Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gladbach: Dugi put natrag

Nekoć je Borussia (M) bila dominantna sila. Zadnjih godina vraća se stepenicu po stepenicu

Zadnja izmjena: 20. prosinca 2018. Profimedia

Bilo je zadnje kolo Bundeslige 1978. i Borussia Mönchengladbach je na Rheinstadionu u Düsseldorfu ugostila Borussiju Dortmund.

Dva kluba osnovana nad kriglom piva istog imena iz gradova udaljenih tek 80-ak kilometara bila su tih godina u potpuno različitim situacijama. Dortmund se vratio u Bundesligu i stabilizirao iznad crte ispadanja nakon dvije godine provedene u Regionalligi West i još dvije sezone u Drugoj Bundesligi. Za to vrijeme, Borussia Mönchengladbach je nanizala tri uzastopna naslova prvaka, a za četvrti uzastopni trebala joj je pobjeda protiv Dortmunda u zadnjem kolu.

Međutim, nije bila dovoljna bilo kakva pobjeda. Prije zadnjeg kola Köln je bio na vrhu tablice s istim brojem bodova kao Gladbach, ali je imao za 10 bolju gol razliku. Razliku koju su u Mönchengladbachu naumili nadoknaditi.

Unutar prve minute utakmice protiv Dortmunda Jupp Heynckes je zabio i krenuo ispunjavati planirano. Poklopio je loptu glavom na drugoj stativi i spustio je u mrežu kraj nemoćnog vratara gostiju Petera Endrulata, a onda je poletio za njom u mrežu i požurio je odnijeti na centar kako bi se utakmica što prije nastavila. Tog travanjskog dana mu se žurilo i dok je lopta letjela prema mreži vjerojatno je razmišljao kako bi što bolje iskoristio preostalih 89 minuta. Do kraja utakmice je Osram, kako su navijači tepali Heynckesu s obzirom na to da bi se u igri toliko zajapurio da bi mu se lice crvenjelo kao žarulja, zasvijetlio još pet puta, a na semaforu je svijetlio nestvaran rezultat. Borussia Mönchengladbach je u zadnjem kolu Bundeslige demonstrirala svoju snagu Borussiji Dortmund s nevjerojatnih 12:0.

Međutim, unatoč najvećoj pobjedi u povijesti Bundeslige, Borussia ipak nije uspjela. Köln je istovremeno pobijedio već ispali St. Pauli s 5:0 u gostima i oba su kluba završila s 48 bodova i 86 postignutih golova, ali Gladbach je primio tri više i to je bilo dovoljno da naslov ode u Köln.

Nakon tog travnja 1978. Njemačka je ušla u Bayernovu eru. Borussia Mönchengladbach se još neko vrijeme zadržala pri vrhu ljestvice, imala je dobre epizode u europskim natjecanjima 1979. i 1980., još je jednom 1984. imala bodova kao prvak i slabiju gol razliku, ali ono popodne u Düsseldorfu u kojem je nakantala Dortmund bio je vrhunac nakon kojeg je počeo pad. Dotad dominantna sila Bundeslige — u 10 godina od 1970. do 1980. osvojila je pet njemačkih naslova, dvaput bila druga, jednom osvojila kup, dvaput Kup UEFA i jednom igrala u finalu Kupa Prvaka — nikad više nije osvojila trofej prvaka i nikad mu nije došla toliko blizu.

Anonimus protiv legende

Između tog dana i ispadanja u Drugu Bundesligu prošla je 21 godina polaganog gubljenja nade. Prvo je izgubljena rivalska bitka s Bayernom koji je Borussiji uzeo Lothara Matthäusa za nešto više od dva milijuna maraka i time dokazao kako je financijski puno moćniji i da dolazi period njegove dominacije Bundesligom. A onda su gubljene i mnoge male bitke i klub se zakopao u prosječnost koja je isisavala svu nadu u povratak na vrh. Klizio je prema dolje da bi naposljetku 1999. ispao u drugoligaško društvo.

Imenjački klub se ponavlja kao orijentir. Od onoga koji nakantan 12:0 do ovog koji predvode Favre i Reus stala je čitava priča o velikanu koji je pao i opet ustao

Da nije, povratak bi možda bio puno drugačiji jer je baš te 1999. u klub došao Max Eberl, nekoć talentirani obrambeni igrač koji nikad nije ispunio ono što je obećavao. Postao je tek prosječan igrač koji je plesao negdje na granici prve i druge lige. Međutim, Gladbachu je trebao igrač s iskustvom koji će biti popuna na poziciji desnog beka nakon ispadanja u Cvajtu i Eberl je za to bio dovoljno dobar. Zadržao se u klubu do 2005. kada je otišao u igračku mirovinu te preuzeo mjesto šefa Akademije i druge momčadi, a onda je 2008. preuzeo posao sportskog direktora.

