Neke priče krenu se od samog početka pričati same, baš kao u filmu.
Četveročlana urugvajska obitelj Godín — otac Júlio, majka Iris i njihovo dvoje djece — jednu je lijepu, ali prohladnu nedjelju odlučila provesti na izletu u prirodi, na obalama rijeke Rosario. Priča kaže kako su roditelji krenuli postavljati vatru za ručak dok su se kćer Lucía i sin Diego slobodno zaigrali u blizini. No, kako to obično biva s djecom, tanka je granica između bezbrižne igre i opasnosti, a to je obitelj Godín saznala na teži način.
U jednom je trenutku maleni i mršavi, četverogodišnji Diego zalutao preblizu obale rijeke da bi se u trenutku pronašao u jednom njenom brzancu. Sestra, starija od njega dvije godine, pojurila je upozoriti roditelje, pogotovo jer Diego nije znao plivati. Tragedija je bila naizgled neminovna, ali kada su svi zajedno dotrčali natrag imali su što vidjeti: Diego se, malo pomalo, izvlačio iz rijeke sam. Iako im je vjerojatno prva pomisao bila o božanskoj intervenciji, stvar je bila kudikamo jednostavnija. U malenom se Diegu javio instinkt za preživljavanje koji ga je naveo da lamata rukama kako god zna i umije te da se nekako dovuče do obale.
Vjerojatno se Diego kasnije stoput prisjetio tog događaja dok je gledao naslove o sebi, s tim da ih ogromna većina sadrži riječ ‘borac’. On se na svom putu i dalje redovito nalazio u sličnim situacijama, srećom samo figurativno. Njegovo probijanje ponavljajuća je priča o borbi s okolnostima koje mu nisu išle u prilog. Mršavi dječak koji je usto i neplivač nije imao šanse protiv brze i hladne rijeke, ali je uspio; kasnije je postao mršavi i naizgled neatraktivni tip koji se borio protiv plime nadolazećih nogometnih trendova.
Genetika mu nije podarila posebno dobre fizičke predispozicije, ali je imao sreće da mu se neke stvari poklope.
Od urugvajske pete lige do Lige prvaka
Zanimljivo, čovjek kojeg danas ne bismo mogli zamisliti izvan zadnje linije dugo je vremena pokušavao biti napadač i ofenzivni veznjak. S 15 godina ga je iz gradića Rosarija u svoje redove povukao Defensor Sporting, samo da bi ga u glavnom gradu otpisali u roku od sezone i pol. Diego je već bio spreman vratiti se kući za stalno i odustati od nogometa, ali je dobio još jednu šansu kada ga je na probu pozvao još jedan klub iz Montevidea, Club Atlético Cerro. Ondje je završio u rezervnoj momčadi koja je igrala petoligaški nogomet.
Međutim, ekipu su pogodile suspenzije i ozljede, pa je preko noći postala kratka na stoperskim pozicijama. U niželigaškoj konkurenciji nema puno filozofije, pogotovo kada sila ne pita: izbor je prinudno pao na Diega koji nije bio pretjerano snažan u duelima, ali je imao potrebnu visinu i vrlo dobar skok. Znajući da mu nogometna karijera i dalje visi o koncu, Diego je nevoljko prihvatio ‘prekomandu’ na stopera.
Prgav, ne i tvrdoglav, Godín je uspio mimo svih očekivanja. Etablirao se u prvoj ekipi, zaradio prvo transfer u veliki Nacional, a onda i u Villarreal, gdje je doveden kao zamjena Robertu Ayali. Tada je već bio i urugvajski reprezentativac, debitiravši kao 19-godišnjak samo dvije godine od trenutka u kojem je bio na rubu prekida memljive karijere niželigaškog veznjaka. Ali tek je na sljedećoj stepenici ova priča dobila doista romantične konture.
Baš kao i onomad iz rijeke, Godín je isplivao, ovaj put izvukavši sa sobom i momčad
Diego Simeone je u Atlético Madridu imao čitavu galeriju likova koji su postali nositelji njegova cholisma, ideje koja će srušiti španjolski duopol i poharati Europu minucioznom egzekucijom trenerova plana. Svaki je od njih dao svoj obol, ali vjerojatno ne postoji osoba koja je cholismo bolje utjelovljuje od samog Godína.
Vječito podcijenjen, onako štrkljav, golemih ušiju i zalizaka koji su već dobrano popasli skalp Godín nikada nije imao puno šanse bildati svoju reputaciju u sredinama koje traže glamur, a takvih je danas puno. Ako mislite da izgled nema utjecaja na percepciju nečije igre u javnosti, onda ste prespavali praktički cijelo proteklo desetljeće. No, Simeone je nonkomformist u takvom okruženju i njegova ideja dobar dio snage vuče upravo iz činjenice da se ne ustručava igrati nogomet koji će velik dio javnosti percipirati kao ružan. A ružnom nogometu ne smetaju ružni protagonisti, dapače.
