nada da će se novopečeni igrač Pelicansa Nicolo Melli oporaviti na vrijeme, dok bi se Danilo Gallinari i Luigi Datome trebali zakrpati do početka turnira, ali je upitno hoće li uhvatiti pravu formu. Još je ozbiljnije pitanje kemije, a to nas dovodi do povratka Alessandra Gentilea u nacionalni tim. Istina, on se vratio još u proteklim kvalifikacijama, ali to je posve drugačija priča od velikih natjecanja.
Prisjetimo se Eurobasketa 2015. Italija je tada nakon dugo vremena okupila momčad dostojnu borbe za najveće dosege. Simone Pianigiani na raspolaganju je imao trojicu jako dobrih NBA igrača – Gallinarija, Marca Belinellija i Andreu Bargnanija. Problem je bio u tome što je svaki od njih veliki potrošač lopti, stoga su se ljudi pitali hoće li im biti dovoljna samo jedna u terenu. Na kraju se ispostavilo da niti jedan nije uspio biti numero uno kada je u pitanju broj upućenih šutova iz igre. Naime, sve ih je zajebao mladi i nadobudni maneken Gentile: vjerovali ili ne, on je na turniru uputio čak 30 šutova iz igre više od Gallinarija, koji je unatoč tome bio najbolji talijanski strijelac.
Jedno treba priznati Gentileu — stvarno treba imati muda da kraj trojice starijih, renomiranijih i, povrh svega, mnogo kvalitetnijih suigrača kao 22-godišnjak bez srama uzmeš loptu u ruke, ne mariš za živu silu i bez trunke nelagode ispaljuješ kanonade prema obruču, iako se ne može reći da te lopte savršeno slušaju (47,1 posto šuta).
Probajte vi Gentileu objasniti značenje sintagme “ograničeno vrijeme”, a da vas ovaj iste sekunde ne zamrzi
Pianigianijeva je Italija tada prštala talentom te povezala nekoliko impresivnih pobjeda, ali manjak odgovornosti u obrani i prevladavajuća indijanština u napadu koštala ju je borbe za medalje — već u grupi je Srbija grubo prizemljila Talijane, a potom se preko Litve nije moglo do polufinala. Usprkos tome što Italija nije ispunila očekivanja navijača, a Gentile nije poštovao logičnu momčadsku hijerarhiju, to mu se tada nije previše zamjerilo. Momak je ipak odigrao strašan turnir (16,8 poena, 4,8 skokova i 3,2 asistencija prosječno) i svi su očekivali da će vrlo skoro nadmašiti svoje NBA suigrače te povesti reprezentaciju do povijesnih visina.
Ispostavilo se da je njegova karijera pošla u posve suprotnom smjeru.
U se i u svoje kljuse
Alessandro nije jedan od mnogih igrača koji su se iz duboke sjene morali izboriti za svoje mjesto pod košarkaškim suncem. Dapače, kao sin legendarnog talijanskog razigravača Nanda Gentilea od malih se nogu nalazio pod svjetlima reflektora. Ne bez razloga – odmah se vidjelo da je naslijedio očev talent, a k tome ga je majka priroda obdarila mnogo moćnijim tijelom.
Visok 201 cm, širokih ramena, snažan, skočan. Manjak brzine nadoknađuje sjajnom kontrolom lopte. Pun paket, reklo bi se. Jedini veći hendikepi bili su sumnjiva motivacija u obrambenim zadaćama te skromnih 30-ak posto šuta s perimetra, ali očekivalo se da će se to popraviti s godinama. Milano, koji ga je u 20. godini doveo iz Benettona, odredio ga je za svog budućeg vođu te mu vrlo brzo dao ključeve momčadi u ruke.
Dobivenu priliku Gentile je protumačio na krivi način. Kraljevski status među Manekenima koristio je ponajviše za vlastitu promociju, dok je dobrobit momčadi bila u drugom planu. Trpao je on i 20 poena u prosjeku u Euroligi, ali je Milano upravo te sezone ispao već u uvodnoj fazi, i to u izravnom okršaju s Cedevitom.
