Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Glavu gore, Hrvatska

Prvi dojam nakon izgubljenog finala

Zadnja izmjena: 16. srpnja 2018. Profimedia

Da, bila je ovo jedna od onih utakmica koja će zauvijek ostaviti gorak okus. Bila je ovo jedna od onih u kojoj od početka do kraja, bez obzira na rezultat. imaš osjećaj da si mogao mnogo više, da si zaslužio mnogo više. Da si bio bolji. I ostati će taj osjećaj, da se ne lažemo, još jako dugo. Ustvari, ostati će taj osjećaj zauvijek.

Ali prije svega valja još jednom ponoviti: Hrvatska je napravila čudo. Hrvatska je u Rusiji, unatoč svemu što se dešava u ovoj zemlji, unatoč kaosu u kojemu se nogomet stvarno nalazi, napravila jedan od najimpresivnijih rezultata u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava.

No, povijest je večeras imala drugačiji plan.

Nekih velikih tajni nije ni moglo biti, pa su početne pozicije bile upravo onakve kakvim smo ih i očekivali. Dugo se spominjalo Ivan Perišić kao onaj koji je pod najvećim upitnikom, ali njegovo ime se uredno našlo u momčadi, da bi se usto pored upitnog Ivana Strinića zagrijavao i Josip Pivarić, ali ovaj prvi je potvrdno klimnuo glavom, pa je Zlatko Dalić predstavio sada već standardni sastav. S druge strane Didier Deschamps je koristio isti crtež u četiri od šest do danas odigranih utakmica, pa ga je samo iskopirao i utakmicu započeo s istom momčadi koju je izdiktirao i protiv Perua, Argentine, Urugvaja i Belgije.

I možda upravo otud i onaj osjećaj koji će sve koji su večerašnju utakmicu gledali s emocijama pratiti ostatak života, osjećaj da je Hrvatska bila bolja i zaslužila više. Naime, Deschamps ni večeras nije promijenio apsolutno ništa u svom pristupu, pa smo od prve minute bili svjesni da ćemo još jednom gledati povučenu i pomalo dosadnu Francusku koja će svoju priliku tražiti iz kontranapada i prekida. Reprezentacija je to koja je individualnim talentom jedna od najpotentnijih i najboljih na svijetu, ali njen izbornik drži se filozofije kakvu je imao i kao igrač. Francuzi su u ovo finale, kao i u većinu ostalih utakmica pod Deschampsom, ušli kao jedna od onih malih momčadi i filozofijom koja nije dostojna njihove kvalitete i renomea.

No, to je filozofija koja je njima donosila rezultat i koja im je rezultat donijela i večeras. I nema se mnogo toga zamjeriti Zlatku Daliću, on je svoj posao odradio solidno i momčad dobro pripremio za suparnika. Raphael Varane i Samuel Umtiti su čvrsto zatvorili sredinu, ispred njih su ordinirali N’Golo Kante i Paul Pogba i prolaz do nekakve šanse da se napravi nešto pred Hugom Llorisom postojao je samo po bokovima. Pa je tuda Dalić i napao, loptu su Ivan Rakitić i Luka Modrić, koji su imali dovoljno prostora, donosili na stranu, a onda je kroz trokute na bokovima Hrvatska osvajala dubinu i — iako nije bilo pravih, konkretnih šansi — pravila pritisak na Francuze koji su sjedili i čekali.

Priča se završila na najslađem, ali i najtežem koraku. Zlatku Daliću i njegovim izabranicima malo toga se može zamjeriti — odigrali su vrhunsko Svjetsko prvenstvo 

Ali tu je povijest odlučila upetljati svoje prste. Dobro, već smo nekoliko puta rekli, sama činjenica da je Hrvatska danas istrčala na Lužnjiki u posljednjoj utakmici Svjetskog prvenstva bila je povijesna, ali to ovoj učiteljici života nije bilo dovoljno. Trebalo joj je nešto više, pa se uhvatila ruku pod ruku sa sudbinom i zaigrala.

Prvo je odlučila u svoje knjige upisati ime, ni krivog ni dužnog, Marija Mandžukića. Sudac Nestor Pitana svirnuo je jedan mekani faul — južnoamerički suci na ovom prvenstvu to su često radili — Marcela Brozovića nad Antoineom Griezmannom, a ovaj je izveo prvi pravi prekid za Francuze. Bila je to i prva pogreška koju su Hrvati napravili u pripremi ove utakmice: odlučili su se braniti duboko u krilu Danijela Subašića, možda iz nepovjerenja u njegova istrčavanja. Mandžukić je skočio, lopta mu je očešala glavu, a povijest se nacerila — postao je prvi igrač ikada koji je postigao autogol u finalu Svjetskog prvenstva.

