U više je navrata, čak i u retrospektivi, naglašavao kako je još od dječačkih dana vjerovao da za pravog igrača postoji samo jedan klub, ali se nije mogao nositi s posljedicama jednog tako nasumičnog i nes(p)retnog trenutka. Unatoč obostranim peripetijama oko novog, posljednjeg igračkog ugovora u Liverpoolu, snažan je sentiment da je Gerrard na neki način pogazio taj svoj dječački ideal odlaskom u LA Galaxy samo kako bi se odmaknuo od tereta onog sudbonosnog dana na Anfieldu i svega što je usljedilo, a za što je rekao da su mu bila “tri najgora mjeseca u životu”.

Trenerski je posao za njega bio sasvim novi početak, iako je jasno da u stvarnosti njegov status nipošto neće biti nikada isti kao onaj koji u istom trenutku ima neki relativni anonimus. Gerrard je Liverpoolova ikona, kapetan koji je s Redsima igrao dva europska finala i osvojio jedno na spektakularan način, ali i punih 15 godina neizostavni član engleske reprezentacije.

Gdje postoje ambicije, postoji i pritisak, pa tako i u Villi, ali Gerrard je već u Škotskoj ponajviše osjetio kako je to nositi se s njim

U roku od mjesec dana po objavi igračke mirovine i namjeri ulaska u trenerske vode dobio je prvu ponudu, i to od Milton Keynes Donsa, koji su mu imali namjeru dati povjerenje da ih vrati u Championship, ali Gerrard je to odbio. Čak i u tako specifičnoj kulturi poput one engleske, koja možda najviše od svih njeguje kult igračke ličnosti, Gerrard nije mogao pojmiti kako netko može nuditi nešto tako bitno poput trenerske pozicije osobi koja nema nikakvog iskustva za nju. Navodno je prve ponude za trenerski posao dobivao još dok je aktivno igrao, što je smatrao suludim, iako su brojni njegovi reprezentativni kolege — John Terry, Frank Lampard, Wayne Rooney, Michaela Carrick i drugi — očito mislili drugačije.

Stevie je to smatrao naglim i neutemeljenim, iako je bilo jasno da iz te njegove inače jako trezvene ličnosti i dalje dijelom progovara strah od neuspjeha. Umjesto nekog premierligaškog kluba, ili barem nemog u Championshipu, Gerrard je prihvatio testirati sebe vodeći Liverpoolove juniore.

Osovio klub na noge

Po povratku u klub dočekao ga je Jürgen Klopp, koji je ulazio u svoju drugu sezonu na Anfieldu. Klopp, jasno, stiže iz sasvim drugačije nogometne kulture; za sebe će kazati kako je imao “četvrtoligaške noge, ali prvoligaški um” i znao je da je Gerrardova priča drugačija, cijenio je njegove dvojbe, ali mu je naglasio kako će teško saznati što zapravo želi ako se ne izloži svim aspektima posla, pogotovo onim negativnim. Uostalom, u Liverpool je Klopp došao nakon što je s Borussijom Dortmund na elitnoj razini prošao sve: od osvajanja i obrane njemačkog naslova, preko finala Lige prvaka i borbe za ostanak u Bundesligi.

“Ostario sam otprilike dvije godine u šest mjeseci”, šalio se Gerrard u jednom od svojih prvih trenerskih intervjua. “Zbilja je prikazao stvari onakvima kakve jesu; rekao mi je kako želi da budem u sjeni samo kratko, jer mi je potrebno nekoliko godina pogrešaka, biranja vlastite ekipe, odluka o taktici, ophođenja s individualnim problemima te razvoja svog stila igre i filozofije. Naglasio je da baš trebam osjetiti razočaranja i krive korake kako bih znao je li ovaj posao za mene.”

Rangers je bio još jedan od klubova spremnih ponuditi Gerrardu odgovore na njegova vlastita pitanja. Koliko god povijesno velik bio, klub se tek oporavljao od financijskog kraha i postupnog povratka u vrh škotskog nogometa. Samom Gerrardu putokaz je bio, koliko god to apsurdno zvučalo, Brendan Rodgers, njegov šef u onom fatalnom travanjskom trenutku 2014. I on je bio duboko pogođen tim posrnućem; predzadnju sezonu u Liverpoolu završio je šesti, a uoči Kloppova dolaska klub je pod njim ubilježio samo jednu pobjedu u devet utakmica nove sezone.