Alessandro se ponašao poput razmažene princeze. U svlačionici težak za podnijeti, na terenu dozlaboga škrt, ali na zanimljiv način — naime, on ipak nije jedan od onih koji bi prije dali bubreg nego loptu, što se vidi po respektabilnom broju asistencija za krilnog igrača. No, kada Gentile dodaje loptu, onda je to gotovo isključivo spuštanje centrima nakon pick igre, i to vrlo vješto, očito je to naslijedio od oca. Vrlo rijetko ga se može vidjeti da udijeli pas suigraču na otvoreni šut, što je na neki način i logično — kvragu, da vjeruje u učinkovitost šuta za tri poena, onda bi ga valjda i sam češće uzimao. Ne kaže se uzalud “uzdaj se u se i u svoje kljuse”; radije će se u svom stilu zabiti u reket pa nek bude što sudba donese. Ako bi mu trener ili suigrači prigovorili zbog takvog postupanja, onda bi se naprosto nadurio i odigrao sljedeće utakmice potpuno nezainteresirano.
Nije to moglo trajati dovijeka. Ujesen 2016. Milanov predsjednik Livio Proli javno je obznanio da je Gentileu zbog manjka motivacije i viška taštine oduzeta kapetanska vrpca te da narcisoidni košarkaš mora odlučiti je li još uvijek dječak ili odrastao muškarac. Takva jezikova juha bila je neoprostiv udar na njegov ego, stoga je nakon par mjeseci pokupio kofere i otišao u Panathinaikos, gdje mu je tata ostavio dubok trag.
Šesti igrač?
Međutim, u Ateni se nastavilo njegov propadanje. Očekivao je da će biti prva zvijezda momčadi, a Xavi Pasqual ga je vidio kao impuls s klupe koji će na raspolaganju imati 15-ak minuta. Gentileu se digla kosa na glavi kad je shvatio što ga čeka i naravno da nije bio spreman izboriti za bolji status radnim elanom. Radije je visoko podigao nos i stupio u tihi štrajk — kako drukčije objasniti podatak da je u tri mjeseca među Zelenima bacanja gađao 22,2 posto?!
Atenjani su imali mnogo manje strpljenja nego Manekeni, stoga mu je ekspresno uručen otkaz. U travnju iste godine potpisuje za Hapoel Jeruzalem, ali ni ondje nije uspio izgurati sezonu do kraja, nego je nakon osam blijedo odigranih utakmica sam otišao iz nepoznatih razloga. Sigurno je u pitanju bilo neko žilavo zrno graška.
Kad je Ettore Messina ponovo preuzeo Italiju, pale su i Gentileove reprezentativne dionice, te se u to doba činilo da njegova karijera neumitno juri prema dnu, iako se samo godinu dana ranije naveliko pričalo o možebitnom potpisu za Houston. Ipak se donekle uspio snaći. Protekle dvije sezone proveo je u bolonjskom Virtusu i madridskom Estudiantesu, klubovima iz europske srednje klase. Ondje je konačno ponovo došao na svoje — bio je prva, druga i treća opcija u napadu, trpao blizu 20 poena prosječno, a sve bez prevelikog rezultatskog imperativa. Čista uživancija.
I sada je ponovo u prvom planu reprezentacije.
Da razjasnimo, Gentile je spektakularan igrač. Njegovi coast to coast slalomi nakon skoka u obrani i zadivljujuća finesa s kojom pogađa teške šutove koje si sam iskreira prava su milina za gledati. Da je više radio na vanjskom šutu, bio bi kompletan paket i među desetak najboljih igrača u Europi. Ali on se pokazao produktivnim samo onda kad je imao status glavne zvijezde momčadi, a on to u reprezentaciji ni približno nije, stoga će Romeo Sachetti biti na velikim mukama. Kako da ga učini korisnim bez da uzurpira prava koja pripadaju Gallinariju, Belinelliju i Datomeu? Možda da od njega napravi šestog igrača koji ima sve ovlasti da napravi dar-mar, ali u ograničenom vremenu na parketu?
To se čini kao najbolja opcija, ali probajte vi Gentileu uz bojažljivi smiješak objasniti značenje sintagme “ograničeno vrijeme”, a da vas ovaj iste sekunde ne zamrzi. Uistinu nezahvalan zadatak ima talijanski izbornik. Na njemu je da pronađe način da njegov Narcis što više razara protivničke obrane, a što manje odnose u svlačionici.
