Gio Reyna i američki novi val

Mlad je, spreman i strašno talentiran. I jedan od sve više njih koji dolaze preko Bare

Zadnja izmjena: 5. prosinca 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Claudiju Reyni, legendarnom reprezentativcu Sjedinjenih Američkih Država koji je za nacionalnu vrstu odigrao 112 utakmica i sudjelovao na četirima svjetskim prvenstvima, bilo je 26 godina kada je debitirao u Ligi prvaka. Bilo je to u rujnu 1999., u dresu škotskog Rangersa protiv Valencije. Bila je to ujedno i prva od ukupno tek osam utakmica u najelitnijem nogometnom natjecanju na svijetu u karijeri dugoj 15 godina, koju je gotovo u potpunosti proveo u Europi.

Dio te karijere proveo je i u Sunderlandu, u kojem mu se, u studenom 2002., rodio drugi sin Giovanni, nazvan po njegovu suigraču i prijatelju, Giovanniju Van Bronckhorstu. Sinoć je Reyna junior sedmi put u svojoj karijeri nastupio u Ligi prvaka, krenuvši od početka u veznom redu dortmundske Borussije protiv Lazija; dobije li Gio punu minutažu u posljednjoj utakmici grupne faze protiv Zenita, što je lako moguće, doći će na prag očeva učinka. I to samo 15-ak dana nakon što je navršio 18.

“Kada se ovih dana upoznajem s ljudima, pogotovo s mladima, više nisam onaj Claudio Reyna”, kaže uz smiješak stari Reyna. “Sad me predstavljaju tek kao Giova tatu.”

Vremena se mijenjaju. Starom Reyni bila je 21 godina kada je krenuo put Europe i iz Virginia Cavaliersa u Bayer Leverkusen. I proces aklimatizacije mu nije tekao lagano, dapače, pa je nakon samo pet utakmica proslijeđen na posudbu u Wolfsburg, gdje je s vremenom postao i prvi igrač iz SAD-a koji je predvodio neku europsku momčad kao kapetan. Činjenica da je bio takav ledolomac sigurno je pomogla u izgrađivanju Giovannijeve karijere, kao i ona da mu je i supruga, Danielle Egan, također bila nogometna reprezetativka SAD-a. Gio kao da je od starog pokupio tehniku i pregled igre, a od majke aerobne kapacitete i izdržljivost.

Oni su ambiciozni, puni sebe i željni dokazivanja u srcu elite, u nogometnoj Europi

Vjerojatno je to obiteljsko stablo, koje uključuje i djeda Miguela — argentinskog doseljenika koji je u rodnoj zemlji također profesionalno igrao nogomet — pomoglo i da sa 13 godina dospije u akademiju New York City FC-ja, franšize u vlasništvu City Football Groupa. Načelno je prvotni plan i bio da se Gio, kao talentirani veznjak, tu dodatno izbrusi prema postulatima Manchester Cityja, grupine ‘matice’ u Engleskoj. Međutim, nogometna globalizacija ne štedi; dok su se u Manchesteru nećkali, uljuljani u pomisao da je Reyna jr. već u njihovom sustavu, uplela se u priču Borussia Dortmund i lani privukla Giovannija u svoju akademiju.

I u siječnju ove godine, sa samo 17 godina i 66 dana, Giovanni Reyna je debitirao za Borussijine seniore protiv Augsburga, čime je postao najmlađi Amerikanac koji je ikada zaigrao u Bundesligi, a 20-ak dana kasnije postao je i najmlađi strijelac u povijesti njemačkog DFB-Pokala, zabivši svoj prvijenac Werderu iz Bremena. Još nešto kasnije u veljači će protiv Paris Saint-Germaina postati treći najmlađi debitant u povijesti knockout faze Lige prvaka, a s asistencijom Erlingu Hålandu samo devet minuta od ulaska u igru i najmlađi Amerikanac kojem je to pošlo za rukom, odnosno nogom.

Plejada talenata

I tu je već stari Claudio postao ‘samo’ Giovannijev tata.

Lako moguće da se Claudio onomad ne bi ni domogao Europe da se iste godine kada je debitirao za nacionalnu vrstu, u siječnju 1994., u SAD-u nije igralo Svjetsko prvenstvo. On je bio član selekcije i na prvenstvu, ali zbog ozljede nije nastupio. Svejedno, SAD je svjesno krenuo all-in u organizaciju Svjetskog prvenstva, znajući da time uvelike pomaže razvoju nogometa u tom specifičnom društvu i specifičnoj sportskoj kulturi. Od 22 igrača na rosteru tada, njih tek šestorica su igrali u Europi; od toga je jedan bio Juergen Sommer, rezervni vratar koji je nastupao za engleski Luton Town, dok je Eric Wynalda kao najiskusnije ime igrao za 1. FC Saarbrücken, tada njemačkog drugoligaša. S druge strane, Major League Soccer će svoju prvu službenu sezonu odigrati tek 1996.

