Međutim, nekada je dovoljno samo jedno hladno poslijepodne provedeno na stadionu da shvatite kako se stvari ne mogu drugačije rasplesti. Da vidite kud priča vodi, tko su joj glavni heroji i kako će i zašto na kraju do nogu potući sve loše momke i odjavnu špicu dočekati kao konačni pobjednici.

Rani početak na Stamford Bridgeu – ili, ako hoćete, generalno u nogometu – uvijek je malo drugačije iskustvo. Fulham Road od jutra je pun navijača, ali je atmosfera drugačija, pitomija. Ljudi su veseli, ali trezveniji, ono što govore zvuči realnije i logičnije. Dobro, možda je jedan od razloga tomu i činjenica da se popije puno manje, a s manje promila u krvi i najoptimističniji će navijač u svoju prognozu dodati i oprez.

To što je na Bridge dolazio Arsenal igralo je svoju ulogu; momčad Arsena Wengera posljednja je koja je do nogu potukla Chelsea Antonija Contea. No, na kraju dana ispostaviti će se da su upravo dvije utakmice protiv Arsenala ove sezone bile – dobro, mogle bi biti – odlučujuće u Conteovu pohodu na titulu prvaka Engleske.

Antonio Conte ljetos je u London je stigao s idejom da jedna njegova momčad konačno igra u sustavu sa četiri obrambena igrača. Conte je s trojicom u obrani igrao s talijanskom reprezentacijom, igrao je to i u Juventusu, ali samo iz jednog razloga. Koji dakako ne može biti jednostavniji – to je najviše odgovaralo strukturi momčadi koje je imao. No, Talijan ustvari preferira sustave s četiri braniča u liniji, s 4-1-3-2 je diplomirao u Covercianu, i nadao se da će upravo u Chelseaju konačno imati priliku igrati neku varijaciju toga.

Stvari u svojim rukama

Onda je u rujnu prošle godine svoju momčad, i to nakon poraza od Liverpoola, poslao na Emirates, a Wenger ih je dočekao kao ovce za klanje. Laganih 3-0 na poluvremenu natjeralo je Contea na još jednu najjednostavniju moguću odluku – ako nešto ne valja, to promijeni. A ako si ranije koristio nešto što je funkcioniralo, onda je to prvo što treba isprobati. Već u drugom poluvremenu je na teren poslao novi, drugačiji Chelsea u formaciji 3-4-3 i obranio pozitivnu nulu u tom dijelu utakmice.

No, tvrditi da je Conteova promjena sustava bila ključna bio bi totalni promašaj.

Jučer je 90 minuta na Zapadnoj tribini Stamford Bridgea bilo dovoljno da se stekne impresija kako je Conte u Chelseaju promijenio mnogo više od pukog sistema igre. Prije svega, i sudar s Wengerom je pokazao da je Talijan sve, samo ne rigidan sa svojim taktičkim zamislima: ne samo da se prilagodio protivniku, nego i različitim situacijama na terenu i potpuno je kontrolirao utakmicu od prve do posljednje sekunde.

Nešto je slično napravio i kod Liverpoola; pustio je suparnika koji je bio pod pritiskom da se u prvih desetak minuta ispuše, absorbirao početni udar, a onda utakmicu otvarao u smjeru koji mu je odgovarao. U ovom konkretnom slučaju bilo je i previše toga za iskoristiti – Theo Walcott i Mesut Özil bili su nezainteresirani za defenzivu, a Alex Iwobi ionako slabo odrađuje takve zadatke, pa je zadnja četvorka, pogotovo njeni bokovi, bila izložena i to je Chelsea koristio. Zanemarite priču o prvom golu i eventualnom prekršaju; Chelsea je bio tako dominantan da bi ovo bez problema dobio i da nije bio priznat pogodak Marcosa Alonsa.

Konačnih i laganih 3-1 bila je poruka svim pratiteljima: mi smo moćni i stvari držimo u svojim rukama. I ne mislimo popustiti.

Conte je fantastičan motivator

I to je najvažnija promjena koju je napravio Conte. Napravio je od iste stare i istrošene skupine individualaca potpuno novu momčad, koja je prije svega zaista to – momčad. Ovi igrači danas, pogotovo u usporedbi s konkurencijom ili sobom samima od prošle sezone, izgledaju kao tim koji vjeruje u sebe i nema straha od bilo kojeg suparnika. Vratio im je Conte pobjednički mentalitet i povjerenje u menadžera kojeg su izgubili s Joseom Mourinhom. Oni danas znaju da uz aut liniju imaju čovjeka koji će ih pripremiti za ono što ih čeka, koji će reagirati na promjene, a onda je i egzekucija mnogo lakše izvodiva. I djeluje moćnije.

Ne ostavlja Chelsea samo dojam momčadi koja, tek tako, na kvalitetu, gazi protivnike. Naprotiv, iz prve ruke lako vidite da je to ekipa koja 90 minuta radi i gradi rezultat, potpuno svjesna suparničkih, ali i svojih mana. Ekipa koja ima konkretni plan kojega se drži bez obzira na okolnosti. To je ono što je razdvaja od konkurencije – zna što želi i kako to ostvariti.

Jasno, događati će se situacije u kojima stvari neće ići onako kako su u Chelseaju zamislili – kao na primjeru utakmice protiv Tottenhama – ali bez obzira na to, u subotu je momčad svojim nastupom pokazala da je s psihološke strane daleko od konkurencije. I to zahvaljujući Conteu, u kojem su ovog ljeta dobili kompletan paket. On je odličan taktičar, dobar psiholog i fantastičan motivator; vojskovođa gladan pobjeda čije ideje vrijedi slijediti. Ali je i trener koji se savršeno nosi s malim stvarima i najmanjim promjenama te na njih reagira na vrijeme. To je ono što Chelsea razdvaja od konkurencije i što rečenicu s početka čini sasvim realnom i logičnom.

Subotnje popodne na Stamford Bridgeu ostavilo je dojam moćnog, sigurnog Chelsea, spremnog da se nosi sa svim izazovima u iduća tri mjeseca. Conte je kao igrač i gubio i dobivao prvenstva u kojima je Juventus imao po osam bodova i prednosti i zaostatka. Vremena i prostora da se stvari promijene ima i previše, ali Chelsea koji smo jučer gledali djeluje kao ekipa koja se ne može okliznuti i ispustiti veliku prednost koju ima. Ekipa koja vas tjera da pomislite kako je prvenstvo već gotovo.

Chelsea je novi prvak.