Hrvatska se nije raspala — naučila je ova momčad igrati pod ovakvim pritiskom i nije bilo ni sumnje da će nastaviti tražiti svoju priliku. Francuska se nastavila disciplinirano braniti, Hrvatska je nastavila pritiskati po bokovima, sve je izgledalo isto kao i u prvih 20-ak minuta, ali onda je došao prekid i na drugoj strani. Bilo bi bezobrazno da je na ovakvom prvenstvu, gdje su toliki utjecaj imali golovi iz prekida, samo Francuzi profitirali iz njih u finalu. Ponovno je hrvatski napad izgledao kao dobra partija flipera, ali onda se Perišić majstorski snašao i ljevicom zabio za poravnanje i vraćanje nade.

No, nemojte zaboraviti da je ovo bilo i povijesno prvenstvo kada je u pitanju video tehnologija, a nakon što ju je sudbina poštedjela u knockout fazi, bilo je vrijeme da je vrati u prvi plan. Domagoj Vida je nespretno poklonio korner Francuzima koji su u tom trenutku jednog igrača imali na polovini Hrvatske. Perišić je ovaj put nekako blesavo skočio, ruka je otišla u krivom smjeru, lopta na ruku, i sudbina je dobila tu okladu. Pitana se jako dugo mislio, potvrdio da ni sam nije siguran, ali onda napravio onaj pokret rukom i pokazao na bijelu točku. Prvi put u povijesti sudac je odluku u finalu donio zahvaljujući video tehnologiji. Antoine Griezmann je bio siguran, Subašić je otišao u pogrešnu stranu — Francuska je za 45 minuta imala jedan udarac u okvir i zabila je dva gola.

U nastavak je Hrvatska ušla hrabro i odlučno i samouvjereno, ali Francuskoj su stvari bile savršeno posložene. Mogla se držati svog početnog plana, mogla je sjediti i čekati Hrvatsku da napadne i otvori se, što se na kraju logično i dogodilo. Otvorila se hrvatska lijeva strana — Kyliana Mbappéa smo prvi put kako treba vidjeli u 52. minuti kada je na Pogin pas projurio pored Vide kao brzi vlak prije nego što mu je Subašić obranio. Hrvatska je imala loptu, ali nije imala mnogo više od toga; drugo poluvrijeme se, bez obzira na to kako emotivno iscrpljujuće bilo, pretvorilo u rutinu za Francuze koji su lako kontrolirali ovu utakmicu na način na koji oni igraju. Nije lijepo, nije doljmivo, malo je i frustrirajuće, ali je efektno i to je za Deschampsa — koji je danas postao tek treći čovjek na planetu koji je sastavio titulu prvaka svijeta kao igrač i kao trener — najvažnije.

Priča se završila kada je pogodio Pogba, a Mbappé je još izvukao onog ljepotana iz koljena.

Povijest je svoju simpatičnu igru zaključila glupošću Huga Llorisa, čija je nespretnost samo podebljao osjećaj da je Francuska ovdje mogla proći mnogo lošije, te golom Marija Mandžukića. Posljednji put šest i više golova u regularnih 90 minuta finalne utakmice Svjetskog prvenstva postignuto je još u stockholmskom sudaru Švedske i Peleova Brazila; od 2006. nismo vidjeli gol iz igre, od 1998. u finalu nije postignuto više od dva gola.

Bilo je ovo veliko, zanimljivo i zabavno finale, povijesno finale kojemu je svojom hrabrošću, otvorenim nogometom i samopouzdanjem itekako pridonijela  i Hrvatska.

Priča se završila na najslađem, ali i najtežem koraku. Zlatku Daliću i njegovim izabranicima malo toga se može zamjeriti — odigrali su vrhunsko Svjetsko prvenstvo, o čemu svjedoči i Zlatna lopta Luki Modriću kao najboljem igraču ove reprezentacije. Do kraja su bili u igri za nešto što je prije samo nekoliko mjeseci zvučalo kao dobra šala. Bili su igri za osvajanje titule svjetskog prvaka. Nisu uspjeli, završili su drugi, završili su kao srebrni, ali i dalje je to čudo na koje Hrvatska treba biti ponosna.

Ne propusti top članke