Giovanni Reyna je svoj debi za reprezentaciju dobio dan prije svog 18. rođendana u prijateljskoj utakmici protiv Walesa, a već je u idućoj, protiv Paname četiri dana kasnije, zabio svoj prvi pogodak u pobjedi 6:2. U sastavu koji je od prve minute istrčao protiv Walesa tek je Sebastian Lletget član LA Galaxyja, a i on je, zanimljivo, onamo došao okolnim putem, kao član West Hamove akademije. Protiv Paname on nije nastupio, pa je SAD s Giom u startnoj postavi, kao druga najmlađa postava u povijesti te reprezentacije bila i prvi put od lipnja 2011. satkana isključivo od igrača koji nastupaju za europske klubove.

Vratar Zack Steffen je postao najskuplji golman u MLS povijesti kada ga je prošle godine Manchester City otkupio iz Columbus Crewa za nešto manje od devet milijuna eura. Sergiño Dest, 20-godišnji bek, preko Ajaxa je u listopadu stigao i do Barcelone. Ondje je i još jedan mladi debitant, 19-godišnji Konrad de la Fuente, dok 20-godišnji John Sargent, redovni član Werdera iz Bremena, već ima 12 nastupa za reprezentaciju.

U napadu je i 20-godišnji Timothy Weah, Georgeov sin inače rođen u Brooklynu, a koji je iz akademije NY Red Bullsa preko PSG-a došao do Lilleove prve momčadi. U vezi su uz Gia i 22-godišnji Weston McKennie, koji je preko Schalkea došao i do Juventusa, čime je postao prvi Amerikanac u dresu Stare dame. Iz inkubatora NY Red Bullsa stiže i 21-godišnji Tyler Adams, koji je lani došao u redove ‘matice’ RB Leipziga, podebljavši dodatno bundesligašku kvotu Amerikanaca. Uz sve njih tu su i Chris Richards u Bayernu, Antonee Robinson u Fulhamu, Yunus Musah u Valenciji i Reggie Cannon u Boavisti.

Kotač razvoja

U očima tih novih američkih klinaca Giov stari sada stvarno kao da jest samo njegov otac, kao i čitava ta prvoboračka generacija koja je krčila svoj put u Europu. Oni pamte njihove rezultate, poput četvrtfinala u Japanu i Koreji 2002., ali svoj put grade na drugačiji način, što govori i to da je velikoj većini iz ovog aktualnog bazena ‘europskih’ talenta uzor Christian Pulisic, koji je sa 22 godine praktički njihov vršnjak. Međutim, njegov sad već ‘davni’ transfer iz PA Classicsa, lokalne srednjoškolske ekipe pod ingerencijom sustava US Soccer Development Academy, u Borussiju iz Dortmunda 2015., kao i veliki uspjeh u Europi koji je uslijedio, motivirao je niz drugih mladića da krenu njegovim stopama.

Tome se, naravno, nadaju i franšizni klubovi europskih giganata na tlu SAD-a, poput gorenavedenih dvaju njujorških klubova. I oni logično služe kao prozor u Europu, ali i, baš kao u Reyninu slučaju, prozor na talentom bogato sjevernoameričko tržište.

“Ono što je on napravio u Njemačkoj je čudesno”, govorio je o Pulisicu Reyna, dok je počeo skidati baš njegove rekorde u Borussiji. Kod Pulisica su savjete redom tražili i McKennie, Adams, Richards, Sargent i drugi američki bundesligaši. “Način na koji je on utabao put za Amerikance u Njemačkoj, i posebno sada za mene u Dortmundu, jako je uzbudljiv”, dovršio je misao Reyna.

Oni su ambiciozni, puni sebe i željni dokazivanja u srcu elite, u nogometnoj Europi.

Za njih više nije rješenje etabliranje u MLS-u i uzimanje dobrog novca igranjem za tamošnje franšize. Taj novi val američkih talenata predvođenih Pulisicem, Destom, Reynom i drugima ne treba ni prolaziti mukotrpni proces aklimatizacije na zahtjeve europskog nogometa. Danas svaki ozbiljniji europski klub ima barem organizirane svoje kampove po SAD-u, a dostupnost nogometnih prijenosa danas je veća nego ikad. Zato američki mladi talenti sada dolaze preko bare s daleko manje straha od nepoznatog i vrijeme potrebno za prilagodbu se skratilo.

“Europski stil života je potpuno različit od onoga koji možemo dobiti u MLS-u”, rekao je Cannon, Boavistin desni bek koji je Desta u reprezentaciji gurnuo lijevo. “Mislim da to treba biti i cilj za sve nas koji nadolazimo — da odlaskom u Europu pomažemo vlastitom napretku, ali i napretku reprezentacije i svega ostalog”.

U tom kontekstu stari Reyna više nema što ponuditi Giu, koji je već sada na razini na kojoj je on, poslije duge i spore prilagodbe na Europu, bio sa skoro 27 na leđima. Stari može sada samo stati i diviti se brzinom kojom njegov mali, kao i njegovi kolege, vrte kotač nogometnog razvoja u SAD-u. Onog koji su on i njegovi pokrenuli još tamo prije tridesetak godina.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.