Romelu Lukaku zabio je puno golova u svojoj dosadašnjoj karijeri i mnogi su bili važni. Onaj koji je zabio večeras bio je vrijedan trofeja — samo ne onaj prvi iz penala za Inter, koji svoj komad srebrnine čeka već više od desetljeća, nego za Sevillu, koja je još godinama ranije Europa ligu učinila svojim terenom.
Nije bilo lako motivirati se za gledanje ovog finala, osim ako vam jedan od dvaju finalista nije baš prirastao srcu. Što zbog komorne atmosfere na praznom RheinEnergieStadionu u Kölnu, što zbog toga da nas je žestoki ritam završnice Lige prvaka u Lisabonu sve skupa malo i razmazio i navikao na nešto jača imena i više standarde nogometa. Druga momčad Serie A i četvrta La Lige nisu baš zalog za vrhunski spektakl, ako ćemo iskreno. Kao što se ni ovo natjecanje ne može riješiti etikete drugorazrednog i sporednog, što dovodi u pitanje sam njegov smisao — barem za klubove iz većih liga, koji nisu presretni već i samim sudjelovanjem.
Međutim, sudionici finala učinili su svoje da utakmicu učine što gledljivijom i intrigantnijom, pa barem i lošim nogometom, grubim prekršajima, simuliranjima i neisforsiranim pogreškama; na sve to se nadovezao nizozemski sudac Danny Makkelie, koji je dosta bio u prvom planu i donio nekoliko odluka koje su podigle pokoju obrvu. Sve to je rezultiralo prilično kaotičnim prvim poluvremenom, a iz kaosa su se rodili golovi, pa je bilo zabavno.
Sevilla je u 38 utakmica španjolskog prvenstva primila 34 gola, više samo od Real Madrida i Atletico Madrida. Inter je u Italiji primio uvjerljivo najmanje, 36 u 38 susreta, i čitave ove kalendarske godine je dopustio samo jedan gol glavom. U prvom poluvremenu protiv Seville dopustio je dva.
Nakon jurnjave i 2-2 u prvom dijelu, u kojem je Inter i — kako se činilo — bio zakinut za penal, ali je Sevilla imala više udaraca, nakon poluvremena se igra smirila i disciplinirala. Bilo je malo manje pogrešaka, malo manje prekršaja i čekalo se da treneri Julen Lopetegui i Antonio Conte osvježe momčadi rješenjima s klupe — barem je ona milanska bila krcata zvjezdanim imenima, poput Christiana Eriksena i Alexisa Sancheza, igračima koji uvijek mogu baciti presudnu kreativnu iskru ili finiširati akciju.
A onda je Lukaku — od svih na terenu baš on — zabio autogol.
Rekli smo, oba prethodna gola je Inter primio iz zraka, zabio ih je Luuk de Jong, ali nije zato Conte gurnuo i Lukakua u svoj šesnaesterac da bi branio prekid, bio je Belgijac ondje i kod drugog Sevillina gola. Ovaj put je, međutim, jedan bezopasni udarac skrenuo u vlastitu mrežu. I ode mast u propast.
U tom trenutku je izgledalo kao da je priča gotova. Lukaku je oborio glavu — u jednom trenutku, zarobio ga je fotograf na slici gore, izgledao je kao da je ostao bez nje — suigrači su ga u nevjerici gledali, suparnici su slavili, a Samir Handanović se u sebi pitao “pa dobro, zar je moguće da ni nakon svih ovih godina ovdje neću uzeti ni ovaj šugavi trofej?”.
Pokazalo se presudnim. Tri gola pala su nakon slobodnih udaraca, četiri nakon nabacivanjima, a peti je bio penal. Pet golova, a ‘pravog’ nogometa tu i tamo, u natruhama. Europa liga: loša, ali razmjerno zabavna.