Isplivati kad je gusto
Vratimo li se na izvor nadimka El Cholo — uobičajenog kao pogrdni naziv za pripadnike nižih društvenih slojeva latinoameričke populacije — naći ćemo legendarnog panamskog boksača Roberta Durána, koji je odrastao u slumovima grada Paname poznatima pod imenom El Chorrillo. Durán je bio snažno povezan sa zajednicom iz koje je potekao, zbog koje su ga i prozvali El Cholo. S vremenom je to postao i sinonim za uličnu barabu, ali pritom ne i sirovinu; Cholo je streetwise tip, onaj koji zna da je snaga koju posjeduje uvijek prisutna, ali za uspjeh na ulicama treba mu i lukavosti.
Durán je taj etos reflektirao u svom stilu borbe, a Simeone još od početka karijere u svom stilu igre, zbog čega mu je Oscar Nessi, trener u omladinskom pogonu Vélez Sarsfielda, dao nadimak Cholito. A onda je cholismo — mješavinu pragmatičnosti, sirove snage i lukavstva — implementirao i u svoju trenersku filozofiju koja počiva na utilitarnosti. Simeoneu ne trebaju manekeni niti igrači koji znaju sve s loptom — trebaju mu borci koji su ujedno neustrašivi i snalažljivi; igrači koji će isplivati kada je gusto i kad ih suparnici stanu utapati valovima napada.
Treba mu Godín.
Danas su trend inteligentni, polivalentni nogometaši koji se prilagođavaju sustavu. Međutim, Godín je igrač koji nikada neće komplicirati svoju igru više nego što je potrebno. I premda je u njemu jaka tradicionalna urugvajska garra — pa će tako ranije ove godine nastaviti igru dok liječnici s travnjaka kupe njegove zube, izletjele u sudaru s Valencijinim vratarom Netom, ili igrati čitavu utakmicu slomljena nosa, kao prije tri godine u pobjedi 4:0 nad Real Madridom — bilo bi izrazito nepravedno prema njemu svesti ga samo na razinu takvih fajterskih podviga.
Jednako, možda i više o njemu govori ono famozno posljednje prvenstveno kolo u svibnju 2014., kad je Atlético remijem natjerao Barcelonu da konfete koje je spremila za proslavu naslova proda Éibaru za potrebe slavlja ulaska u La Ligu.
Brana za Barceloninu plimu
Alexis Sánchez je tog popodneva doveo Barcelonu u vodstvo pogotkom koji je plod čistog individualnog talenta, trasiravši put do obrane naslova, ali sve ono što je uslijedilo bilo je ponajbolji manifest ne samo cholisma, nego i Godínove uloge. Silne kamere koje su se fokusirale na Barcelonine zvijezde u ekstazi našle su se uskoro u potpuno drugačijim okolnostima, s tim neuglednim Urugvajcem kojeg su obgrlili suigrači. Nazabijao se on pogodaka glavom — zabit će jednog i Real Madridu već tjedan dana kasnije u lisabonskom finalu Lige prvaka — ali taj je pogodak, kada se vinuo iznad svih i u mrežu zakucao ubačaj Davida Ville iz kornera, bio tek uvertira u najbolji dio.
Barcelona je svim silama pokušala doći do tog drugog pogotka i pobjede koja bi trofej u dramatičnoj završnici ostavila na Camp Nou. Pokušavala je svim silama, stezala obruč oko gola Thibauta Courtoisa, ali na scenu su nastupili disciplina i umijeće sinkronizacije zadnje linije kojom je dirigirao Godín. Sve što trebate znati u umiranju u ljepoti i ljepoti u umiranje stalo je u taj susret, primjer savršene defenzivne ravnoteže u jednoj krucijalnoj utakmici. Nadirala je Barcelona, val po val, ali je Atlético izdržao pod pritiskom. On je briljirao, ubacujući se ispred suparnika i zatvarajući koridore; njegovu igru u drugom poluvremenu te utakmice trebalo bi puštati onima koji misle da braniči moraju “stajati blizu protivniku”.
Na kraju je Atlético osvojio svoj prvi naslov nakon 18 godina čekanja; baš kao i onomad iz rijeke, Godín je isplivao, ovaj put izvukavši sa sobom i momčad. I nije mu to bilo prvi put, neće biti ni zadnji.