Klasu koju nije imao kao nogometaš pokazao je kao operativac i Borussia Mönchengladbach se kroz njegov plan počela vraćati na mjesta koja joj povijesno pripadaju. Jer i dalje je to velik klub, klub kojeg čini 80.000 članova.

Put natrag, doduše, nije bio jednostavan. Ljudi su bića koja uglavnom cijepljena od strpljenja, a kad je Gladbach 2011. na kraju sezone spašavao ostanak u ligi, Stefan Effenberg je pokrenuo čitavu medijsku kampanju protiv Eberla. Ono što je uporno ponavljao svodilo se na to da niti je taj Lucien Favre zaslužio Gladbachovu klupu, niti je taj Marco Reus toliko dobar da ga se treba toliko čekati napram Marka Marina kojeg su prodali, niti Max Eberl zna što radi — jer da zna, uzeo bi ga Bayern u kojem je počeo karijeru. S jedne strane je bio legendarni igrač i dijete kluba, a s druge gotovo potpuni anonimus i bilo je jasno čija će riječ imati veću težinu kod prosječnog navijača.

Međutim, Eberl je znao što radi i nije ulazio u medijski rat nego je samo tražio malo strpljenja. Vjerovao je je Favre zaslužio klupu, vjerovao je da je Reus stvarno toliko dobar i znao je da je njegov projekt blizu uspjeha.

Gladbach se u zadnja četiri kola izvukao iz gotovo bezizlazne situacije, Eberl je preživio sve napade i već iduće sezone se momčad kvalificirala za Ligu prvaka. Na tom putu Favre se potvrdio kao odličan trener kojeg suparnici jako teško čitaju, Reus je utrpao 18 golova i dodao osam asistencija, a uz njega se iskristalizirao čitav niz mladih igrača.

Nada se počela buditi, prvi put nakon dugo vremena.

Dortmund kao orijentir

Međutim, Gladbach jednostavno još uvijek nije bio na razini s konkurencijom. Dante je otišao u Bayern, Roman Neustädter u Schalke, a Reus se vratio u Dortmund. Gladbach nije mogao financijski konkurirati ponudama tih klubova i uspjeh nije zavarao Eberla. Umjesto nerealne borbe protiv suparnika koju nije mogao dobiti, nastavio je s postupnim rastom i strpljivim planom u kojem nije bilo preskakanja stepenica. Umjesto da je gubio vrijeme na izlike, birao je bitke i odlučio je pronaći zamjene kojima će nadoknaditi izgubljeno. Nakon što je otišao Marc-André ter Stegen, već je bio spreman Yann Sommer. Nakon što je prodan Granit Xhaka, njegovu ulogu je preuzeo Mahmoud Dahoud. Eberl je uvijek imao spreman idući korak.

Posljedica tog planiranja u ovih 10 ili nešto više godina rada — jer u nogometu za rezultate treba brutalno puno vremena, pogotovo kad krenete graditi iz temelja — zadnje je kolo jesenskog dijela Bundeslige u kojem Gladbach ide u goste Borussiji Dortmund s nadom približavanja prvom mjestu na samo tri boda. U momčadi trenera Dietera Heckinga nekoliko je zanimljivih igrača koji su ponijeli najveći teret, ali i privukli pozornost većih i bogatijih: Thorgan Hazard, Florian Neuhaus, Alassane Plea, pa Matthias Ginter i Jonas Hoffman koji su došli baš iz Dortmunda…

Imenjački klub se ponavlja kao orijentir. Od onoga koji nakantan 12:0 do ovog danas koji predvode Favre i Reus stala je čitava jedna priča o velikanu koji je pao i opet ustao, o vremenu u kojem se gubila nada i u kojem je ta nada opet probuđena. Situacija danas, doduše, nije nimalo slična onoj iz 1978. i Borussia Mönchengladbach nije više div. Premda nogomet uvijek nudi šansu, drugo mjesto na kojem se nalazi tek je mala slatka iluzija jer prava borba za naslov djeluje jednako daleko kao i šansa da Dortmundu opet utrpa 12 komada. Konkurencija i dalje ima više novca i bolju poziciju, tako da se ne treba opterećivati bitkama koje (još) ne mogu dobiti.

Međutim, Borussia Mönchengladbach je tu. Stepenicu po stepenicu se približava vrhu na kojem je nekoć bila.

Ne propusti top članke