Nijemci, naravno, imaju riječ za sve, a Der Torriecher — nos ili njuška za gol — označava nogometaša koji, poput svinje ili psa koji traže tartufe, može ‘nanjušiti’ priliku za gol i naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu da bi ga zabio.
Ultimativno napadačko njuškalo bio je Gerd Müller.
Veliki golgeter bio je poznat još i pod nadimkom Duh šesnaesterca, a Zlatko Čajkovski, koji ga je u Bayernu izvukao na veliku scenu, zvao ga je “mali debeli Müller” — i nije u tome bilo zle namjere, jer Čajkovski je bio dobrodušan, prostodušan čovjek i ponosio se vlastitim nadimkom ‘Čik’, koji mu je netko u Zagrebu ili Beogradu da rekavši da je “malo veći” od opuška (164 cm). Čik je naprosto zamijetio da pozamašna guzica Mülleru daje neobično nisko težište, zbog kojeg su njegovi pokreti bili nepredvidivi i enigmatični za braniče.
‘Mali debeli’ bio je sasvim atipičan centarfor; “rođen u zaleđu” i naizgled nezgrapan, cijelu je karijeru proveo vrzmajući se, gurajući, šuljajući, valjajući i puzajući na rubu suparničke zadnje linije, sve kako bi u ključnom trenutku nekako, bilo kako, ugurao loptu preko gol linije. Bio je igrač kakav bi teško našao mjesto u suvremenom nogometu, ali za svoje je vrijeme bio strašan. Der Bomber — i tako su zvali. I Fantom. I Egzekutor.
Müller je zabijao potkoljenicom, koljenom, glavom, leđima, pa i tim famoznim, najpoznatijim dupetom njemačkog nogometa. Ponekad bi, kažu, čak zabio i stopalom. Zabijao je na samom početku svoje karijere i na njenom samom kraju; zabijao je protiv autsajdera i protiv najvećih ekipa; zabijao je kod kuće i u gostima; zabijao je u Bundesligi za Bayern — 398 ligaških golova u 453 nastupa — a zabijao je i za Njemačku — 68 puta u 62 nastupa. Na svjetskim prvenstvima je pogodio čak 14 puta. U dvije utakmice Eura 1972. zabio je četiri gola. Nije bilo tog suparnika kojem ne bi mogao zabiti i koji ga se nije bojao kao crnog vraga.
Toliko je Gerd Müller trpao i toliko dugo, na toliko načina i protiv toliko različitih suparnika da su mu vremenom krenuli pripisivati i neke rubno nadnaravne sposobnosti poput, eto, tog njuha za gol i težišta drugačije postavljenog nego kod ostatka ljudskih jedinki. I možda u svemu tome ima i nešto istine. Nogometu je, uostalom, element magičnog realizma uvijek bio imanentan; međutim, te priče zanemaruju vjerojatno najvažniji dio slagalice koji je činio jednog od najvećih centarfora svih vremena: a taj je, reći će svi koji su s njim blisko surađivali, da se radilo o vrhunskom profesionalcu i radoholičaru koji je neumorno trenirao i vježbao kako bi se mogao naći na pravom mjestu u pravo vrijeme, kako bi mogao zabiti bilo kojim dijelom tijela koji mu je u tom trenu najbliži lopti.
“Bez Gerda Müllera”, rekao je Franz Beckenbauer, njegov dugogodišnji suigrač i prijatelj prilikom Bayernove svečanosti povodom Müllerova 50. rođendana, “vjerojatno bismo još uvijek bili u onoj brvnari koja nam je služila kao klupski dom”.
Müllera ćemo zauvijek pamtiti i mi koji smo premladi da bismo ga se mogli sjećati kao igrača. On je još za karijere prešao u mit koji će živjeti i dalje, manifestirajući se svaki put kad netko, poput njega onomad, izroni u pravo vrijeme na pravom mjestu i utrpa loptu u mrežu nekim čudnim udarcem ili neuobičajenim dijelom tijela. Oni koji ne znaju govorit će da je to bilo slučajno i da ga je samo pogodila lopta, ali mi ćemo znati da je u njega nakratko ušao Duh šesnaesterca koji se poželio malo ovozemaljske zabave.