U Celticu je Rodgers imao razmjerno lagan posao, pogotovo s obzirom na budžet i na Rangersov izostanak iz ionako siromašne konkurencije, ali su mu sve te pobjede i trofeji unutar te tri godine vratile ono najbitnije: samopouzdanje i vjeru u svoje ideje. Gerrard je trebao to isto i nije se libio suočiti i s puno težim okolnostima kako bi krenuo Rodgersovim koracima. Za izgradnju ekipe je na raspolaganju imao limitirana sredstva, a trebalo joj je dati novo lice i novi identitet na terenu te, na kraju dana, osvojiti nešto. Dvije sezone pod njegovim vodstvom trofeji su izostali i sve dobre stvari koje je nedvojbeno odrađivao padale su u drugi plan. Celtic je bio na najboljem putu da ostvari 10. titulu u nizu, što ni jednom ni drugom članu Old Firma nije ranije bilo uspjelo, a to su Rangersovi navijači željeli po svaku cijenu izbjeći.

Ali po to je došao i tu se dokazao: ne samo prekidom Celticova niza, već i sezonom bez ijednog poraza. Osovio je klub na noge, vratio mu konkurentnost kroz prepoznatljiv stil igre; u jednom trenutku mu je pristupio i Newcastle, želeći ga angažirati nakon odlaska još jednog bivšeg mu šefa, Rafaela Beníteza, ali Gerrard je to odbio, ostavljajući dojam čovjeka koji želi stvoriti nasljeđe u klubu i postati pravi glasgovski Ranger.

Rizik nije ogroman

Zato je navijače izuzetno pogodio ovakav nagli rastanak usred polusezone, kada je ekipa i dalje na prvom mjestu i s polufinalom Liga kupa na rasporedu idući tjedan. Rangers je, međutim, od Gerrarda dobio ono što je i tražio, baš kao što je i Gerrard dobio razlog da se vrati onamo gdje je od početka bilo jasno da bi se, u slučaju uspjeha, svakako i trebao vratiti. Uostalom, Gerrardova se obitelj nikad nije preselila u Glasgow, a bije ga i glas čovjeka koji se nije trudio uspostaviti dublji odnos s ljudima izvan klupskog okruženja. To ‘onamo’ je, dakako, u užem smislu bio i ostao Liverpool, ali baš je ovako brz i nagao rasplet oko njegovog prelaska u Aston Villu, koja je za njega platila i odštetu, jako indikativan.

U naglom prelasku u Villu vidimo i situaciju u kojoj je Gerrard morao donijeti brzu odluku, ali onu koja se zapravo i čini logičnom. Klub je u zdravoj financijskoj situaciji, s vlasnicima koji su ambiciozni i spremni dodatno strateški ulagati kako bi klub učinili konkurentnijim. Štoviše, otkaz Gerrardovu prethodniku Deanu Smithu možda je i djelovao ishitreno, ali mnogi će reći kako je to baš iz razloga što je ovaj crni rezultatski niz došao u trenutku kada su u klubu smatrali da je vrijeme za dodatni iskorak prema gornjem dijelu ljestvice. Izdašna prodaja Jacka Grealisha donijela je sredstva za akviziciju zanimljivih imena, poput Dannyja Ingsa, Emiliana Buendíje i Leona Baileyja. Oni pritom tek dolaze na već solidan kostur satkan od kombinacije nešto iskusnijih imena koje treba vratiti u fokus, kao i mlađih igrača, dijelom i onih iz Villine selekcije koja je lani uzela juniorski FA Cup.

Gerrard je povukao brz potez, ali rizik pritom nije ogroman. Navijači su ga razdragano dočekali, a cilj stabilizacije koju su zajednički s vlasnicima postavili kao konačan za ovu sezonu ne bi trebao doći u pitanje, pogotovo kada vidimo stanje u klubovima sa samog dna ljestvice. To Gerrardu daje dovoljno vremena da unese svoje ideje u ovu tek malo pogubljenu, ali kvalitetnu momčad, prije nego što se fokusira na više, dugoročnije ciljeve. Naravno, gdje postoje ambicije, postoji i pritisak, pa tako i u Villi, ali Gerrard je već u Škotskoj ponajviše osjetio kako je to nositi se s njim u jednoj od najspecifičnijih nogometnih sredina na svijetu.

Sad kada je, ponajprije on sam, sa sebe skinuo stigmu koja ga je progonila i unosila mu dvojbe, Gerrard je spreman za doći u staro okruženje u novoj ulozi. S Villom je potpisao dvoipolgodišnji ugovor, do 2024., baš kada ističe i Kloppov ugovor u Liverpoolu. Stevie se odvažio krenuti na svoj put dijelom i na Kloppov nagovor, koračajući pritom korak po korak kako bi se sa svakim novim korakom uvjerio da ga on vodi na pravo mjesto, ono na kojem želi biti.

Uspije u takvom okruženju, onda se već možemo pripremati za dan kada će se vratiti na Anfield, ponovno kao pobjednik.